30.06.2008., ponedjeljak
Laze pamte (a vi?)
  „Gdje sam bio ne pitaj me. Bio sam gdje život vrijedi 200 maraka“- tako je pjevao Jura Jupiter (Film) u jednoj od meni svojedobno najnormalnijih i najdražih domoljubnih pjesama. Baš sam se toga sjetio ovih dana kad sam bio na 15.-tom „Memorijalu Hrvatski sokoli Laze“. Sudjelovao sam u pripremi prvog, ali i svih ostalih memorijala u tom selu (no zasluge očito pripadaju drugima ili se uopćavaju ), a uvijek mi je čast i ponos pomoći Mladenu Mikolčeviću „Padobrancu“ (sadašnjem brigadiru HV-a i poznaniku još iz ratnog vremena kada su me nagovarali da se aktiviram kao djelatnik u tadašnjoj 3. Gardijskoj brigadi, a kasnije 5. brigadi Hrvatskih sokola sa središtem u Vinkovicma) i svim dragim ljudima iz Laza, da sve prođe u najboljem redu. Ne volim se tamo islikavati, pozirati i prenemagati kraj visokih vojnih dužnosnika i političara. Ja svoj trud svih ovih godina posvećujem poginulim dečkima u čiju se čast sve to održava i njihovim obiteljima koje ih nikad neće prežaliti. Ondje se uvijek iskreno za njih pomolim i imam ih u mislima. Po tri dana se „naletam“ i preznojim, ali ne žalim. Danas kada o Domovinskom ratu govori svaka šuša i kad mnogi dobro žive od nezasluženih invalidnina i mirovina (čast onima koji su ih itekako zaslužili) lijepo je kad netko, kao ljudi iz Laza, toliko „drže do svojih svetinja“. Kad o tome razmišljam vrlo je zanimljivo i to tko sve svih ovih godina nije došao (a mogao je doći) u Laze. I to je indikativno. Uvijek se pitam ono što se neki i ne usude:“Tko je odgovoran za njihovu pogibiju i da li je baš tako moralo biti?“ Ja nisam pristalica da se od memorijala pravi fešta sa veseljem i strogo bih odvojio memorijalni „ozbiljni“ program od onog sportskog i kulturno-zabavnog. Ne volim vidjeti roditelje poginulih, a par metara dalje kako neki pjevaju uz tamburaše. „Stručni savjetnici“ organizatora u tom smislu po meni baš i nisu odveć vješti, no to nije moj već njihov problem. Dakle gostovalo je do sada 9 prvoligaških nogometnih ekipa. Ove godine sam imao zadovoljstvo popričati sa Draženom Besekom, i dečkima iz Varteksa (kojima je ovo drugi put da su ovdje), a najdraže mi je zapravo bilo tapšanje po ramenu od strane domaćih ljudi iz Laza kojima svima niti imena ne znam, ali eto oni mene znaju i poštuju. Razmišljam i o tome koja je smrt zapravo dužna poštovanja? U ratu za očuvanje obitelji i stvaranje države, pogineš i tvoja smrt vrijedi. Kasnije se razboliš, umreš, pa ta smrt nema toliku „specifičnu težinu“. Još bih mogao napisati nekoliko tema o kojima sam razmišljao ovih dana u Lazama, ali neću. Za kraj otkrit ću vam tko je ovaj veseli mladić s fotografije. To je Dino Dokuzović (ima sestru blizanku Laru i brata Mislava, te majku Ljubicu). On je dijete poginulog Hrvatskog branitelja Zdravka Dokuzovića, koji je život dao za Hrvatsku već na samom početku Domovinskog rata. I njegov brat Mislav te bratić Tomislav igrali su za ekipu "Slavonije" koja je u finalu poražena od "Croatie" iz SB. Što mislite kako im je svih ovih godina bez oca (a pogotovo majci s troje male djece)? Dino je bio najbolji strijelac ovogodišnjeg Memorijala i kao da je Bog htio ovaj njegov osmijeh za kraj ovogodišnje manifestacije. Dijelim s njim tu radost kao da sam mu otac. Ovome dodajem snimak Sunca na odlasku iz Laza i još samo jednu rečenicu. Bila mi je čast i zadovoljstvo biti ondje s tim divnim časnim ljudima i s tom djecom koja su prerano postali ljudi. |
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr