Marketing
U Novom Sadu
I kud baš na Antunovo i petak 13.-ti putovati, pa još k tome i u Srbiju, Vojvodinu, Novi Sad? Na kraju uopće nije bilo loše, umjesto nekoliko dana nervoze uoči putovanja, na sam dan puta smirenost, dobro raspoloženje, ali i prolom oblaka u Vukovaru, ugodno društvo profesora sa sveučilišta iz Osijeka te okružje uglavnom simpatičnih i druželjubivih ljudi. Bio sam čak i u antikvarijatima, „šoblao“ po starim knjigama, neobičnim restoranima i slušao šašave ulične svirače. Kao i prošli put nije mi baš „sjela hrana“ u kojoj ima gotovo u pravilu te njihove „aleve paprike“. Nahodao sam se mokrih nogu po gradu, jer naizgled lijepe i udobne ljetne cipele zapravo su katastrofa. Naspavao sam se pošteno, ali i preznojio jer je sparina bila užasna. U prometu sam s pravom bio oprezan jer ondje izgleda nikom ne trebaju žmigavci, a vozila iz Hrvatske baš nisu tako rado viđena na ulicama. Na stranu skepticizam, predrasude i bojazni, bilo je zapravo vrlo lijepo i ugodno, a grad odiše nekom neskrivenom gizdavom ljepotom i šarmom. Razgovor s „malim ljudima“ otkriva „velike tajne“. Spomenuh tradicionalni EXIT festival, a čovjek se „naježi“ pa reče da ga se Novosađani groze, jer se kako reče“šprice i droga dovoze kontejnerima, a grad je danima ogromno smetlište“. Kaže mi: „Draži ste nam vi „seminarci, kulturnjaci, i slični“. S vama nema problema.“ Nema više onih krava iz velike umjetničke instalacije u centru grada. Sada su tu nekakvi panoi koji pozivaju na neki filmski festival. Na odlasku sam vidio kako pripremaju stazu za „utrku na štiklama“ i kako zapravo svatko gleda svoja posla. Kuna i dinar su u odnosu 1:10, hrana i piće su i dalje puno jeftiniji nego u Hrvatskoj. Trgovine opremljene inozemnom uvoznom robom su doista elitne, ali prevladaju i one sa skromnijim cijenama, gdje se očito velika većina građana opskrbljuje. Ručao sam u „Gusanu“, restoranu kojeg je nekada NK“Vojvodina“ (kako kažu) darovala nekada slavnom golmanu Ratku Svilaru, a večerao u „Čerčilu“. Život u suterenu velikih zgrada u centru, uvijek je zanimljiv. Neke kolege su mi preporučile nekoliko gradskih kavana u kojima se još uvijek može osjetiti „štih starogradske prošlosti“(gdje se čitaju pjesme i razgovara o književnosti s lokalnim boemima), no nisam imao za to vremena. Možda drugi put.
Post je objavljen 16.06.2008. u 13:16 sati.