Marketing
Zlatni tamburaši
Moglo bi se reći da su tamburaši moja „prava braća po oružju“ (jer i ja sam krvavih dječjih jagodica (na prstima) svladavao oštrinu žica i malo po malo pronašao u sebi ljubav prema glazbi koja mi je kasnije indirektno presudno odredila životne pravce. Danas sam slušajući orkestralne izvedbe mladog tamburaškog orkestra iz Starog Petrovog Sela (koji je osvojio srebrnu plaketu na nedavno održanom 31. Festivalu hrvatskih tamburaških orkestara) bio sjetan, pa i pomalo tužan, gledajući mlade tamburaše kako se smješkaju i prelijepo sviraju dok im dirigira inače moj dobar prijatelj prof. Mladen Ivošević. S njim sam nekad svirao u jednom od band-ova i to uglavnom domaći i inozemni pop i rock i domaće zabavnjake. „Badžo“ za prijatelje, je doista odličan svirac, i rijetko dobra nepokvarena duša, vrhunski basista ali i ritam i solo gitare i ostali instrumenti sa žicama sasvim mu dobro idu od ruke. Tugovao sam jer su mi se iz djetinjstva vraćale slike, kako kao dječarac vježbam bugariju u samoći svoje sobe ili kako u narodnoj nošnji (koja mi stoji kao piletu sisa) sviram na igralištu u Pleternici tamo neke davne 80 i neke (pa i prije). Kasnije svatovi, zaruke, razne svirke, i sve što s tim ide, probdjevene noći, mamurni dani, ljubavi, gitare i društva. Na jednoj od fotografiji vidite i ravnatelja škole Ivana Lekića koji je danas dobio nagradu za životno djelo „Zlatnog tamburaša“ kojeg mu je darovao „Glas Slavonije“ na prijedlog stručnog povjerenstva već spomenutog festivala. I s njim sam svirao jednu svirku (on se toga vjerojatno ne sjeća jer sam tada bio klinac, a on već onda poštovan i cijenjen u svijetu glazbenika). „Leko“ je to zaslužio i vidjelo se da mu je bila knedla u grlu i suza u oku kad je primao nagradu. Ma tko ne bi, pogotovo sada kad nakon desetljeća rada odlazi i u radnu mirovinu. Ljudi bi rekli „ma nauživao se on i stekao, zahvaljujući tamburi“. I ja bih se s tim mogao složiti, ali bih dodao „pa probajte vi kao on, pa ćete vidjeti da to nije bilo samo „medi i mlijeko“. Uvijek s posebnim poštovanjem imam obzira prema istinskim glazbenim pedagozima. Uvijek se sjetim i pokojnog Stjepana Percele iz Zagreba koji nam je godinama bio kapelan u puhačkom orkestru. I on je bio greškom bio čovjek a ne ptica pjevica, jer čitav njegov um je bila pjesma i divne melodije koje nam je nesebično darivao (a mi smo ih zahvaljujući njemu otkrivali, zavoljeli i oživjeli). Sviranje mi je toliko toga dalo, ali i uzelo gdje ne treba, pa tako ja ne forsiram svoga sina da se bavi sviranjem (iako u kući ima raznih instrumenata). Još jedan divan detalj koji mi se danas urezao u pamćenje. U programu uz dan škole u jednom trenutku najavljuju da će neki dječak nešto odsvirati na glasoviru. I diže se mali dečkić iz tog istog tamburaškog orkestra, sjede za tipke i odsvira nešto predivno bez greške. Dobio je veliki pljesak i brojne osmjehe. Kolege iz orkestra su bile ponosne na njega, a ja sam se sjetio zašto sam se uopće svojedobno počeo baviti sviranjem. To se mora voljeti inače ne vrijedi ni počimati.
Post je objavljen 20.06.2008. u 16:51 sati.