
Dočekali smo kišu, ali i dalje je sparno a u kombinaciji sa „sekiracijama“ i brojnim poslovnim i obiteljskim obvezama to daje poprilično napornu mješavinu emocija i težinu koju nije baš jednostavno nositi na leđima. Bojam prozore, zidove, kosim u vrtu i trpim ubode čudnih kukaca po nogama. Počeo sam mrziti zvuk poštarovog motorića kojim mi jutrom dovozi račune, a kad s nekim razgovaram duže od 5 minuta već mislim da moram prekinuti, da me i taj ne bi nešto tražio da mu nešto platim. Odavno sam prestao pušiti, pa mi cigarete više ne koriste za smirenje, nego predvečer (ako nema previše komaraca) sjednem na stolicu uz stol u dvorištu i što kažu „buljim bez veze“ i gledam rub zida dvorišta s jedne i druge strane gdje je supruga zasadila veći broj ruža. To je lijep prizor, pogotovo kad se sjetim kakav je drlog i ružnoća bila na tim mjestima dok nismo sve stare zgrade srušili. Moj sin je dobio zadatak snimiti ruže i nešto drugog cvijeća, pa ćemo tu ljepotu, ako ste za, eto zajedno podijeliti. Pas Bobi se probećario i jutros je zbrisao na ulicu. Ako ovako nastavi mogao bi „zamastiti cestu“ a to mu definitivno nije pametno. Teška je maza i maltretira nas grickanjem i lizanjem po nogama.
Post je objavljen 04.06.2008. u 14:12 sati.