28.08.2007., utorak
Mreže za ljude
  Loviti ili biti lovina? Izbjeći ili se prepustiti? I dok vješti ribari znaju kada, gdje i s čim, oni koji tek to pokušavaju biti, tek se uče, a nerijetko i griješe. Kada se mladić sprema zavesti djevojku (ili djevojka mladića), plete finu mrežu, poput pauka (možda i ružičastu), ali ipak dakako s ljepšom namjerom. Svaki dan smo na neki način lovljeni, a možda i sami lovimo, no to nije razlog za paranoju, to je jednostavno život. Ovaj prizor sušenja i popravljanja ribarske mreže ljetos mi je „zapeo za oko“.Ma koliko u tehnološkom smislu čovječanstvo napredovalo, ipak se još uvijek služimo primitivnim oblicima lova (kao nekada davno prvi ljudi koji su živjeli od lova, ribolova i sakupljanja plodova) pa su eto mreže još u uporabi. Istina je da su ljudi društvena bića koja vole biti u nekakvim manjim zajednicama (klubovi,stranke, udruge,…) no katkada nas (primjerice kao u vremenu predizborne kampanje) drugi pokušavaju uvući u svoju interesnu mrežu i poistovjetiti sa svojom skupinom. Recimo da je baš sada „zatišje pred buru“ i da se suše te mreže kojima će nas željeti uloviti političari za koji mjesec. Isticanje prednosti i skrivanje mana, razni oblici podilaženja biračima (do kojih je nekima stalo samo kada trebaju njihov glas). Čuvanje vlastitih pozicija ili želja za osvajanjem tuđih. U ratu i ljubavi navodno su dozvoljeni i „najniži udarci“. Osvojiti vlast ne može onaj koji to ne želi i nema jasnu viziju kako to učiniti. U nečije mreže rado će neki ljudi i sami ulaziti i dovoditi druge (neće ih se trebati tražiti po teško dostupnim mjestima). Tamo gdje je veća populacija ljudi, tu je više glasova birača, i tu je najbolji „ulov mrežama za ljude“. Razni stratezi pojedinih stranaka (politički ribari) već imaju dovoljno iskustva iz prethodnih godina, no stječe se dojam da će najbolje loviti one dvije skupine (HDZ i SDP) koje imaju najbolju „ribarsku flotu“, (no i oni manji uvijek se razigraju u to doba kao i veliki, pa čak budu i zadovoljni manjim ulovom). U početku demokracije (ma što to značilo kod nas) imali svi podjednake šanse u tada vrlo nepovoljnim okolnostima. Sada je svima lakše (more je mirnije). Ipak kao što na moru dođe nevera, tako se i lov dogodi, pa i prođe i život ide dalje. Neke ribe su premale za mreže, a neke su toliko velike da ih probiju i čak oštete. One najmudrije znaju kad treba biti u jatu, a kada se od njega treba izdvojiti na vrijeme (pa možda čak i pridružiti se protivnicima). One standardne veličine koje se drže jata, zapravo su najlakša lovina pa se čak lako love na gotovo uvijek standardne mamce, pa čak i bez njih. Sportski ribolovci (oni koji primjerice love ribu s kraja ili udicom iz barke) reći će: „Pa to nije fer, najlakše je tako baciti mreže ili eksploziv i eto ti ulova. Treba znati nadmudriti ribu.“ Veliki „igrači“ neće se osvrtati na takve filozofije, jer njima je bitna količina, masa i dobra zarada od svega toga.. Za kraj evo primjera kako uloviti veliku ribu i bez mreže. Da bi ulovili veliku ribu u moru za ješku (mamac) trebate staviti malu ribu. Da bi uhvatili malu, morate staviti primjerice morskog crva. Što mislite koji je mamac za morskog crva? (Ta riječ je vrlo degutantna). Možete naravno pokušati i drugačije, primjerice sa mesom školjke ili već nečim drugim. Bisto vam bilo ako ste ribolovac( i mutno vam bilo ako ste lovina) i da naravno, čuvajte se mreža za ljude.Da riba vidi mrežu nikada ne bi u nju ušla. |
26.08.2007., nedjelja
Vinko Šaina – umjetnik očaran morskom pjenom
    Istraživanje (Starog) Labina u društvu supruge, sina i sestre (koja dobro poznaje lokalnu umjetničku elitu) baš na dan održavanja „11.Labinskog uzleta likovnosti“, pokazalo se punim pogotkom tog divnog ljetnog predvečerja. Nakon obilaska stoljetnog parka pinja i vidikovca s kojeg na dlanu imate Učku, pola Istre i Rabac, doznali smo zašto su ulazna vrata starih kuća tako niska (da bi se morali pokloniti domaćinu kada ulazite). Sa prozora su nas gotovo nezainteresirano promatrale mnogobrojne mačke kojih se tu očito puno nakotilo. Vidjeli smo i neobičan križ-spomenik i poveći grafit Isusa Krista. Sestra je „vukla“ prema galerijama, pa smo se nakon razgledanja izložbe u Gradskoj loži i jednoj galeriji (u prenamijenjenoj crkvi Svetog Stjepana) uputili i do nažalost zatvorenih ulaznih vrata još nekih malih izložbenih prostora.„Okinuo“ sam još koju fotografiju pročelja crkve BZBDM s kojeg me privlačio lav i sunčani kameni uzorak, a potom smo čili anđeosku pjesmu dječjeg zbora (koji je zdušno vježbao pored otvorenih vrata poveće dvorane). Odjednom susret u uskoj uličici. Dama s velikim bijelim šeširom u društvu također vrlo uglađene gospođe u crnini. U njihovom društvu visok gospodin s bradom i podužom kosom (očito umjetničkih vizualnih obilježja). Sestra se s njima srdačno pozdravlja, rukuje, te slijedi upoznavanje. Prepoznao sam Ladu Kos (poznatu hrvatsku glazbenicu, kantautoricu i šansonjerku), druga gospođa je Vera Kos Paliska ( akademska slikarica i navodno svojedobno dekanica Filozofskog fakulteta u ZG) a gospodin je Vinko Šaina jedan od najpoznatijih labinskih likovnih umjetnika i laureat spomenute ovogodišnje labinske umjetničke manifestacije. I dok gospođe nastavljaju svoj put, umjetnik nas poziva da pogledamo slike u njegovoj Galeriji Alvona (prenamijenjenoj crkvici Gospe od Karmela, udaljenoj tek desetak koraka). Naravno da se takav poziv ne odbija. Slijedi ugodan razgovor i još veće iznenađenje. Gospodin Šaina ukazuje nam doista rijetku čast i poziva u svoj atelje. Osim konverzacije s njim, koristim mogućnost fotografiranja. „Ako vam mogu sugerirati, fotografirajte suprugu i dijete pored ove slike, to je meni posebno draga „Morska pjena“, vidjet ćete, bit će divna fotografija.“- iznenađuje me tim riječima, te potom kratko kaže: „Nas dvojica bi sigurno mogli popiti i malo vina? Ta prvi put ste u mojoj radionici. Dakako da nam se mogu i dame pridružiti“. Iz hladnjaka vadi bocu rashlađene malvazije i slijedi i užitak za nepce. Vodi nas na malu terasu. „Evo i Sunce vas pozdravlja svojom ljepotom i zahvaljuje što ste me posjetili!“- reče on sav ozaren, dok mi pomalo u čudu gledamo živi prizor crvenog Sunca na zalasku iznad Labina (s njegove terase). I dok razgovaramo, evo mu još jednog gosta. Sredovječni naočit čovjek u žutoj majici i kratkim hlačama uz osmjeh rukuje se sa svima i predstavlja. To je Orlando Mohorović (možda trenutno najpoznatiji i najcjenjeniji likovni umjetnik, a obližnji Rabac je njegov stvaralački raj). Dok oni razgovaraju o nekim poslovnim detaljima, gledam raspelo na jednoj od slika i čuje se lupa mačke koja se s terase zaletjela među posložene slike na podu. „Ima ih puno ovdje u gradu, a ovoj se baš sviđa u mom ateljeu“-prokomentira gospodin Šaina te doda i rečenicu koju smo kasnije komentirali s osmjehom. „Baš mi je drago što ste me posjetili. Lijepi ste ljudi, i baš sam uživao u vašem društvu“-reče on. Nedugo zatim pozdravljamo se i odlazimo. Sestra opet sreće neke ljude, pa nam nudi da idemo u preuređene prostore labinskog rudnika gdje je postav gradskog muzeja. Ipak odbijamo takav prijedlog jer smo i ovako prepuni dojmova, pa tu avanturu (pod zemljom) ostavljamo za neki drugi put. „Što je gospodin Vinko mislio kad je rekao da smo lijepi ljudi?“-pitam ja sestru, a ona spremno dogovori: „Ma znaš on je veliki esteta, kao i većina umjetnika, pa to možete shvatiti kao veliki epitet. Jako ste mu simpatični. Ja ga poznajem jako dugo, a pričat ću vam o njegovom performansu kad je organizirao „sprovod“ i nosio slike morske pjene prema moru. Rabac je bio šokiran, a on se dobro zabavljao. Inače je očaran morskom pjenom, i to je sada njegova vrlo pozitivna faza stvaranja. Znao je on biti i u nekim mračnim raspoloženjima, ali sad je super.. Slike poput one „Morske pjene“ prodaje po cijeni i do desetak tisuća eura. U Labinu ima 20-tak umjetnika takozvane „Labinske škole“, a on je jedan od najcjenjenijih. Moram te upoznati i s kiparima i odvesti na Dubrovu, vidim da te to zanima.“-reče sestra, a ja pogledam prema Nebu i za kraj snimim po meni jednu od najljepših fotografija ovog ljeta. „Sunce na zalasku iznad Labina“. |
25.08.2007., subota
Tito is not dead?
   Nedavni boravak u Labinu, Puli i okolnim mjestima pamtit ću po nekim neobičnostima, koje ću kroz nekoliko postova podijeliti s vama (baš gledam ovo mi je 401. post, a kao da sam jučer počeo pisati blog). Da li je baš pravopisno dobro napisan naslov ovog posta, nisam siguran, no činjenica je da baš to piše na majici koju sam ugledao u jednoj maloj prodavaonici knjiga i razglednica odmah na ulasku u staru labinsku gradsku jezgru. Zapazih u izlogu i jedan naslov našeg slavnog novogradiškog pisca Mire Gavrana, a nakon što sam fotografirao majice, pojavi se čovjek na vratima prodavaonice i uz smiješak mi kaže:“Izvolite!“. Uzvratih mu slično, nasmiješih se i intuitivno počeh razgovor (kao da mi je nešto govorilo da to nije običan prodavač). „Zanimljivo, Tito nije mrtav, zgodna majica, dobar štos.“-rekoh ja i dodah „Evo malo šećemo, ja vam baš nisam običan turist, nekad sam tu kod vas radio u HRO Rabac., ali eto sve se promijenilo.“ „Ovo je moja mala trgovinica, ja sam inače novinar, pa eto malo za dopuniti prihode imamo tu radim, ali slabo ide, slabo se prodaje, pa smo malo smislili kao da budemo zanimljiviji.“-reče prodavač. „E jesmo se nanjušili“-rekoh sebi u bradu pomislivši na to naše nezahvalno zanimanje. Kasnije sam saznao da je to Marijan Milevoj jedan od najpoznatiji novinara i publicista toga kraja, a sestra mi je pokazala i predivnu monografiju o crkvama i kapelicama labinskoga kraja čiji je autor upravo taj gospodin. „Doviđenja, možda se još vidimo ovih dana?“-završih naš mali dijalog u prolazu i počeh razmišljati o Titu i o tome koliko je on danas mrtav ili živ u svijesti ljudi. Da me poznanici vide u takvoj majici rekli bi da sam konačno „prosvirao“, a da sam u toj majici bio onih ratnih dana 91', garant bi nagrabusio (kao i velika Titova fotografija nekad u novogradiškoj Gradskoj kavani koju su detronizirali pripadnici hrvatskih obrambenih postrojbi iz Zagreba koji se nisu mogli načuditi da ta tako što postoji još negdje). Kad su javili da je Tito umro ja sam s band-om imao probu u domu. Baš smo „rokali“ tog popodneva kad odjednom netko razvaljuje vrata. Otvorimo, kad ono milicajac grmi:“Sunce vam vaše budalasto, pa jel' vi ne znate da je Tito umro? Vi tandrljate po tim gitarama i pjevate, a cijeli svijet tuguje.Hoćete da vas sve pohapsim?“ –zapjenio se drug milicajac. Mi smo pogasili pojačala i razišli se odmah, a zanimljivo je da je taj niz godina kasnije „otkucavao“ mladiće koji su pjevali domoljubne pjesme, a opet malo kasnije postao jedan od zapovjednika hrvatskih policijskih snaga ( toliko o dosljednosti). Zbog Tite, moj pokojni djed Franja znao je provesti i pokoji dan u zatvoru, jer čim bi malo više popio najdraže mu je bilo Titi „spominjati“ najbližu rodbinu (pogotovo ako neko počne hvaliti komunizam i socijalizam). Dida je bio jako alergičan na Titu (gore nego na ambroziju). Zbog Titine štafete nisam „skužio“ kome zapravo nose štafetu atletičari na Olimpijskih igrama? Nećemo se praviti ludi pa ćemo priznati da smo znali sve pjesme onoga doba (Od Vardara pa do Triglava). O Blajburgu i tim stvarima saznali smo tek u nešto starijoj dobi, a „filali“ su nas pričama o bratstvu i jedinstvu (što je krvavo završilo). Tito je navodno kao dijete kuhao svinjsku glavu od koje su svi dobili proljev, bio metalski radnik kojemu su sudili, pa je on morao reći:“Ne priznajem ovaj sud nego samo sud svoje partije i ne tražim milost niti bih vam ju dao.“ Neki kažu da je bio špijun KGB-a, a drug da je bio igrač CIA-e. Neki kažu da je bio teški švaleraš, a drugi da je bio pod Jovankinom papučom. Tito je imao vrhunski međunarodni marketing bivše Juge (sjetite se trojke Tito-Nehru-Naser i pokreta nesvrstanih) i stvarao se dojam da smo stalno između Istoka i Zapada i u vječno prijelaznom sistemu kakav je bio socijalizam. Marksizam nam je „izlazio na nos“ (a nismo si htjeli priznati da smo zapravo imali diktatora kojim su pogotovo u poznim njegovim godinama vješto manipulirale određene političke snage). Kad je umro, na sprovod mu se sjatila svjetska politička elita (potvrda međunarodnog rejtinga), u kolektivnoj histeriji isplakani su hektolitri suza dok je „plavi vlak“ odvozio tijelo pokojnika iz Ljubljane prema „kući cvijeća“. I dok je u agit-pro maniri od njega za života stvorena legenda u priglupim partizanskim filmovima (a i neki redatelji takvih filmova kasnije su se „preobratili“) imam dojam da o Titu do sada nije snimljen onako pravi, studiozan film koji bi ga prikazao kao nesumnjivo vrlo zanimljivu povijesnu ličnost i čovjeka od krvi i mesa, roditelja, supruga. Sjetite se kako su ga Nijemci lovili kod Drvara (nije li s današnje distance aluzija na sud u Haagu simptomatična?). Navratismo u jednu simpatičnu labinsku čitaonicu-galeriju-kafić. Gle čuda i tu je Tito (vidite na fotografijama). Nekako nisam za to da se od Tita pravi turistički brand i slažem se s njegovom unukom koja to nastoji spriječiti legalnim pravnim sredstvima. „Ako je Tito živ onda ni moj did Franja nije mrtav!“- mislim si ja poslije svega. Ipak bilo bi degutantno da ja sad otisnem dida Franjinu sliku na majicu (s tim natpisom da on nije mrtav), pa s tim prošećem gradom. Meni je simpatičnija ona majica na kojoj piše:“Odabrao Đelo Hadžiselimović“, to mi je baš cool i jako duhovito. |
24.08.2007., petak
Tko prvi zakolči - njegovo je
  I dok zakoni govore svoje, neki ljudi se uopće ne osvrću i tjeraju po svome. Kako je moguće izgraditi ovakav pristup samo svojoj barci na moru i time ograničavati pristup drugima? Da li se za ovo nekome mora platiti pristojba ili kazna? Ako se to tako može, onda bi si svatko od nas trebao odabrati par kvadrata u nekom zaljevu, tako što napraviti i još svoje ime ubetonirati da se zna tko je to napravio. I dok drugi tek malo izbetoniraju pristup vezu (mada i to nije dozvoljeno) ovaj se vlasnik barke pravo zaigrao i dobro da još nisu i cijevi od mesinga, a ne tek od čelika. Ima u Raškom zaljevu i malih uvala gdje će vas otjerati vlasnici okolnog zemljišta ako se tu dođete okupati. Sve što dalje, sve više ima drskog kršenja zakona koji zabranjuju svojatanje mora, zemljišta tik uz more i slično. O ogradama, pregradama, zidovima, da i ne govorim. U okolici Labina gdje sam bio na moru ovog ljeta, sve slobodne parcele pokupovaše Rusi, Česi, Talijani. Zakon se i tu krši, jer koliko je meni poznato bar za sada stranci ne mogu kupovati niti poljoprivredno niti građevno zemljište. Mogu to činiti samo hrvatski građani. Kako oni to onda pravno reguliraju? Činjenica je da se za komadić poljoprivrednog zemljišta koje čak nije još niti prenamijenjeno u građevno, dobiva po 80 do 100 tisuća eura. Prodaja, ali i kupnja „idu kao alva“. Kad se samo sjetim da se primjerice prije desetak godina stara istarska kamena kuća mogla kupiti za nekih 5 do 10 tisuća maraka, sada su te cijene u eurima postale astronomske i običnima nedostupne.. Kažu da će kad (ako) uđemo u EU cijene nekretnina na moru još više narasti, no meni se čini da su već sada u istarskim selima dosegle vrhunac. Već se sada jako puno trguje, pa kad se to dogodi (za 2 do 3 godine) više neće niti puno toga ostati za prodaju. Od prodaje „djedovine“ na moru, (kao i svojevremeno od talijanskih mirovina i kojekakvih dobrodošlih iznenadnih prihoda) mnogi kupuju nove automobile sebi i članovima svoje obitelji ili pak obnavljaju kuće i grade apartmane. Sudeći po ovoj godini, turizam je opet u progresiji i bilo bi dobro nešto smisliti kako zaraditi koju kunu ili još bolje koji euro u toj cijeloj priči. Trebalo bi smisliti neki autohtoni suvenir. A da im ponudimo rezbarsku figuricu slavonskog seljaka koji nosi gaće na štapu? Mi smo tu u Slavoniji baš prava sirotinja prema onim bogatunima iz priobalja kojima je eto dragi Bog dao more. Kažu ljudi da je nekad bilo suprotno, da je zemlja vrijedila u Slavoniji. Nekad su iz Dalmacije selili u Slavoniju da bi preživjeli prehranili se, a sada naši mladi Slavonci preko godine prežive tako da odu sezonski raditi na more (ili konobariti ili biti spremačica ili pomoćno osoblje u kuhinji). Ne bi to moralo biti baš tako da ima malo više pameti i mudrosti kod onih koji nas vode, pa da to malo pametnije poslože. Njima je najjednostavnije primjerice svu hranu uvoziti umjesto zaštiti vlastitu proizvodnju. Opet mi je žao Slavonije kad sve to vidim. Grozim se činjenice da u mesnicama najvjerojatnije kupujemo kinesku svinjetinu ili brazilsku govedinu, a o GMO voću i povrću iz brojnih veletrgovačkih centara da i ne govorimo. Još kad vidim sušu ove godine i kako izgleda polje i ljetina. To je sve Bogu za plakati. Bit će bolje (samo kome i kad). |
20.08.2007., ponedjeljak
U društvu oca i sina, svatko na svome putu
  A ja sam se ovih dana s ocem i sinom zajedno častio. Ova rečenica vam je vjerojatno poznata ako idete u crkvu, a siguran sam da nećete zamjeriti na ovoj usporedbi, pa i na narcisoidnosti što sam eto slike svoje stavio na svoj blog. Slikali su me sa Akijem Rahimovskim i njegovim sinom Kristijanom (s kojima sam radio intervjue 3. večeri „12.Novogradiškog glazbenog ljeta“).Do sada sam imao prigodu razgovarati sa brojnim domaćim glazbenicima, od Gibonija, Cetinskog, Zečića, do brojnih drugih, no ovaj susret ću zasigurno duže pamtiti. Vjerujte da sam iskreno sve do sada pisao na ovom blogu i iza svake riječi stojim, ne skrivam se (pa me eto možete i vidjeti, mada vjerujem da to nije nikakav vizualni užitak). Nakon izvjesnog vremena zasigurno ću skinutu ove fotke s bloga, ali eto sad sam u fazi totalne otvorenosti (vjerojatno sam sad najranjiviji)pa me baš briga za samozatajnost, no znajući sebe, znam da to neće dugo potrajati. Dakle još sam na godišnjem, nakon odmora na moru sada šljakam kod kuće, a onako iz gušta malo sam i radio u ove dana kada su svi uživali u 4 dana u raznim glazbenim manifestacijama. Kud će žaba nego u vodu, pa tako i ja stari (i pomalo ofucani rock-er) dođoh na svoje. Treće najrockerskije večeri. Dakle, kad bi se davale diplome za apsolviranu glazbu „Parnog valjka“ ja bi ju sigurno imao, jer sam još kao klinac na gitarama na koje sam žvakom lijepio pick-up-e „skidao“ „Prevela me mala žednog preko vode“, „Nedu“, „Lutku za bal“ i ostale hitove. Moj band „Terapija“ je svojedobno u više navrata bio i predgrupa i „Filma“, čak i „Azre“, „Valjka“, „Riblje čorbe“,…i drugih grupa. Akija sam do sada sreo jako puno puta, jer ja sam mu bio i publika, a on meni tek rocker-ski uzor skupa sa svojim band-om. Priznajem samo sam „Azru“ volio više od „Valjka“ kad je riječ o domaćim grupama, a jednom sam čak i posudio svoje gitarski pojačalo Branimiru Štuliću, no to je već druga priča. Dakle uživao sam u razgovoru s Akijem, pa i sa njegovim sinom Kristijanom koji mi izgleda drag i pristojan mladić (koji bi ipak trebao poslušati oca i najprije završiti fakultet, a onda „ići njegovim glazbenim tragom“). Moja je kuća puna električnih instrumenata a moj sin za sada ne pokazuje apsolutno nikakav interes za tim (za razliku od Kristijana) i doista ne bih volio da zbog ljubavi prema glazbi prođe sve ono što sam ja morao proći. Sjećam se primjerice kako je ponižavajuće kad tamo neki bogati pijanac naručuje i plaća pjesme, ali lijepo je kad imaš novaca za platiti studentski dom ili kupiti djetetu pelene. Tko nije prošao taj oblik psihičkog ponižavanja ne može razumjeti što želim reći. Izuzetno poštujem sve glazbenike, ali najviše rock-ere, jer oni uz ostalo najmanje zarađuju a njihov izričaj je nerjetko najiskreniji i najmanje podilaze publici i novcima. Srdačno smo se pozdravili, pa čak sam i zagrlio Akija onako prijateljski(što doista nije moj stil), rekavši mu da sam ga slušao i na nezaboravnim koncertima u zagrebačkom Domu sportova. Nakon razgovora sa mnom on je sklopio ruke i naklonio mi se (poput scena u indijskim filovima) što me je malo zbunilo, ali sam se nasmiješio i sjetio da u nekim pjesmama spominje Sai Babu. Ako je sinu dao ime Kristijan možda vjeruje u Krista kao ja? Tko zna? U svakom slučaju nikada nije bio prijazniji nego sad. Ipak nismo oca i sina vidjeli zajedno na pozornici (što je po meni znak da između njih ipak ima što bi političari rekli „nekih otvorenih pitanja“). Šteta, ja to ne bih doživio kao jeftini trik već kao lijepu obiteljsku gestu. Obojica su svoj e nastupe pošteno odradili. Kristijan je cijelo vrijeme stajao pored stage-a i gledao oca kako pjeva. Kao da sam u njemu vidio svoga sina (kao scena iz mojih snova koje sam katkada godinama snio prije). Aki je bio maksimalno profesionalan i znojan i izmoren sišao s bine. Nije sina pozvao da mu se pridruži na pozornici, mada smo mi to očekivali. On zna zašto. Moj se otac bavio rezbarijom, bio je pomalo neobičan drvodjelac koji nije volio raditi jednostavne figure kao drugi. Svi su znali reći da to odlično radi. Nikad me nije htio naučiti tom poslu i uvijek bi me tjerao kad bih uzeo nožić ili holajzni.Mislim da sada znam zašto. Ne može se i ne treba živjeti u sjeni oca, niti ga pokušati kopirati. Treba ići svojim putem |
18.08.2007., subota
Raj za klince i ponekog tatu
 Centar grada je ovih dana ograđen zbog „12. Novogradiškog glazbenog ljeta“ i naplaćivanja ulaznica po 20 kuna. Tu su i zaštitari, redari i svi drugi koji se brinu da nitko ne zađe tko nije platio. Za suprugu sam platio ulaznicu, sin ide besplatno, a ja imam poveću akreditaciju koju si mogu kao pas objesiti oko vrata ( dok se drugi s tim okovratnikom diče, meni to ide na živce, pa uglavnom to stavim u džep). Gledam sinoć stravična gužva(ko da se džabe dijeli), pa se nadam da će se danas (kad je djeci posebno zanimljivo zbog malih pjevača) ipak nešto lakše disati. I dok su se sinoć tamburaši uvelike trudili, moja obiteljska ekipa išla je oko ringišpila, licitara, raznih đinđa-minđa, a prije toga na ćevape i sok, a sve smo završili odličnim sladoledom u hotelu „Kralj Tomislav“. Sina danas moram voditi na vožnju autićima i veliki ringišpil. Ja se toga grozim ali de što ćeš (kad sam obećao i već dvije večeri uspješno eskivirao). Tu su i mali vlakići, a sinoć smo pucali iz zračnice i osvojili dva špila Pokemon-karata. Mala klinka koja je radila u streljani ima možda desetak godina a već je našminkana kao kakav veći curetak. Vidim i ostali roditelji se „izuvaju“ ovih večeri (troše kune na klince), ali tako je to. Ja se sjetim da sam za kirvaj nekada znao dobiti koji dinar, pa na ringišpil ili po alvu ili sladoled. U te dane živio sam od slatkiša, a grozio se masne pečenke po kojoj su plazile muhe. Vidim vratili se i lokalni političari sa godišnjih odmora, aman-taman da se slikaju za „Novogradiško glazbeno ljeto“ (i da kažu koju pametnu) jer to kao ne može ili ne smije bez njih proći. Izbori su pred vratima, sad će se i stranke razigrati poslije ovog novogradiškog tandrbala, pa će se veselje produžiti sve do izborne šutnje. Kad se sjetim istarskih fešti koje sam vidio prije koji dan na moru, izgledaju mi tako skromno i malo prema ovim našim šokačkim slavljima. Kod nas se i jede i pije naveliko (ko da je sudnji dan sutra), a kod njih sve neke ribice, školjke i slično. Kod nas se većina najprije mora dobro napucati mesetine, (prije toga krknuti koju rakiju), a poslije slijedi pivo ili vino u što većim mjericama. Kod njih one sopile i gajde zvuče otužno kao na sprovodu, a kod nas misliš odmah da se netko ženi čim čuješ tambure, a kad ono svirci pjevaju veselo o garavušama i bećarima (kojih više nema) po sokacima. A kad netkog stvarno „takne“ pjesma, onda žene dobiju ključeve od auta ( za svaki slučaj), „otvori se dizna“ i slijedi ono , „kad me vidiš nadaj me se“. |
17.08.2007., petak
Hvala Moru
 More je bilo divno velikodušno u svojoj blagosti i ljepoti, dalo nam je ono što smo tražili za zdravlje našeg djeteta i nas. Smještaj i gostoprimstvo kod šogora i sestre bili su također za pamćenje, pa je svaki dan bio obilježen radošću i smijehom uz razne avanturice. U Labinu smo proveli ugodne trenutke u ateljeu jednog umjetnika, u Puli obišli neke znamenitosti pa čak i zračnu luku, oko kuće smo se opuštali u društvu ljupkih domaćih životinja(to je priča koja zaslužuje poseban post), a tek su katkada ose stvarale probleme (jer smo im izgleda bili slatki) pa nam remetile užitak sunčanja i kupanja nadlijetanjima i pokojom bockom. Sin je naučio plivati, ali naravno to je tek početak jer mu nedostaje sigurnosti i opuštenosti. Doista niti najmanja neugodnost nije poremetila doživljaj godišnjeg odmora na moru, a vidio sam primjerice kako se u bezazlenoj igri na moru ozlijedilo jedno dijete (jako uganulo nogu pri manjem skoku sa molića), pa ga je otac na rukama odnio prema automobilu. Opreza nikad dovoljno kad su djeca u pitanju no i sami u životu pomalo moramo pomicati granicu do kud smijemo ići (primjerice dokle još nedovoljno vješt plivač ide u duboku vodu) da bi smo se znali snaći u nevoljama ili radostima koje donosi život. Moja je „morska“ misija čuvara okončana. Kao nadzorna kamera snimao sam okolo držeći sina u vidokrugu, a jedino noću nisam baš imao lijepe snove, a to je kažu od promjene ležaja ili pak klime. Natrag u realnost, može se reći za kraj, no s radošću ću pokazati i neke od obilja lijepih fotografija koje sam u protekla dva tjedna snimio na moru. Eto sinoć smo već bili i na prvoj večeri „Novogradiškog glazbenog ljeta“ (stigli smo na vrijeme), pa su se u objektivu već našli i glazbenici koje također trebate vidjeti. Pozdrav svima, nisam Šime, ali vratija sam se s ekipom i posebno pozdravljam drage virtualne prijatelje koji su mi uz ostalo poželjeli sretan povratak. Hvala Bogu sve se sretno završilo i što sad nego idemo dalje, što naši ljudi kažu: za iste novce. |
12.08.2007., nedjelja
Čovjek i pas
 Vidim da se i na godišnjem odmoru mnogi ljudi ne mogu ili ne žele odvojiti od svojih ljubimaca pasa. Ove godine eto kupamo se u zaljevu i na otvorenom moru, na plažama gdje vlada poprilično neformalna i vrlo opuštena atmosfera. Kamperi su inače poznati po tome što ne pate previše od formalnosti i vole kontakt s prirodom katkada i u punom smislu te riječi. Kod moje sestre i šogora pas čuvar Laki (koji će zavrijediti i moj poseban post nešto kasnije), a tu je i «brdo» mačaka koje se tu hrane i svi skupa žive u popriličnoj slozi ( u susjedstvu je i veliki žuti pas Leo koji katkada svojim dolaskom unese nemir u tu idilu). U kampu pasa svih pasmina koliko hoćeš, ali i ljudi, žena, djece, bijele, žute, crvene i crne. Kad govorim o psima ima ih od onih najmanjih, što ja kažem džepnih (poput kujice koju sam nedavno nabavio) pa do onih doga, šarplaninaca i drugih ogromanjskih psina. Svidjela mi se ova fotografija koju sam snimio ovih dana u kampu Tunarica. Čovjek i pas pored mora, kao da razgovaraju i komentiraju što se to događa. Takve scene me uvijek sjete jedne od obljetnica mature kada je jedna bivša školska kolegica pričala kako joj se muž katkada napije. Rekla je da je sve prevršilo mjeru kad ga je jedne noći ulovila kako razgovara sa psom na stepenicama kuće (onako supijan u sitne sate). «Ti me jedini razumiješ u ovoj kući»-jadao se njen muž svome ćuki , a ona ljutito zagalami: «Dat ću ti ja jastuk i deku pijanduro jedna, pa idi spavaj kod njega u kućicu, a ne kod mene u sobu, kad ga toliko voliš.» |
10.08.2007., petak
Lovrečevo i sestrin rođendan
     Danas je sestri Štefaniji rođendan, a i Lovrečevo je, što bi rekli mi Slavonci, kirvaj je u Viškovićima i Diminićima, malim selima u okolici Koromačnog gdje eto provodim dane uz more. Na jutrošnjoj misi, prije ove kiše koja pada cijeli dan okupili su se brojni Amerikanci, Talijani i domaći ljudi, a večeras bi trebao biti i ples na kalanici (cisterna za kišnicu) nedaleko crkve Svetog Lovre (u kojoj smo danas slušali lijepe riječi o tom mučeniku koji je umro u strašnim mukama (na roštilju) ali nije zatajio svoju vjeru). Stjecajem neobičnih okolnosti zapravo sam često u ovom kraju bio baš na ovaj dan i danas je bilo kao i uvijek, kao u nekom starom filmu snimljenom 50.-tih godina. Stariji ljudi koji govore istrijanski, talijanski i engleski, a vrlo malo pogode koju hrvatsku riječ. Većina ih je u SAD oko New York-a, a u Italiji ih ima i sa Sicilije i iz svih drugih krajeva. Kao da gledate film «Kum». Neki kao da su mafiozi (navodno neki i jesu), a žene prepune zlata oko vrata i na rukama (da bi jedni drugima dokazali da su uspjeli vani i da se živi dobro). Izvjesni Đani (stariji gospodin) je došao u crnoj čipkastoj prozirnoj košulji dugih rukava, a ispod mu se vidjela potkošulja sa bijelim obrubom. Gotovo svi su doista i uspjeli i posjeduju tu lijepo uređene kuće u kojima tijekom godine borave svega po nekoliko dana, a vani imaju bogata imanja. Prije mise svi su na groblju pored crkve, nakon mise mala fešta (jelo i piće na kalanici, na kojoj će se večeras i zaplesati). Kiša lije cijeli dan i eto ne možemo se kupati, pa se izležavamo i stalno jedemo u kući (sestra je prava majstorica kuhanja a o tortama da i ne govorim). Jutros smo torte odvezli i mladom župniku Davidu koji je eto danas u velikoj obavezi. Zapazio sam na misi i jednog od njegovih gostiju, svećenika izbrijane glave, preplanulog i stalno vedrog i nasmijanog. Kažu da je to Hercegovac Vinko Puljić ( i imenjak i prezimenjak poznatog biskupa). I taj tip kao da je ispao iz nekog filma, a da o Danilu (mom poznaniku iz dana kad sam radio u Tunarici i ne govorim). Taj niski vrlo mršavi vižljasti stariji gospodin u lijepom odijelu uživio se u ulogu da on pravi red u crkvi, pa je jedna gospođa upitala šogora: «A ča je Danilu, on je ki prometnik?» Sve u svemu bilo je zapravo vrlo ugodno i veselo u crkvi pa sam vam odlučio to i pokazati u nekoliko sličica. Hoće li biti večeras «tanac po starine na kalanice»? Ma mi se vidi da će, jer je kisa pasala. |
06.08.2007., ponedjeljak
Pozdrav s mora
 Za sada nam je super na moru. Kupanje, pecanje, sunčanje, zajednički boravak kraj mora, a kod sestre i šogora lijepa atmosfera uz super klopu i ugodnu klimu. Kad je jedan dan bilo nešto malo oblačno, obišli smo Labin, a kao što vidite na fotografiji, sin i ja stalno nešto istražujemo uz obalu nakon kupanja. Tu sam prije rata čak dvije godine radio u kampu i vežu me lijepa sjećanja kada mi je baš more dalo neku čudnu snagu i kao da me pripremilo za teškoće koje su kasnije uslijedile. Priznajem da mi je najveća životna želja za prijašnjeg boravka ovdje bila baš to, da se jednog dana tu vratim (barem na godišnji odmor) sa obitelji (koju sam tada samo žarko želio). Sad u tu neki drugi ljudi, saznajem da je bivša HRO Rabac sada privatizirana i da je dam dan u koncesiju. Sve mi je tako poznato a ujedno tako drugačije. Neke ljude sam prepoznao, a čini mi se i da su mene neki «skužili». Kamp je polu pun (ili polu prazan), a ja sam nekad u to vrijeme ovdje «spadao s nogu» radeći na recepciji ( sam u smjeni naplata, prijava i mjenjačnica). U početku kad su stranci dolazili do recepcije, ja bih najradije pobjegao, no već druge godine sasvim solidno sam baratao engleskim, njemačkim i pomalo talijanskim jezikom pa mi je bilo puno lakše. Vidim ono veliko kamenje pokraj rampe još se žuti ( ja sam ga jednom davno prebojio), no kažem, drugi su ljudi, drugo je vrijeme. Pozdrav svim mojim virtualnim prijateljima (ovo vam šaljem umjesto razglednice). |
| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr