20.08.2007., ponedjeljak
U društvu oca i sina, svatko na svome putu
  A ja sam se ovih dana s ocem i sinom zajedno častio. Ova rečenica vam je vjerojatno poznata ako idete u crkvu, a siguran sam da nećete zamjeriti na ovoj usporedbi, pa i na narcisoidnosti što sam eto slike svoje stavio na svoj blog. Slikali su me sa Akijem Rahimovskim i njegovim sinom Kristijanom (s kojima sam radio intervjue 3. večeri „12.Novogradiškog glazbenog ljeta“).Do sada sam imao prigodu razgovarati sa brojnim domaćim glazbenicima, od Gibonija, Cetinskog, Zečića, do brojnih drugih, no ovaj susret ću zasigurno duže pamtiti. Vjerujte da sam iskreno sve do sada pisao na ovom blogu i iza svake riječi stojim, ne skrivam se (pa me eto možete i vidjeti, mada vjerujem da to nije nikakav vizualni užitak). Nakon izvjesnog vremena zasigurno ću skinutu ove fotke s bloga, ali eto sad sam u fazi totalne otvorenosti (vjerojatno sam sad najranjiviji)pa me baš briga za samozatajnost, no znajući sebe, znam da to neće dugo potrajati. Dakle još sam na godišnjem, nakon odmora na moru sada šljakam kod kuće, a onako iz gušta malo sam i radio u ove dana kada su svi uživali u 4 dana u raznim glazbenim manifestacijama. Kud će žaba nego u vodu, pa tako i ja stari (i pomalo ofucani rock-er) dođoh na svoje. Treće najrockerskije večeri. Dakle, kad bi se davale diplome za apsolviranu glazbu „Parnog valjka“ ja bi ju sigurno imao, jer sam još kao klinac na gitarama na koje sam žvakom lijepio pick-up-e „skidao“ „Prevela me mala žednog preko vode“, „Nedu“, „Lutku za bal“ i ostale hitove. Moj band „Terapija“ je svojedobno u više navrata bio i predgrupa i „Filma“, čak i „Azre“, „Valjka“, „Riblje čorbe“,…i drugih grupa. Akija sam do sada sreo jako puno puta, jer ja sam mu bio i publika, a on meni tek rocker-ski uzor skupa sa svojim band-om. Priznajem samo sam „Azru“ volio više od „Valjka“ kad je riječ o domaćim grupama, a jednom sam čak i posudio svoje gitarski pojačalo Branimiru Štuliću, no to je već druga priča. Dakle uživao sam u razgovoru s Akijem, pa i sa njegovim sinom Kristijanom koji mi izgleda drag i pristojan mladić (koji bi ipak trebao poslušati oca i najprije završiti fakultet, a onda „ići njegovim glazbenim tragom“). Moja je kuća puna električnih instrumenata a moj sin za sada ne pokazuje apsolutno nikakav interes za tim (za razliku od Kristijana) i doista ne bih volio da zbog ljubavi prema glazbi prođe sve ono što sam ja morao proći. Sjećam se primjerice kako je ponižavajuće kad tamo neki bogati pijanac naručuje i plaća pjesme, ali lijepo je kad imaš novaca za platiti studentski dom ili kupiti djetetu pelene. Tko nije prošao taj oblik psihičkog ponižavanja ne može razumjeti što želim reći. Izuzetno poštujem sve glazbenike, ali najviše rock-ere, jer oni uz ostalo najmanje zarađuju a njihov izričaj je nerjetko najiskreniji i najmanje podilaze publici i novcima. Srdačno smo se pozdravili, pa čak sam i zagrlio Akija onako prijateljski(što doista nije moj stil), rekavši mu da sam ga slušao i na nezaboravnim koncertima u zagrebačkom Domu sportova. Nakon razgovora sa mnom on je sklopio ruke i naklonio mi se (poput scena u indijskim filovima) što me je malo zbunilo, ali sam se nasmiješio i sjetio da u nekim pjesmama spominje Sai Babu. Ako je sinu dao ime Kristijan možda vjeruje u Krista kao ja? Tko zna? U svakom slučaju nikada nije bio prijazniji nego sad. Ipak nismo oca i sina vidjeli zajedno na pozornici (što je po meni znak da između njih ipak ima što bi političari rekli „nekih otvorenih pitanja“). Šteta, ja to ne bih doživio kao jeftini trik već kao lijepu obiteljsku gestu. Obojica su svoj e nastupe pošteno odradili. Kristijan je cijelo vrijeme stajao pored stage-a i gledao oca kako pjeva. Kao da sam u njemu vidio svoga sina (kao scena iz mojih snova koje sam katkada godinama snio prije). Aki je bio maksimalno profesionalan i znojan i izmoren sišao s bine. Nije sina pozvao da mu se pridruži na pozornici, mada smo mi to očekivali. On zna zašto. Moj se otac bavio rezbarijom, bio je pomalo neobičan drvodjelac koji nije volio raditi jednostavne figure kao drugi. Svi su znali reći da to odlično radi. Nikad me nije htio naučiti tom poslu i uvijek bi me tjerao kad bih uzeo nožić ili holajzni.Mislim da sada znam zašto. Ne može se i ne treba živjeti u sjeni oca, niti ga pokušati kopirati. Treba ići svojim putem |
| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr