30.07.2007., ponedjeljak
Drž' gaće i krov (i to s osmjehom)
 Mišja groznica vreba iz prašine, a ja sam se danas nagutao tih zrnaca. Dok ovo pišem ne mogu se načuditi koliko prašine imam u kosi, ušima, odjeći od glave do pete. Žureći oko 13 sati iz SB jednostavno nisam smio voziti brže od 100 km/h jer je bočni vjetar bio „koma“ i zabacivao me skupa s autom kao od šale. Nakon kraćeg pribivanja (pazi koja smiješna riječ) na sjednici u županijskoj Velikoj vijećnici (i ugodnog razgovora s nekim ljudima koji mi zahvaljuju na korektnim prijašnjim zajedničkim poslovima) vozeći se kasnije kroz grad NG i vidim srušena i polomljena stabla. Ozbiljnije sam trebao shvatiti nevrijeme u kojem sam proveo nekoliko sati. Dakle u SB na otvaranju radova novog trgovačkog centra na sjevernoj obilaznici, je bilo kao u dokumentarnim filmovima o američkoj vojsci u azijsko-afričkim pustinjama. Žućkasti oblaci pijeska kovitlali su se u krug i samo su se još trebali koturati oni okruglasti pustinjski grmovi, pa bi dojam bio potpun. Vjetar je stalno jačao. U toj „idili“odoh tamo (da me vide) i da napravim posao, jer je riječ o novim poslovnom partneru s kojim valja imati dobre odnose jer dosta ulaže u marketing i svjestan je koliko je u poslovnom svijetu važna uloga medija. Na parkiralištu iz jednog auta izlazi župan Šima Đurđević, a iz drugog nevoljko profirujem glavu ja. „Župane, što je ovo? Ko' u pustinji.“ –dobacim mu ja (jer znam da će Šima (bećarina) već nešto „fletno“ odbrusiti ili pak nešto sočno „kresnuti“). „Prijatelju, pokvarili se ljudi, pokvarilo se vrijeme“- reče on meni a ja se „zacenim“ od njegove mudrosti i pomislih da li mi to imamo nekog indijskog gurua za župana ili grčko-antičkom mislioca ili u najmanju ruju nekog od aktualnih njemačkih ili američkih filozofa? Prolazimo zajedno kraj radnika koji grčevito pridržavaju limene krovne ploče (da ne odlete tko zna kud)- Šima opet „prospe“ zafrkanciju: „Dečki , kako je ? Radite s osmjehom, bit će vam lakše.“-reče on a ja u prvi mah ne skužih. Kasnije vidim moto iliti slogan tvrtke „Pevec“ glasi „Kupujte s osmjehom!“. U sebi se nasmiješih i sjetih se kako je Šima nedavno u Cerniku (kad je bila sjednica Županijskog poglavarstva) onako iznerviran vrućinom i činjenicom što nije bilo klime u prostoriji, u jednom trenutku „poludio“ i počeo galamiti: „Šta mrcvarite u toj raspravi. Pogledajte na sat. Već smo sat i pol na prvoj točki Dnevnog reda, šećer mi je na 25 i kuham se. Zvat ću vozača da me odveze na željezničku stanicu i idem kući, ako vi ovako nastavite“. I tada mi se svidio njegov blago rečeno neformalan stil komunikacija kada neki počnu previše fantazirati i filozofirati. I tako eto radnike vidite na fotografiji, a od toliko prašine „zablesirao“ mi se srećom samo nakratko moj mali fotić. Već sam se uplašio da neću imati s čim fotkati na moru koje me nadam se ovih dana čeka (neohlađeno od ove nove današnje bure). Iz Nove Gradiške za blog www.novogradiscanin.blog. Vaš plavi (lutajući ) golub. |
27.07.2007., petak
Bus do "zemlje sreće"
 „Ima jedan vlak koji vozi do zemlje sreće,…“ pjevao je Jura Stublić sa svojim „Filmom“ prije dvadesetak godina, i tako alegorijski prikazao kako svi čeznemo za boljim životom negdje drugdje (gdje nam se nalazi sva sreća ovoga svijeta). I kako to kod ljudi biva, netko pod „zemljom sreće“ podrazumijeva se mjesto gdje ima ljubavi, seksa, svekolikog blagostanja, novaca, posla, moći, materijalnih zadovoljstava,… ili već nešto treće. Zašto nam ne bi bilo lijepo i tu gdje jesmo, pa da nam tu bude i zemlja sreće? Tako to biva kad pojedinca kada želi ostvariti svoj san ili jednostavno preživjeti, pa primjerice ode i do Amerike zaraditi svoj prvi milijun dolara (ili tek koju tisuću) i slično. A što ako država u ovom slučaju Hrvatska želi ići „u zemlju sreće“ (EU)? O tome bi se dalo sada nadugo i naširoko, tko koga tu treba i zašto, kakvi su međunarodni odnosi, interesi velikih svjetskih sila, globalizacija??? Da li su plavi baloni koje su dijelile lijepe djevojke na izlasku iz EU-busa simbol da je cijela ta priča napuhana i da ju tek jedan mali „boc“ može probiti i rasplinuti? Da bi ste komunicirali s drugim ljudima (pa tako i s onima iz EU u kojoj želimo biti) trebali bi znati više jezika, a prema zajedničkom Ustavu (koji to zapravo nije) i naš hrvatski bi postao jedan od punovrijednih jezika EU (dakle ne gubimo taj a niti većinu drugih oblika identiteta). Meni su razumljivi (i simpatični) i jedni i drugi, i žestoki zagovornici i kruti protivnici ulaska Hrvatske u EU. Onaj svakodnevni život i naše egzistencijalne potrebe zapravo negiraju i jedne i druge i mislim da će inercija napretka naše države u ekonomskom i političkom smislu (nadam se u mirnodopskim uvjetima) donijeti jednu prirodnu integraciju sa razvijenim svijetom. Naravno da ima i ZA i PROTIV. Ako ste tolerantni u odnosu prema drugim nacijama, narodnostima, ljudima drugačije vjeroispovijedi od vaše, ljudima drugačije boje kože i razmišljanja, onda vam je u jednu ruku lakše, a u drugu i teže (jer na sebe navlačite gnjev neistomišljenika). Ako ste protivnik udruživanja s drugima, onda ste neminovno za izolaciju, a ne znam koliko je to baš dobro eto ako baš hoćete i u vrijeme Interneta (globalne mreže) koja na neki način dokazuje da je besmisleno se začahuriti i reći da smo u svemu najbolji i najpametniji i da nam ne trema s nikim surađivati. Iz ovih naših krajeva (pa tako je i moja rodbina) moralo se odlaziti u SAD, Njemačku i drugdje zarađivati i boriti se za goli život. Ne bih imao ništa protiv da naši ljudi ostanu u Hrvatskoj raditi i solidno zarađivati za život tako da ne moraju nigdje ići. „Zašto brdo ne bi došlo Muhamedu, umjesto što je obratno?“. Vidite ovaj bus sa fotografije. Recimo da bi za taj put trebalo kupiti i kartu (ako nije preskupa), švercanja tu nema, a nema niti previše mjesta. Put može biti udoban, ali ne daj Bože i opasan. Krajnja destinacija nije daleko. Da li ćemo se ondje provesti ili ne? To ćemo vidjeti. Iz EU možemo izaći ako zatreba, kad god nam je volja. Istina do sada to nitko nije učinio (valjda im se ondje svidjelo). O tome ćemo odlučiti kada dođe do referenduma. Do tada, tada, a i kasnije, a i inače, razmišljajmo svojom glavom i ne dajmo da nas instrumentaliziraju niti lijevi niti desni. Mislimo svojom glavom i donesimo pravu odluku. Čovjek ipak mora znati što želi u životu, ali nije nužno drugima nametati svoje mišljenje. |
26.07.2007., četvrtak
Ah ti psići
 Od noćas smo bogatiji za novog kućnog ljubimca (malo štene mješanac najvjerojatnije pekinezer) kojemu sin treba danas odabrati ime. Taj psić je preuzelo mjesto u box-u Hani (mala kujica epagneul breton koju mi je poklonio kolega s posla) koja je sada u boljem okolišu kod uzgajivača koji ima puno lijepih pasa i baš mu treba kujica za parenje s njegovim psićima. Morali smo to napraviti jer joj je box postao pretijesan, izgleda da se počela „zganjati“ pa je kidala, potkopavala ogradu, mada je imala odličan tretman (i vrhunsku hranu i sve potrebno). To je tipičan lovački pas koji više voli trčati velikim prostorom i dakako ići u lov (za što ja definitivno nemam vremena). Dakle, pretpostavljam da smo napravili dobar potez. Hani sada ima poveće pasje društvo kojekakvih rasnih pasa s kojima će ići i u lov, a mi imamo malog ljupkog psića o kojem se želimo brinuti. Sinoć smo bili kod mog kolege svirača od kojeg smo dobili to štene. Njegove kćeri su se prije izvjesnog vremena pobrinule o maloj kujici pekinezera koja je skotna odnekud došla u njihovo dvorište. Iznemoglu i u lošem stanju, odlučili su malo izliječiti i nahraniti, i nedugo se oštenila. Svako štene izgleda drugačije, jedno je čupavo i veliko, drugo će izgleda biti brak-jazavčar, a ovo treće najmanje nama je bilo najdraže. Djeca kao djeca, mješavina tuge i veselja kad su u pitanju mali psići, no meni se čini da su ovim transakcijama svi profitirali (već jutros su uslijedile slatke obveze hranjenja, šetnje i igranja). Ti mali štenci od prvog dana su stalno na dječjim rukama, pa su tako dragi, ljupki, a Hani je stalno samo jurcala okolo i htjela je biti pokraj nas samo ako je na povodcu. Na fotografiji vidite malu rođaku Saru i njenog ljubimca. I taj pas je jako drag i druželjubiv i odmalena je stalno po rukama (kao da obožava kad ga „maltretiraju“). Sjećam se mojih bivših kućnih ljubimaca brak-jazavčara Akija, mješanca Čarlija, njemačkog ovčara Blesija, malog pinc-a Mini, a eto Hani očito nije bilo suđeno da bude kod nas. Svi smo za njom tugovali, pa smo morali pod hitno nabaviti drugog psića. A sad što bude. I najnovija informacija u vezi Hani. Iz Vrbja je darovana strastvenom i iskusnom lovcu sa Visoke Grede (gospodinu Barišiću). S novim vlasnikom sam se čuo u telefonskom razgovoru. Rekao je da mu se jako sviđa i da ju možemo doći posjetiti kad god hoćemo (kad se vratimo s mora). Da i rekao je da će ju voditi na parenje, a meni se čini da joj upravo to (uz lov) najviše treba.  |
25.07.2007., srijeda
Davoru je malo reći HVALA
 „Kamen koji su odbacili graditelji postane kamen zaglavni,…“- to je komadić biblijskog citata, no baš mi je to palo na pamet kada sam sinoć u izravnom radijskom prijenosu čuo da je ključni izjednačujući zgoditak za DINAMo postigao Davor Vugrinec. Teško i preteško ide tim našim klubovima kada izađu na europsku ili bolje rečenu svjetsku nogometnu scenu. Ma koliko mi imali dobro mišljenje o sebi, kad se usporedimo s drugima ne djelujemo baš nadmoćno i superiorno, dapače, sve izgleda nestrpljivo nervozno i uznemirujuće. Srećom nisam neki veliki nogometni sekirljivac. I dok mi je strašna grmljavina i sijevanje munja zapriječilo gledanje TV prijenosa ( sve sam isključio iz mreže), pomislih na nekadašnjeg reportera Mladena Delića, i ono njegovo „ma ljudi je li to moguće…“ i općenito na to kako možemo razigrati maštu slušajući radio (u nedostatku vizualnog dojma). Radijski reporteri opisuju dinamiku igre, prostor, emocije i stotinu drugih čudesa. Riječi dobivaju na važnosti i svi odjednom kao da smo slijepci ili nas pak vode kroz mračni tunel. Što nam druge preostaje nego vjerovati u ono što nam govore, a u ovom slučaju autentičnost sam provjerio pregledavanjem snimke utakmice. Kada je riječ o spomenutom igraču DINAMA , djelovao mi je tako tužno i nesretno nedavno u Lazama kada nije zaigrao u prvoj postavi (kada je Dudu imao zadnji nastup u Hrvatskoj) , a pamtim jednu sezonu 1. HNL-a kada je bio najbolji strijelac i djelovao tako samouvjereno i robusno. Sportaši, a posebno nogometaši, postali su moderni gladijatori, a ja poštujem njihov fizički trud, treninge, ali i ozljede. Drago mi je zbog ovog igrača da je baš on očito spasio DINAMO od sportske blamaže. Zaslužio je da mu trener Ivanković i šefovi Mamići češće ukažu povjerenje i da se zamisle, ima li na klupi još ovakvih igrača kao što je on koji su nepravedno zapostavljeni i „gledaju u leđa“ tamo nekim uvoznim zvijezdama koje moraju igrati da bi ih se moglo kasnije dobro prodati. Vugrinec je sa 82 gola u 7 sezona, na 6. mjestu najboljih strijelaca HNL-a svih vremena. Za reprezentaciju je nastupio 28 puta, postigavši 7 golova. Debitirao je kad je imao 21 godinu. |
24.07.2007., utorak
Pomoći bližnjem?
 Dijele li se ljudi na one koji su sebični i na one koji su spremni pomoći sebi bliskim ili pak potpuno nepoznatim osobama? Svatko se može naći u potrebi, primjerice da mu treba transfuzija krvi, donirani organ ili nešto slično. Postoje i blaži oblici „davanja drugome“. Da li ste kada bili dobrovoljni darovatelj krvi? Da je kod vašeg susjeda požar, da li biste priskočili u pomoć i gasili vatru? Živjeti za nekog, reducirati kvalitetu svog života na račun druge osobe, primjerice brinuti se o bolesniku, služiti ga i ne očekivati za taj trud ništa osim Božjeg milosrđa.Da li ste spremni za takvu žrtvu ili ste se već pobrinuli da to već netko za vas odradi ako je primjerice u pitanju vaš stari otac ili majka? U današnje vrijeme na svemu se zarađuje pa i na tome. Možete li sebe zamisliti u staračkom domu? Možda postoje i manje i veće potrebe i manja i veća očekivanja. Netko je zadovoljan sa malo, a drugome nikad dosta. Kažu da se zna dogoditi da se i one pohlepne, nezahvalne i bezobzirne osobe znaju promijeniti (popraviti), upravo onda kada na svojoj koži osjete veliku nevolju. Postoje i oni koji su odmalena odgojeni tako da su skloni pomagati bližnjem bezuvjetno. Nije li pravda relativan pojam i kada ste u pitanju vi i vaš život? U vojsci kad se netko tko je bio loš, popravi, to svi primijete, a one dobre poslušne, manje primjećuju. Nije li to nepravda? Okrećete li glavu kad na cesti vidite prosjaka? Nalazite li opravdanja za sebe ako ne date milostinju ili čak o tome niti ne razmišljate? Zazirete li od bolesnih, siromašnih, nemoćnih? Mislite li da je osjećajnost osobina slabih? Čini li vas novac zadovoljnim i moćnim ili su to materijalna dobra, ljubav, zdravlje? Može li čovjek preko noći ostati bez svega (prijatelja, moći, ugleda). Koliko se nisko možemo srozati? Jeste li ikada nekome pomogli spasiti život? Da li ste nekome oduzeli ili pomogli oduzeti život? Mislite li da vrijeme liječi sve rane? Što mislite o liječničkoj profesiji? Motiviraju li vas tuđa dobra djela i humanost? Smatrate li da imate pravo na novi početak u kojem možete ispraviti greške? Volite li dovoljno samoga sebe ali i druge? Da li vam je stalo do toga što ljudi misle o vama? Da li ste se spremni žrtvovati za druge, za obitelj, dijete? Da li znate da se nećete zaraziti ako postanete darovatelj krvi, te da ćete time možda nekome spasiti život? Mislite li da su darovatelji krvi dobri ljudi? |
23.07.2007., ponedjeljak
O braniteljima, politici, izborima
    Netko je u komentarima bivših postova rekao da je politika za stare osobe, no već je pomalo ofucana i nadaleko poznata ona izreka da „ako se ne baviš politikom, ona se sigurno bavi tobom“. Priroda moga posla je takva da ne mogu birati , te da poštujući neka profesionalna i ljudska načela moram brinuti „da mi svi budu isti“, i stranka ova ili ona, odnosno da treba biti maksimalno korektan prema svima. U subotu cijelo popodne i večer sam bio u parku u Medarima gdje je SDP BPŽ imao promidžbeni pa i predizborni skup na kojem je poseban naglasak bio na pravima hrvatskih branitelja i osnivanju Savjeta za branitelje SDP-a za BPŽ. Bilo je tu i visokih vojnih dužnosnika ( Ante Kotromanović i ekipa) , bivših i sadašnjih saborskih zastupnika (Gavran, Horvat), ali i običnog puka, domaćih Hrvata, povratnika Srba, Roma , ali i doseljenih Bošnjaka, i starih i mladih, i dojam je bio da se nije gledalo tko je što. Pivo i sokovi su bili besplatni, a i dobra večera ( naresci i pečenka). Tko god je došao bio je pogošćen, nije bilo nikakvih niti najmanjih nesuglasica. Imao sam dojam da im je glazba koju sam im svirao (sa razglasa) baš imponirala ( od domoljubnih, šokačkih, preko Zvonka Bogdana, Mate Bulića, starih bosanskih narodnih pjesama pa do disco-dance mix-eva za mlade u noćnim satima). Nekoliko stotina ljudi bilo je gotovo neprekidno u parku i malo su negodovali kad sam oko 23 sata pokupio stvari i krenuo kući. Prilazili su mi ljudi i zahvaljivali na korektno obavljenom poslu i lijepoj atmosferi koju sam im dočarao glazbom, ne vrijeđajući ničije osjećaje i nastojeći udovoljiti svima. Sjedeći na klupi u parku i po povratku u automobilu, između ostalog razmišljao sam o slijedećem: Sjećam se početka rata kada sam na tom mjestu, radeći svoj posao, sreo Antu Šutala i Stjepana Ćipu Knezovića mladiće iz Batrine koji su tu poginuli nekoliko mjeseci kasnije, ako se ne varam te 1992. godine. U mjesnom domu tu u Medarima na nekoliko spojenih povećih stolova bila je hrpa oružja koju su pripadnici hrvatske vojske zaplijenili. U šali sam rekao tadašnjem zapovjedniku tu stacioniranih postrojbi, Anti Kroli:“Daj mi taj jedan pištolj, da imam za svaku sigurnost nešto za obranu. Hodam okolo ovako nenaoružan, netko će me strefiti.“ „Žao mi je prijatelju, sve je popisano i ne mogu ti ništa dati ni na revers.“-uz osmjeh mi je rekao Ante pokazujući i cijeli arsenal nekakvih japanskih mačeta, sklepanih pušketina, sablji i ostalih gluposti. U hodniku sretoh Vladu Rogića isto iz Batrine, smije se i zeza me. Već je bio započeo rat, živjelo se sve opasnije i slavio se svaki dan kojeg preživiš. Ćipe me pozdravljana odlasku, zezam ga da bi se trebao ženiti da mu sviram svatove. Srdačno smo se nasmijali i rukovali na odlasku. To je bio naš zadnji susret na ovom svijetu. Gledam sad, nakon toliko godina kako su borovi veliki u parku. Da se čovjek u nekim najopasnijim trenutcima može pretvoriti u drvo, možda bi preživio? Pjesma „Dva vita čempresa“ ovdje je za mene imala poseban značaj. Koga je to danas uopće briga? Onda se nismo pitali tko je bio koja stranka. Kako je to bilo neko čudno opasno, dostojanstveno i sada teško objašnjivo vrijeme. Dečki iz novokapelačkog i batrinskog kraja dolazili su tu ginuti da bi obranili Novu Gradišku. Ne smo oni nego i oni iz Zagreba, Slavonskog Broda. Ne može se i ne smije živjeti u prošlosti, no slike se probude kada tek malo ogrebeš sjećanja. Bog ima neki razlog što me drži u životu |
21.07.2007., subota
U gibanju po vrućini
    Na kirvaju u Blaževića Dolu odlična juha, malo ljuća filovana paprika, pa odlična pečenka. Vruće za poludit, pa ti se ne da ni pivo popiti, pa rekosmo ajmo negdje u lad. I zapalismo do Petnje ( umjetnog jezera poviš Sibinja) gdje sam nekad davno bio još kao dječak. Na fotografijama vidite što smo iz hladovine ugledali. Mi se nismo kupali nego malo razgledali, a nakon osvježenja odjurismo do Slavonskog Broda u OBI novu trgovinu u kojoj je sve što nam treba. Naš dječak je oduševljeno gledao boje i „štaferaje“ za slikanje, supruga zavjese i bilje, a ja alate i stolariju. Naš mladić ima jedan majušni stalčić za slikanje, pa mašta da će jednog dana imati veliki pravi. Kupili smo neke sitnice za more na nekim malim rasprodajama i vratili se veseli jer smo toliko toga vidjeli, nahodali se i pobijedili još jedan vreli ljetni dan. Na Petnji velika tabla: „zabranjeno kupanje“, a svi se kupaju. Kažu da je oko brane dubina dvadesetak metara i da se nažalost ovih dana ondje ponovno utopio jedan mladi čovjek. Slavonci nemaju mora, pa se jadni ovih dana snalaze kako znaju. Danas je opet pakleno vruće, a ja sam popodne na drugom dijelu Županije. U šali bih mogao reći da se eto krećem prema Zapadu. |
20.07.2007., petak
Sveti Ilija i eto ti kirvaja
 Idem danas u Blažević Dol na kirvaj i baš me briga za vrućine. Kad mogu članovi KUD-a „Kramarić“ Nova Gradiška ovih dana u Tursku na međunarodnu smotru folklora, mogu i ja malo u brdo ljudikati s rodbinom uz pokoje piće i kirvajski ručak (bit će više večera dok ja dođem). Dakle malo simpatično selo poviš Vrbove gdje u ove sparne večeri pirka takav divan vjetrić da nije za vjerovati. Ovih dana baš zbog tog „ladanja“ i fine izvorske vode, ondje sam odlazio (napunimo i pokoju bocu vodom), i dakako da posjetimo prabaku Katu koja je ovih dana proslavila 81.-rođendan. Na brdu je kapelica gdje je danas za kirvaj služena i misa. Svake godine tu vidimo puno automobila iz inozemstva, a ako se ne varam ovog vikenda ima čak i svatova. Za moje virtualne prijatelje Baću i Rib@rnicu evo slike kakvo vole vidjeti (puno lipi šokica na jednom mjestu). Više nije stalo u objektiv.  |
19.07.2007., četvrtak
U 12 i 12 u centru NG
   Gori Nebo, gori Zemlja  , u pola podneva zabauljam prema bankomatu dići nešto siće za kupnju nekih neophodnih potrepština. U gradu samo rijetki prolaznici, na terasama gradskih kafića tek poneki posjetitelj. Prolazim kroz park, neka žena leži nepomično u sjeni povećeg grma. „Gospođo, jel' vama dobro? Hoćete da pozovem hitnu?“-upitam ja nju, a ona se skoči kao da ju je netko šilom ubo u stražnjicu i onako nepovezano počne nešto mumljati. Ja joj kažem da se smiri. Ona kaže da joj je dobro i da joj ne treba pomoć. Podigla se, uzela razbacane stvari iz torbe i ode nekud. Mislim da sam dobro postupio. Što da joj nije bilo dobro, da je bila u nesvijesti? Možda je nešto pila, a možda je na živce bolesna? Tko će znati? Uostalom nije niti važno. Vidjeh poznanike ispod jednog suncobrana, popio sam s njima jednu običnu vodu. Za susjednim stolom nešto filozofiraju o sviranju i gitarama. Nekako nemam volje niti slušati, a kamoli uključiti se u raspravu, sve mi se to pomalo zamjerilo. Najradije bih pričao o sjevernom ili južnom polu, o sladoledu i moru. I to sviranje i ti kojekakvi svirači po toj vrućini mi nikako „ne leže“, sjete me na naporna sviranja, izgubljene noći, znojenje, umor, sekiracije i svađe sa sviračkim neznalicama i lakomcima za novce. Otišao sam do DM-a, lijepe velike klimatizirane trgovine gdje sam polako bez žurbe odabrao što sam htio. Al' ćemo se prati i mirisati. Vani je paklena vrućina. Rekoh, hajde da vam kažem kako je vruće u Slavoniji, mada vi to sigurno i sami znate, a možda i osjetite na svojoj koži. Evo i nešto što mi je u podsvijesti i pitam se kakav je to znak. Već nekoliko noći (tek što oko 1 sati legnem u krevet) na ulici laje lisica i uzbuni sve pse iz okolice. Trebalo bi zvati veterinarskog inspektora, lovce ili što ja znam koga. Ta je sigurno bijesna, a čini mi se da joj se psi niti ne približavaju jer se boje. Nema čovjek mira ni ponoći ni po danu. Lukava lisica pravi zafrkancije po noći, a po danu sigurno spava. |
18.07.2007., srijeda
Politika na +38 (a i više)
   Današnje dopodne proveo sam u klimatiziranoj dvorani Županijske vijećnice u SB gdje održana sjednica Županijske skupštine BPŽ. Netko će reći da je to dosadan zadatak u društvu političara, no katkada zna biti i vrlo zanimljivo ako znate slušati (po principu „zaklela se Zemlja Raju da se sve tajne saznaju“). Kad vide puno novinara, TV- kamera, mikrofona, svi bi nešto rekli, pitali, slikali se i pozirali, pa se i igrali tužibaba (da bi skupi jeftine ili skupe predizborne poene). Već sam jednom pisao o tome da se mediji i političari zapravo javno vole i jedni bez drugih ne mogu, no želim nešto drugo reći. Jedan gospodin iz NG prof. Zdravko Konjić (bivši dogradonačelnik NG) znao je često „masirati“ i „šiljiti zob“ na Vijeću i Poglavarstvu NG, a sada se baš „razigra“ u Skupštini BPŽ. Kad se on javi za riječ nekima se i ono malo kose digne na glavi, a neki jedva čekaju jer znaju da će biti neka fora. I dok katkada ima pravo, katkada „tuši do besvijesti o statutarnim i poslovničkim odredbama) danas je na Aktualnom satu baš „ubo na pravo mjesto“. U jednom od pitanja zanimalo ga je da li troje saborskih zastupnika s naše 5. Izborne jedinice, zajedno sa županom Šimom Đurđevićem ima kakav oblik koordinacije, dogovora, razgovora ili slično (kako bi se izborili za prava građana BPŽ u Saboru RH ili već gdje treba)? O tome su malo opširnije govorili sve troje saborskih zastupnika ( Mato Gavran, Ljubica Lalić, Zdravko Sočković) ali i župan. Pojednostavljen zajednički odgovor bio bi: i DA i NE. Razlog nejedinstvenosti je dakako čuvena „stranačka stega“ ili viši stranački interes (HDZ-a, HSS-a i SDP-a). Naravno da to baš i nije dobro za Županiju, no što se može, tako je kako je. Jedno vrijeme sam zapisivao „bisere“ sa sjednica, ali više nemam za to živaca. Ipak dobra je bila današnja županova fora (kad na Konjićevu primjedbu da nije po Poslovniku Skupštine u redu da odgovore na pitanja daju pročelnici pojedinih Upravnih odjela umjesto župana) kada je rekao onako u šali: „Pa ne može Sanader na sve odgovoriti, moraju mali odraditi i ministri!“. Županu se omaklo pa je u jednom trenutku rekao da je predsjednik njegove stranke Zdravko Sočković. Odmah je reagirao Konjić pa mu je rekao:“Gospodine župane podsjetit ću vas da je predsjednik vaše stranke dr. Ivo Sanader“. Pa vi onda recite da je na takvim sjednicama dosadno? Na sličicama su dakako spomenuti naši zastupnici (u ljetnom izdanju vjerojatno uoči odlaska na godišnji odmor, no s obzirom da je kampanja za Parlamentarne izbore već poodavno krenula, nikad se ne zna). |
17.07.2007., utorak
Još malo i opet "buć" u more
    A je pripržilo kod nas u Slavoniji ovih dana, a okolni susjedi su totalno poblesavili, pa predvečer i rano ujutro stalno nešto pale, pa zasmrde i onako težak zrak po ovoj sparini. Koji komunalni redar, pa naši ljudi totalno nemaju osjećaj za zaštitu prirode i zraka, pa se vole trovati raznim dimovima (cigarete), kad god treba i ne treba. Dišem na škrge i pomišljam kako na moru bar ima ozona i mirisa crnogorice (a nemam ništa niti protiv mirisa ribe na gradelama, školjki na buzaru, škampa, maslinovog ulja i crnog vina). Atipični sam Slavonac jer sam radeći dvije godine na moru (prije više godina) isprobao i zavolio i školjke i rakove i sve moguće vrste svježe morske ribe. Što sam stariji sve sam veći gurman i priznajem da volim uživati u jelu, ali ne se samo „nabacati i nažderati“ nego i guštati u pravom zalogaju, pa i u dobrom piću (a ne nekakvom jeftinom gdje je važnija količina). Eto more mi se vrti po glavi, pa evo vam darujem još malo motiva sa Hvara (gdje sam se već okupao ove godine). Uslikao sam ondje i neobične svatove (bogate jahtaše, svitu i elitu). Kod nas u Slavoniji u svatovima „se krkaju pečenke, sarma, kuhano meso i rakija, vino i pivo „teku potocima“ i većina na kraju „zakrmači“. Pitam se kako to rade oni prebogati koji su na vjenčanje na Hvaru stigli s više luksuznih jahti, a za svadbenu svečanost su rezervirali jednu hotelsku terasu i bar pored mora (sve sa stilom, sve u bijelom kao što vidite na jednoj od fotografija). Pašo i njegova obitelj osvanuli su danas (preko Bosne) u Splitu (kod njegovog brata). Moramo i mi zbrisati i bućnuti se u to plavetnilo, i nadisati se tog predivnog zraka za kojim žude naša pluća. Moram puno plivati da „stepem“ stomak za koji je posebno krivo dugotrajno svakodnevno sjedenje pored PC-a, ali pomalo i moj konjski apetit (a što da te jedem koliko bih mogao?). |
16.07.2007., ponedjeljak
Radoznalost, mana ili vrlina?
        Nema odmora dok traje obnova-, rekli bi komunisti, a ja sam ovog vikenda bio u NG na 1. sjednici Izvršnog odbora NK“SLOGE“, pa na memorijalnom nogometnom turniru u Batrini i dakako na moto susretima na Strmcu, (a o boravku u petak Brodu ste eto čitali u prošlom postu). Uz to sam bio dežurni u petak dopodne i subotu popodne.U toj priči oko mog posla (van službenog radnog vremena) najzanimljivije je kad me tračaju ponedjeljkom da sam zakasnio 5 ili 10 minuta na jutarnje pijenje kave gutanje duhanskog (tuđeg) dima i „mlaćenje prazne slame“ umjesto nekog temeljitog dogovora i analize prethodnog razdoblja. Nikada nisam tražio (poput nekih) nikakve slobodne dane za one silne sate i dane koji se nigdje ne pišu, a tko god me zna, poznato mu je da ne spadam među ljenčine. Vezano uz ogovaranje, to je nekom izgleda životni stil i na tome opstaje, pa mi pada na pamet ona da „važnije od onoga što se kaže je ono tko je to rekao“. Ima onih koji o sebi imaju jako visoko mišljenje, no to je vezano uz ono da vremenom ljudi počnu vjerovati u vlastite laži. Jučer me na stadionu u Batrini srdačno pozdravlja jedan ugledni županijski sportski djelatnik. Zanimljivo je kako se taj isti promijeni kad stavi kravatu i nađe se u okružju nekih važnih osoba. Onda me ne pozna, a ja sam uvijek isti. Ima i ona „kad me trebaš onda sam ti dobar“. Pada mi na pamet kako je jedna gospođa koja je radila u novogradiškoj bolnici kao higijeničarka jednom „pošizila“ u prepunoj čekaonici ambulante. Pozdravila je jednog doktora, a on se napravio da ju ne vidi jer je ona tamo neka čistačica. Ona povikne „Šta je doktore? A sinoć sam ti bila dobra?“. Ona je dakako mislila na to kako se jadna naradila prošle noći, a a on se pocrvenio u licu i „kao pofuren“ zbrisao. Evo malo fotki da vidite kako je bilo na Strmcu. Fotke govore više od riječi. |
14.07.2007., subota
Let iznad županijskog gnijezda
   Evo me opet, ja ptica letjelica (srećom nisam prevrtljivica) odlučih kratko vam ispričati što sam vidio i čuo na svom jučerašnjem letu. Ministrica pravosuđa Ana Lovrin, uz elegantan izgled, uočljive birokratske manire, ima vrlo izražajne lijepe plave oči, a ministrica zaštite okoliša, graditeljstva i prostornog uređenja Marina Matulović Dropulić, odaje dojam skromne ali vrlo inteligentne, odlučne i sabrane osobe. Sve se ovo događa uoči parlamentarnih izbora, a treba li reći da je domaćin zapravo bio Županijski HDZ. I kako to obično biva, sa visoko rangiranim osobama tako je lako razgovarati jer su pristupačne i jednostavne (što nikako nije slučaj s nekim županijskim, gradskim ili općinskim prepotentnim napuhancima). Dakle potpisivani su ugovori ukupno vrijedni preko 24 milijuna kuna za sanaciju nekolicine odlagališta komunalnih otpada na području BPŽ. Mnogi još uopće ne znaju da će u neposrednoj blizini Nove Gradiške biti odlagalište komunalnog otpada za cijelu Županiju pa i šire. Ipak to će biti više tvornica za preradu otpada nego veliko smetlište (pa idemo u EU i sve treba biti u skladu sa standardima). Sreo sam poznanicu iz Fonda za zaštitu okoliša, koja me prepoznala (sa seminara u Karlovcu), no nismo imali vremena razgovarati, pa smo si onako samo mahnuli u prolazu. Ministrica Lovrin se uglavnom hvalila o tome što Ministarstvo pravosuđa radi na suzbijanju korupcije i drugih babaroga. Održana je tribina, pa su se u Velikoj županijskoj vijećnici nagruvali dužnosnici Državne i Županijske uprave, i djelatnici Gradskih uprava iz SB i NG, a tu su i brojni predstavnici medija (koji su lovili izjave, govore, fotografije, kao kad ptica u letu lovi mušice). Nisam mogao odoljeti ne biti ondje na izvoru zanimljivih novih saznanja, najava i novih podataka. Povezao sam moju obitelj u SB, koja je dok sam ja radio, otišla na kuhani kukuruz,sladoled, te trgovala u „Turbo-limach-u“. Opet im je bilo ljepše nego meni (propuhao me klima uređaj u vijećnici pa me danas boli glava). |
11.07.2007., srijeda
U potrazi za odgovorima
08.07.2007., nedjelja
Spužva Bob -najava nevolje
da ne kažem nešto drugo, te skužim da mi u kupaonici uopće nemamo neku veliku spužvu kojom bih mogao pokupiti tu vodu sa pločica. Padne mi na pamet sinoćnji Bob-Spužva i činilo mi se kao da mi se netko sočno smije i kleberi dok ja na klečeći mackam s nekom krpom od sintetike koja čak i ne upija vodu, a zatim sa upijajućom krpom i spužvicom za pranje suđa. To sinoć je bio znak, koji nam je najavio nevolju. Nije to prvi put da nešto slično doživljavam. Dakle vrijeme radnje 6 sati jutros, pokupio sam vodu, zatvorio ventil i otišao na posao. Sav normalan svijet (nedjelja) što kažu „još nije znao niti gdje mu je stražnjica“, a ja sam već odradio jutarnje razgibavanje na podu kupaonice. Gađat ću balon Spužve Boba pikado strelicom. Kad pukne baš ću se smijati. He he he he!
Opet Škoro i ekipa
04.07.2007., srijeda
Što nam sve može pasti s Neba?
02.07.2007., ponedjeljak
Dinamičan vikend
    Ja volim kad mi nije dosadno. Sad kad je škola završila i sin mi je pokupio sve petice i pohvalnice, skoro svaki dan čujemo njegovo pitanje: „A šta da radim?“. Najviše voli nešto praviti, oblikovati, proizvoditi i jednostavno obožava društvo i zanimljive događaje. Izgleda da se umetnuo na mene ( a i supruga voli kad se nešto zanimljivo događa). Ja sam u petak bio u Slavonskom Brodu( poslovno),u subotu svirao svatove u Pleternici (konačno), a jučer smo bili u Okučanima (kod rodbine) i Ratkovcu (na seoskim sportskim igrama gdje je nastupao moj pašo), onda navečer i u Zagrebu i jednom malom selu nedaleko Sesveta (kod jedne vesele simpatične suprugine prijateljice trudnice). Bio je dakle maksimalnog „gibanja“ pa nikom nije bilo dosadno (a najmanje meni koji sam vozio i sve ih šokirao nepredvidljivim prijedlozima za akcije). Ipak znam da ću već danas čuti opet istu sinovu upitnu rečenicu (no to je tako). Dakle najprije evo fotografije vremešnih sportašica koje su se natjecale u potezanju užeta. To je bilo „živo kino“, nakon što su se muški iznatezali, krenule su žene. Bilo je više stotina posjetitelja i sve se zbivalo u jednom malom selu Ratkovcu poviš Gornjih Bogićevaca, gdje su se za nedavnog rata događale vrlo ružne stvari, a eto ja sam ondje „zabauljao“ da bih vidio sportska dostignuća mog paše koji je veseljak i druželjubiva ljudina. Ginulo se, strah, granate i smrt na sve strane u tom Ratkovcu i Smrtiću, , a sada hvala Bogu svi, i Hrvati i Srbi i doseljenici iz Bosne, i povratnici, i slučajni namjernici, u doista lijepom vedrom ozračju uz smijeh i veselje, pratili su natjecanja u bacanju kamena s ramena, u skoku u dalj, malom nogometu i potezanju užeta. Drago mi je da sam doživio vidjeti ondje veselu djecu, djevojke i mladiće a i one starije koji „ne tepu“ samo o nekim preozbiljnim temama i „prebrojavaju si krvna zrnca“. Neke, po meni najsimpatičnije fotografije samo za vas bit će na ovom blogu, a ostalo ću danas, kao galeriju fotografija postaviti na neslužbenom gradskom web-portalu www.novagradiska.com. |
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr