25.04.2007., srijeda
Likovi iz bajki osvojili Slavonski Brod
 Naslov nema veze sa dnevno-političkim zbivanjima i nedavnim izborima za Gradsko vijeće u SB. „Priče iz davnine“ koje ne zamaraju nego djecu vesele, su upravo one koje je napisala svojedobno Ivana Brlić Mažuranić. Prije tjedan dana u meni vrlo dragom Slavonskom Brodu na glavnom korzu uz Savu preko noći su se pojavili ogromanjski likovi Regoča i Kosjenke. Iako sam odavno prestao vjerovati u vilenjake baš mi se sviđa kad vidim da mladi pedagozi i učitelji imaju smisla za duhovitost i zabavu. Djeci se to baš svidjelo. Možeš si misliti, konačno i te gradske pozornice izgledaju „normalno“, a ne s govornicama, zastavama, i obilježjima u stilu soc-realizma. Za ideju i realizaciju im dajem plus 5. Kako bi bilo lijepo opet biti dijete, no kad se sjetim ako bih morao prolaziti opet sve što sam prošao od tog doba do danas, baš mi se i ne ponavlja. Htjeli smo pogledati i izložbu no „poljubili smo“ zaključana vrata. Izgleda da se nisu mogli dogovoriti da netko bude dežuran tijekom dana pa da pogledamo vrijedne šarene radove dječjih ruku. Kafići za korzu su bili prepuni, a i mi smo otišli na sladoled. Kad se mora nije niti teško. |
24.04.2007., utorak
Most na Vuki
 Tražiti vizualnu ljepotu u ranjenom gradu izazov je kojeg sam se rado prihvatio znajući pri tom da ipak ljudi čine grad a ne predmeti, zgrade ili okoliš. Na mostu preko Vuke prošli put vidjeh nezakrpanu rupu od gelera, a sada cvijetnjak na ogradi i usidrene čamce. Vrijeme je za ostajanje a ne više za odlaske i dolaske. Tijekom rata u Zagrebu sam upoznao nekoliko visokoobrazovanih i uglednih Vukovarki i Vukovaraca. Upoznah i branitelja Krticu s Mitnice koji je stavljao recke na dršku pištolja za uništene srpske tenkove. Neki su ga hvalili drugi kudili, a treći nikada za njega nisu čuli. Poslije sam čuo više verzija o raznim događajima pa potom stvarao svoju sliku o svemu. Vrijeme tjera u zaborav ružnoću, a ljepota sadašnjosti katkada iznenadi. Zapravo mislim na Vukovar u budućnosti i želim pomoći ljudima koje mržnja nije okovala i lagano ubija kao neizlječivi karcinom. Doći ću s obitelji uskoro ovdje na jedan fiš, šetnju i piće. Veliki strah se preselio negdje drugdje, u Irak, u Afganistan. I Nova Gradiška i Sarajevo i drugi „ratni gradovi“ kao i Vukovar, konačno su dočekali dane kada njihovi stanovnici mogu hodati ulicama s djecom u naručju u laganim nedjeljnim šetnjama. Ja sam samo putnik prolaznik. Namam ja pojma što je Vukovar Vukovarcima. |
23.04.2007., ponedjeljak
Vukovar sve ljepši i uvijek jednako drag
 „Nema oltarića bez križića“- kažu naši stari, ali vukovarski križevi nama Slavoncima kao da kažu „to su naši križevi“. Kao pod Sunčevim reflektorom ovaj se na ušću Vuke zabijelio položen na podlogu plavog Neba i lijepih snova te želja svih nas koje nose bijeli oblaci. Fasciniraju me trenutci poput ovog, kad se nađem kao slučajno u trenutku koji nudi ljepotu baš kad pomislim odlutati u tugu i ružne misli prošlosti. Prošli put sam baš tu susreo ženu koja me pogledala, nasmijala se i ujedno zaplakala (kad me vidjela da se križam i kratko molim), a sada sam sreo čovjeka i psa u šetnji koji su potražili samoću malo dalje od ljudi i grada. To je bila jedna od prvih fotografija odmah po dolasku. Lijepo vrijeme potrajalo je stalno i Vukovar je zablistao u sjaju proljeća kao da želi blistati zlatom i sjajem kao nekad bogat i gizdav. Ljudi su iz Vuke i Dunava često izvlačili ulovljenu ribu, a noću su se čuli tamburaši pokraj Dunava (kao u onom stihu iz pjesme). Znam da puno ljudi ne radi i pokušavam ući u misli čovjeka u maskirnoj odori s blinkerom u ruci koji uporno zabacuje nezainteresiran za promatrače poput mene. Previše me podsjeća na nekadašnje ratnike. Peca li da prehrani obitelj, ili tek tako da si živce smiri? Moj sin je nedavno bio u Vukovaru. On mi je eto bio prethodnice ove godine, a ja njemu prije. Vodili su djecu po grobljima i crkvama (?!?). Želim sinu fotografirati Vukovar, da vidi kojim ga očima sada ja gledam. Ja u Vukovaru ne idem gledati grobove nego volim vidjeti život. Sjetim se Siniše Glavaševića radijskog novinara koji je dozivao pomoć za grad koja nikada nije stigla. Siniša grad ti nisu ubili. Stoji grad Vukovar a ima još i ljudi. Vukovar se sada drugačije brani i traži drugačiju pomoć koju mu želim nesebično dati. |
Tri dana Vukovara
 Proteklog tjedna proveo sam tri lijepa i vrlo zanimljiva dana u Vukovaru (poslovne obveze). Zajedno s kolegama iz Novog Sada, Sarajeva, Karlovca i Vukovara te gostima iz Sabora RH iz Zagreba te predavačima iz Osijeka i Zagreba. Nastavljamo se educirati i doista ako čovjek stane s učenjem i obrazovanjem (a pogotovo u nekim stručnim područjima) onda „zaostane u razvoju“ i nije konkurentan drugima. Raspravljali smo o pravima nacionalnih manjina te obišli 4. osnovnu školu i Gimnaziju gdje se provodi specifičan oblik nastave na hrvatskom i na srpskom. Djeca su (po mom mišljenju nažalost) podijeljena na dvije odvojene smjene, a tako je čak i u vrtićima, Zanimljivo je da zapravo imaju isti nastavni program, ali ga slušaju na dva odvojena jezika, od hrvatskih odnosno srpskih učitelja, a udžbenike čitaju na latinici odnosno ćirilici. Sve je to posljedica rata i specifične demografske odnosno nacionalne strukture na tom području. U toj cijeloj priči neizostavna je uloga roditelja odnosno takozvanog kućnog odgoja, te utjecaj okoline u kojoj žive. Moj osobni dojam (zadnji put sam bio u Vukovaru mislim prije nešto manje od dvije godine) je da je grad sve ljepši, a i ljudi nekako više okrenuti budućnosti nego prošlosti. Bio sam u hotelima „Dunav „ i „Lav“, ali sam nešto malo vremena iskoristio i za snimanje fotografija po gradu i obilazak grada i primjerice posjet tržnici i nekim mjestima gdje lokalno stanovništvo najčešće dolazi. O Vukovaru se može i treba pisati sa raznih gledišta, a nadam se da će vam se svidjeti i nekoliko mojih postova. Za početak pogled iz sobe s petog kata hotela „Dunav“ gdje je smještaj solidan a isto vrijedi i za uslužno osoblje i hranu. Eto bio sam među mojim prijateljima vukovarskim golubovima misleći na vučedolsku golubicu (glinenu figuricu) i ostali dio mog malog jata koji me željno čekao kod kuće u mom novogradiškom kraju. |
16.04.2007., ponedjeljak
U društvu anđela
 Sin mi je jučer primio prvu pričest. Bilo je predivno u crkvi, a nakon toga uslijedila je obiteljska fešta po predivnom vremenu uz obilje veselja, jela i pića. Uživao sam beskrajno sretan i to mi jedan od najljepših dana u životu. Simbolika ribe (prvih kršćana) ali i mreže za ljude i akvarij sa zlatnim ribicama na oltaru dodatno su me se dojmili. Opet su mladi svećenik i srdačne i simpatične časne sestre pripremili divan program neobičnijih od onih od sada. Djeca su bila predivna, a roditelji svi odreda ponosni i oduševljeni. Neki novi mladi duhovni ljudi kao da su idealni za neke nove generacije vjernika za koje smo mi možda već prestari? Puno je sličica koje bih mogao prepričavati, i puno toga se ovih dana od Uskrsa do danas zbilo, no eto izdržali smo i na kraju bili nagrađeni divnim događajem. Roditeljstvo je osjećaj kojeg je katkada teško opisati. Kako iskazati ponos i zahvalnost. Odgovornost i pogled u budućnost u nadi da sretno odraste i ima lijep i dug život. Tu smo da mu pomognemo u životu i da se radujemo zajedno. Divno je biti u blizini pravih malih anđela u divnom okružju bjeline. Jedan od njih je moj sin. Njemu ali i svima od srca čestitam, kao i njihovim roditeljima. |
11.04.2007., srijeda
Opet na Jankovcu
 Možda sam i dosadan s tom pričom o Jankovcu povrh Papuka na kojem je moja mala obitelj bila baš na prvi dan Uskrsa. Umjesto da se izležavamo i prežderavamo, odlučili smo tog divnog proljetnog dana krenuti put Kutjeva, pa Orahovice, Čačinaca, a zatim nazad preko šume do Velike, Pleternice, pa kući. Bilo je lijepo, ponijeli smo sendviče koje smo smazali u trenu, a dakako prošli smo duž jezera do izvora, pa nazad do slapova i u dom Hrvatskih šuma na pivo, sok i kavu. Priroda se tek počela buditi, no bili smo vrlo zadovoljni izletom. Jankovac me očarao ljepotom i već sam mu se toliko puta vratio i doveo na desetke novih ljudi. Mogli bi mi ovi iz Parka prirode Papuk odati priznanje, no nema veze izgleda da sam u duši veliki ljubitelj prirode, ljepote i praiskonskog mira. Bit će još ljepše u svibnju kad procvjeta i cvijeće i ugrije se voda u jezerima, pa proključa životom. Razmišljao sam i o tome kako Hrvati i Srbi, pravoslavci i katolici u isti dan slave Uskrs. U okolnim selima teško stradalim u ratu vidio sam puno parkiranih automobila stranih registracijskih oznaka. Ljudi su slavili Uskrs u tim jadnim selima koja sablasno izgledaju, a mi smo gledali kroz automobilska stakla pomalo začuđeno. Prije svega nekoliko godina tu je divljao rat, a sada polako ali sigurno vraća se život, oprezno i kao da se u zraku osjeti strah i nelagoda. pored ceste na pojedinim mjestima lampioni i cvijeće. Da li za poginule u ratu ili u prometnim nesrećama? Tražili smo ljepotu i našli smo ju, ali kao da nas je ona druga strana stvarnosti promatrala iz šume. |
10.04.2007., utorak
Aaaaaaaaaaaauto za mene
 Već sam pisao o tome kako volim povelike automobile, pa sam si nabavio jedan da imam za švrljati okolo, a da pri tome ostavim dojam važnosti i udaljim se od običnih smrtnika koji imaju čast stupiti u moju blizinu i okružje u kojem eto prebivam pun sebe. Parkiram uvijek na mjestima gdje ima puno ljudi koji tako mogu slobodno biti mi zavidni i sekirati se što u svom životu nikad neće zaraditi toliko novaca da bi si mogli kupiti ovakav automobil ( pa naravno da se šalim). U Hrvatsku je konačno stigao kapitalizam u svim svojim prepoznatljivim oblicima ( a i poduzetništvo), a za sva vremena odrekli smo se radništva i svih drugih „nižih“ društvenih slojeva. Prvo su to učinile stranke s predznakom „socijalno“, a potom i svi ostali, tako da su radnici ondje gdje trebaju biti, a to je prepušteni na milost i nemilost tržištu rada (gdje se natječaji za slobodna radna mjesta objavljuju nakon što se čovjek već uposli, a poslodavac može birati i boju očiju, spol, dob, broj cipela i uvjetovati primjerice da radnice ne smiju zatrudnjeti). Stvorili smo čudo od mnogočega pa u nekim slučajevima i od državnih institucija, i time se ponosimo. Nerijetko se volimo ponajprije naveliko baviti sami sobom, a potom svim ostalim. Uskoro ćemo se izgleda opet zavaditi sa svim susjedima, a i nije loše stalno stvarati nekakve afere i aferice, pa neka puk žvače žvaku koja im se plasira preko medija (oni su i onako uvijek žedni krvi i senzacija). Radikalna politička gledišta dobrodošla su uvijek za obračun s domaćim i inozemnim neistomišljenicima. Koga zanima kako teško žive obitelji sa mnogo djece gdje roditelji ne rade i žive od socijalne pomoći? Neki će čak i reći: „Pa što su se toliko zaigrali?“ umjesto da razmisle povećati olakšice toj i takvoj djeci i tim i takvim roditeljima. Pravda je doista relativan pojam, a to osjete i bolesni, prevareni i oni koji ne mogu ostvariti svoja krvavo stečena prava. Bitno je da smo zbrinuli one krupne zvijeri koje su se dobro potkožile. Vratovi su ime se proširili toliko da ne mogu zadnje dugme na košulji zakopčati, a kamoli kravatu staviti. Nekad smo se na tu temu sprdali sa bivšim komunističkim političarima, a pogledajte ove danas i od toga kada odu na dijetu naprave si dobar marketing ( i to ne čine zbog sebe nego zbog naroda koji bi zasigurno prema njihovom mišljenju bio osuđen na propast ako bi oni sišli s političke scene). Neću više pisati i dizati si bez veze srčani i krvni tlak poslije Uskrsa. Ionako mi je u tome pripomogla kuhana šunka i sve ostale delicije u kojima sam ipak umjereno uživao. |
07.04.2007., subota
Sretan Uskrs
 Dragi prijatelji, virtualni poznanici, Vi koje ne razumije baš svatko, zašto uopće pišete te svoje blogove, male misaone cjeline koje prosipate iza sebe kao zrna riže u pustinji života, želim Vam blagoslovljen i sretan Uskrs. Vi katkada vidite ono što drugi ljudi ne žele vidjeti ili jednostavno okrenu glavu misleći da se to njih ne tiče. Život i ljudska aktivnost u milijardama pojavnih oblika zaslužuje pozornost i vrijedi kao suho zlato koje Zemlja skriva u tajnim dubinama. Evo probudila se priroda nakon zimskog sna koji to zapravo nije niti bio. Ljudi su krivi što više nema prave zime, ali problem je što smo upravo mi ljudi, a ne netko drugi, pa moramo i trebamo nešto učiniti da bude kao prije, da naša djeca znaju što je snijeg i sanjkanje. Oko nas toliko toga lijepoga ali i ružnoga, kao da se suprotnosti stalno natječu. Izvan protokola, van normi dobrog ponašanja, u poziciji kritičara a ne kreatora boljeg života. Ne želi pčela promijeniti svijet, ali može ne imati prirodnog neprijatelja. Ipak i idealan ustroj nije savršen jer nas je takve osmislio Stvoritelj. Bili smo, otići ćemo i možda biti negdje drugdje jednog dana u nekom vremenu koji se neće mjeriti danima i noćima, satima i godinama. Uskrsnuti novi, pošteni, pravedni, neiskvareni bez želje za stjecanjem materijalnih i drugih prednosti u odnosu na ostale? Djeca se rađaju i raduju, čuda novog života, a nama je to kao normalno? Mi nismo više normalni jer se ne znamo radovati pravim događajima, nego smo nasjeli na nagovor da se radujemo kada to drugi žele i kad im to odgovara. Uskrs je svaki dan kad se rodi novi život, jer tajna života je čarobna i do danas nedokučiva. Djeca se najviše raduju Uskrsu. Svi smo mi nekad bili djeca. U potrazi za jutarnjim darovima iz zelenih vlati trave nagradimo osmjehom svaku radost pronalaska dara. Sakrit ću vam ljepotu cvijeća u vaše vrtove, izloge trgovina u gradovima i tamo gdje se najmanje nadate. Možda me se sjetite kada ugledate nešto što će Vas podsjetiti na ovaj post. Sakrite i Vi nešto nekome, darujte iskreno i dar kojeg nećete morati kupiti, za koji Vam ne treba novac. Sretan Vam Uskrs. |
03.04.2007., utorak
Gospodin Stanko je otišao dok je magnolija cvala
 Imam posla preko glave, no prije svega želim vam pokazati ovu lijepu procvjetalu magnoliju ispred Gimnazije u Novoj Gradiški. Svi nekud jure i žure i kao da slabo svi primjećuju ljepotu oko sebe koju nesebično nudi priroda. Umiru neki meni znani, pa i dragi ljudi, koji su mi pomagali u životu (više nego neki najbliži). Danas je tako sprovod gospodina Stanka, vrijednog i radišnog starijeg gospodina koji mi je uvijek rado posuđivao alat i pomagao u nekim kućnim radovima. Godinama se hrabro držao s teškom bolešću, no posebno mi je krivo što eto danas popodne radim pa mu ne mogu biti u sprovodu. Nedostajat će mi taj mali obični čovjek vještih ruku, nekadašnji majstor iz TANG-a a kasnije poljoprivrednik i dobar stručnjak za razne zanate s kojim sam s guštom nakon dobro obavljenog posla znao popiti rakijicu ili pivo. Zadnji posao kojeg smo zajedno radili bilo je postavljanje kuhinjskih elemenata u našoj kući. Ovih dana je preminuo i jedan poznati novogradiški poduzetnik u četrdesetim godinama (samo se srušio)ovih dana i više se niti s njim neću onako u prolazu moći srdačno pozdraviti. Kao da nam svaki susret može biti i posljednji, o tome uopće ne razmišljamo. Uvijek u proljeće kad se bude razni oblici života u prirodi, kao da se odvija i nemilosrdni proces odumiranja svih živih bića koja su posustala i klonula u okrutnoj borbi za preživljavanje. Neću kao neka baba kukati, ali doista sada je već tako zamjetno da najviše starijih i bolesnih osoba umire baš na ovom prijelazu prema ljepšem vremenu. Nisam nekakav poseban hedonist, ali u životu bi trebalo uživati dok se može (ali umjereno i bez nepotrebnog pretjerivanja). Cinično mi je i sarkastično kada nekom smišljaju hvalospjeve tek kad umre. Dok je živ ne poštuju ga dovoljno, a kad umre onda se natječu u superlativima. Moj pokojni djed Franja je znao reći: „Poštuj ti mene dok sam živ“, i bio je baš u pravu, no niti tada to okolina nije baš razumjela, pa tako djecu i unuke nije viđao onoliko često koliko je želio. Nisu imali vremena valjda, a dida je toliko lijepo o njima pričao, kao i gospodin Stanko o svojim anđelčićima koji su mu bili najdraži na svijetu. Mir im i spokoj ostaju mi u dragoj uspomeni. |
02.04.2007., ponedjeljak
Na novim pojačanim temeljima
 Vrijeme je pripreme za Uskrs i svojevrsno preispitivanje savjesti vjernika (ponaosob) koji svoj osobni doživljaj vjere poimaju kroz ispovijed, pričest i pobožnost, poštujući primjerice i dane Velikog tjedna, Uskrs, ali i žive svakodnevno poštujući Deset zapovjedi Božjih, itd. Ima dakako i onih drugih koji Uskrs doživljavaju kroz šunku i bojana jaja ne mareći na duhovnu stranu „ te medalje“. Pohvalit ću se pa reći da sam sinoć bio na ispovjedi i pričesti. Prolazeći danas gradom vidim da opet „čačkaju“ oko crkvice Svete Terezije, sakralnog objekta o kojem sam već pisao i koji je možda pobio sve rekorde po dužini trajanja obnove. Izgleda da za svog života, (kao ni do sada) nikada neću biti tu na misi jer tu crkvu (koja se u grafički stiliziranom amblemu nalazi i na grbu grada) stalno popravljaju, raskopavaju itd, itd. Vidim sada opkopavaju oko temelja i izgleda da će cijelu crkvu „staviti na čvršće noge“. Baš sam jučer razgovarao sa kumom (svećenikom) koji mi se žali da nam nedostaje svećenika u Hrvatskoj i da bi i u tom smislu „sve trebalo staviti na čvršće i mlađe temelje“. Za razliku od njega koji je pomalo i idealist i „duhovnjak“ ima i onih svećenika koji su „crkvi u Hrvata“ zasigurno nanijeli štetu svojom gramzljivošću, politikantstvom, raznim aferama i time što su se bavili svime a ne duhovnošću. Mislim da svaki čovjek treba imati osobni doživljaj vjere i da bi svećenici trebali biti na vrhu nekakve moralne vertikale kako bi se mladi odlučivali za svećenički poziv. Neki samo kritiziraju mlade i tretiraju sav puk kao stado priglupih ovaca, a ne kao jaku zajednicu pobožnih ljudi koji bi mogli i trebali jedni drugim pomagati u životu. Simboliku „stada“ kao vjernik sam od mladosti doživljavao puno pozitivnije, pa sam se zgrozio kad sa to „da su župljani stado priglupih ovaca“ čuo iz usta jednog drugog svećenika kojeg sam do tada uvažavao. Mislim da bi smo svatko svojim osobnim životom trebao pridonijeti da našu katoličku vjeru postavimo na nove zdravije temelje. I svećenicu su tu zbog vjernika, a ne vjernici zbog svećenika. U mojoj okolini ima onih koji uvijek glorificiraju funkciju, a ne čovjeka koji se krije iza nje. Katkada je to zapravo žalosno jer za razliku od te profesionalne važne statusne funkcije „o ovoj ljudskoj strani“ osobe zapravo nema se što niti reći. Ljudi se mijenjaju i vremenom kvare, kao roba koja naizgled ima puno duži rok trajanja. Zanimljivo je i da se prije kvare ako žive u više nego idealnim uvjetima. Tada se često razbahate i zaborave otkud su, tko su i što su po svojim korijenima. Iz blata, do zlatnog sjaja, pa u pepeo kao i svi ostali. Trebalo bi ih obuti u nove cipele s tankim đonom, da osjete Zemlju po kojoj hodaju i iznad koje su se previše uzdigli već i za života. |
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr