
„Nema oltarića bez križića“- kažu naši stari, ali vukovarski križevi nama Slavoncima kao da kažu „to su naši križevi“. Kao pod Sunčevim reflektorom ovaj se na ušću Vuke zabijelio položen na podlogu plavog Neba i lijepih snova te želja svih nas koje nose bijeli oblaci. Fasciniraju me trenutci poput ovog, kad se nađem kao slučajno u trenutku koji nudi ljepotu baš kad pomislim odlutati u tugu i ružne misli prošlosti. Prošli put sam baš tu susreo ženu koja me pogledala, nasmijala se i ujedno zaplakala (kad me vidjela da se križam i kratko molim), a sada sam sreo čovjeka i psa u šetnji koji su potražili samoću malo dalje od ljudi i grada. To je bila jedna od prvih fotografija odmah po dolasku. Lijepo vrijeme potrajalo je stalno i Vukovar je zablistao u sjaju proljeća kao da želi blistati zlatom i sjajem kao nekad bogat i gizdav. Ljudi su iz Vuke i Dunava često izvlačili ulovljenu ribu, a noću su se čuli tamburaši pokraj Dunava (kao u onom stihu iz pjesme). Znam da puno ljudi ne radi i pokušavam ući u misli čovjeka u maskirnoj odori s blinkerom u ruci koji uporno zabacuje nezainteresiran za promatrače poput mene. Previše me podsjeća na nekadašnje ratnike. Peca li da prehrani obitelj, ili tek tako da si živce smiri? Moj sin je nedavno bio u Vukovaru. On mi je eto bio prethodnice ove godine, a ja njemu prije. Vodili su djecu po grobljima i crkvama (?!?). Želim sinu fotografirati Vukovar, da vidi kojim ga očima sada ja gledam. Ja u Vukovaru ne idem gledati grobove nego volim vidjeti život. Sjetim se Siniše Glavaševića radijskog novinara koji je dozivao pomoć za grad koja nikada nije stigla. Siniša grad ti nisu ubili. Stoji grad Vukovar a ima još i ljudi. Vukovar se sada drugačije brani i traži drugačiju pomoć koju mu želim nesebično dati.
|