Marketing
Na novim pojačanim temeljima
Vrijeme je pripreme za Uskrs i svojevrsno preispitivanje savjesti vjernika (ponaosob) koji svoj osobni doživljaj vjere poimaju kroz ispovijed, pričest i pobožnost, poštujući primjerice i dane Velikog tjedna, Uskrs, ali i žive svakodnevno poštujući Deset zapovjedi Božjih, itd. Ima dakako i onih drugih koji Uskrs doživljavaju kroz šunku i bojana jaja ne mareći na duhovnu stranu „ te medalje“. Pohvalit ću se pa reći da sam sinoć bio na ispovjedi i pričesti. Prolazeći danas gradom vidim da opet „čačkaju“ oko crkvice Svete Terezije, sakralnog objekta o kojem sam već pisao i koji je možda pobio sve rekorde po dužini trajanja obnove. Izgleda da za svog života, (kao ni do sada) nikada neću biti tu na misi jer tu crkvu (koja se u grafički stiliziranom amblemu nalazi i na grbu grada) stalno popravljaju, raskopavaju itd, itd. Vidim sada opkopavaju oko temelja i izgleda da će cijelu crkvu „staviti na čvršće noge“. Baš sam jučer razgovarao sa kumom (svećenikom) koji mi se žali da nam nedostaje svećenika u Hrvatskoj i da bi i u tom smislu „sve trebalo staviti na čvršće i mlađe temelje“. Za razliku od njega koji je pomalo i idealist i „duhovnjak“ ima i onih svećenika koji su „crkvi u Hrvata“ zasigurno nanijeli štetu svojom gramzljivošću, politikantstvom, raznim aferama i time što su se bavili svime a ne duhovnošću. Mislim da svaki čovjek treba imati osobni doživljaj vjere i da bi svećenici trebali biti na vrhu nekakve moralne vertikale kako bi se mladi odlučivali za svećenički poziv. Neki samo kritiziraju mlade i tretiraju sav puk kao stado priglupih ovaca, a ne kao jaku zajednicu pobožnih ljudi koji bi mogli i trebali jedni drugim pomagati u životu. Simboliku „stada“ kao vjernik sam od mladosti doživljavao puno pozitivnije, pa sam se zgrozio kad sa to „da su župljani stado priglupih ovaca“ čuo iz usta jednog drugog svećenika kojeg sam do tada uvažavao. Mislim da bi smo svatko svojim osobnim životom trebao pridonijeti da našu katoličku vjeru postavimo na nove zdravije temelje. I svećenicu su tu zbog vjernika, a ne vjernici zbog svećenika. U mojoj okolini ima onih koji uvijek glorificiraju funkciju, a ne čovjeka koji se krije iza nje. Katkada je to zapravo žalosno jer za razliku od te profesionalne važne statusne funkcije „o ovoj ljudskoj strani“ osobe zapravo nema se što niti reći. Ljudi se mijenjaju i vremenom kvare, kao roba koja naizgled ima puno duži rok trajanja. Zanimljivo je i da se prije kvare ako žive u više nego idealnim uvjetima. Tada se često razbahate i zaborave otkud su, tko su i što su po svojim korijenima. Iz blata, do zlatnog sjaja, pa u pepeo kao i svi ostali. Trebalo bi ih obuti u nove cipele s tankim đonom, da osjete Zemlju po kojoj hodaju i iznad koje su se previše uzdigli već i za života.
Post je objavljen 02.04.2007. u 12:24 sati.