novogradiščanin

03.04.2007., utorak


Gospodin Stanko je otišao dok je magnolija cvala
Image Hosted by ImageShack.us
Imam posla preko glave, no prije svega želim vam pokazati ovu lijepu procvjetalu magnoliju ispred Gimnazije u Novoj Gradiški. Svi nekud jure i žure i kao da slabo svi primjećuju ljepotu oko sebe koju nesebično nudi priroda. Umiru neki meni znani, pa i dragi ljudi, koji su mi pomagali u životu (više nego neki najbliži). Danas je tako sprovod gospodina Stanka, vrijednog i radišnog starijeg gospodina koji mi je uvijek rado posuđivao alat i pomagao u nekim kućnim radovima. Godinama se hrabro držao s teškom bolešću, no posebno mi je krivo što eto danas popodne radim pa mu ne mogu biti u sprovodu. Nedostajat će mi taj mali obični čovjek vještih ruku, nekadašnji majstor iz TANG-a a kasnije poljoprivrednik i dobar stručnjak za razne zanate s kojim sam s guštom nakon dobro obavljenog posla znao popiti rakijicu ili pivo. Zadnji posao kojeg smo zajedno radili bilo je postavljanje kuhinjskih elemenata u našoj kući. Ovih dana je preminuo i jedan poznati novogradiški poduzetnik u četrdesetim godinama (samo se srušio)ovih dana i više se niti s njim neću onako u prolazu moći srdačno pozdraviti. Kao da nam svaki susret može biti i posljednji, o tome uopće ne razmišljamo. Uvijek u proljeće kad se bude razni oblici života u prirodi, kao da se odvija i nemilosrdni proces odumiranja svih živih bića koja su posustala i klonula u okrutnoj borbi za preživljavanje. Neću kao neka baba kukati, ali doista sada je već tako zamjetno da najviše starijih i bolesnih osoba umire baš na ovom prijelazu prema ljepšem vremenu. Nisam nekakav poseban hedonist, ali u životu bi trebalo uživati dok se može (ali umjereno i bez nepotrebnog pretjerivanja). Cinično mi je i sarkastično kada nekom smišljaju hvalospjeve tek kad umre. Dok je živ ne poštuju ga dovoljno, a kad umre onda se natječu u superlativima. Moj pokojni djed Franja je znao reći: „Poštuj ti mene dok sam živ“, i bio je baš u pravu, no niti tada to okolina nije baš razumjela, pa tako djecu i unuke nije viđao onoliko često koliko je želio. Nisu imali vremena valjda, a dida je toliko lijepo o njima pričao, kao i gospodin Stanko o svojim anđelčićima koji su mu bili najdraži na svijetu. Mir im i spokoj ostaju mi u dragoj uspomeni.

- 14:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>