I čime od svijeta da se braniš?

Uspavanka

Današnja tema nema nikakve veze s uspavankom, nego imam toliko toga za pisati da nisam mogla smisliti jedan univerzalni naslov za sve to. Danas ću malo piskarati o ljepoti, savršenstvu, kompleksima, bacanju novca i patnji u svijetu. Smiješno zvuči, znam. Ali nekako se poklopilo, a sve je povezano na neki način, pa zašto ne? A post se zove Uspavanka jer upravo slušam krasnu pjesmu Dine Merlina koja se zove Uspavanka za Gorana B., a koju je Merlin posvetio Bregi, nešto poput hommagea Bregi.
Za početak, puno pozdravljam moju mlađu sestru Branku, koja je inače u Zagrebu na školovanju, i večeras dolazi kući, da me malo gnjavi i zlostavlja, šala. Jučer mi je poslala mail. Kritizira me na veliko. Kaže kako pišem o sranjima - Seve, Dan planete Zemlje i sl., kad je u svijetu toliko patnje i strašnih stvari. Zamolila me da pišem o tome kako bi vi koji ovo čitate bili toga svjesni. Mislim da smo svi toga svjesni, i da o tome ne treba puno govoriti, ali ću se i toga dotaknuti.
Ono što nisam mogla ne primjetiti posljednjih dana jest navala reklama najmjenjenih ženama. Topliji dani dolaze, ljeto je na pomolu, krpica je sve manje... Sve više kože je otkriveno. AAA!!! Znate šta to znači za žene? Dijeta, vježbe, kremice i svakakvi proizvodi za mršavljenje... a proizvođači takvih idiotarija znaju prepoznati da se u tom grmu krije zec. Doslovno smo bombardirani reklamama za čajeve za mršavljenje, kreme protiv celulita, kreme za oblikovanje tijela i sl. Muka mi je kad pomislim na sve te žene koje nasjedaju na te podle marketinške trikove. U svakom bloku reklama vidjet ćete najmanje 3 reklame za kremu protiv celulita. U tim glupim reklamama posvuda skaću neke anoreksičarke i mršavice i pokazuju milijunima žena diljem svijeta svoja krasna tijela bez celulita i masnoća, te ih uvjeravaju da upravo takva tijela mogu i one imati ako kupe upravo TAJ proizvod. Najgora je ona reklama koja ženske noge prikazuje kao nekakav kauč! KAUČ! Stari ofucani kauč! Ženske noge! Kauč! Ali ako koristite tu kremu, nestat će kauč na vašim nogama!!! Aha! Mene to izluđuje. Dođe mi da razbijem i tv, i sve oko sebe. Ja imam celulit, ne volim ga naravno, ali ne bi kupila nešto takvo bez obzira na cijenu. Takvi proizvodi ne mogu imati dugotrajan učinak. Jedini način da se riješite celulita jest zdrava prehrana i svakodnevna rekreacija. Tko se toga ne drži, neka se ne čudi naslagama celulita. Baš poput mene. Žene imaju celulit, pomirite se s tim. A tužno je u cijeloj priči da muškarcima ta "narančina kora" ne smeta ni blizu koliko samim ženama. Treba svoje tijelo prihvatiti, ali naravno brinuti se za njega, i održavati ga. Ali trošiti silnu lovu na neke gluposti koje obećavaju da ćemo izgledati bajno i sjajno? bang
Industrija kozmetike i mode jedan je od najvećih biznisa u svijetu. Kad uđem u DM, i gledam cijene, ne mogu vjerovati. Jedna obična maskara ako je neka marka (Max Factor npr.) ne može biti manje od 100 kn! 100 kn!!! Kolika je cijena ljepote? I to kakve ljepote? One u koju nas mediji i modna industrija uvjeravaju. Lijep si ako se šminkaš ovako, nosiš ove boje (jer su one hit sezone), naravno sve mora biti marka, nemaš celulit.... Oni stvaraju sliku savršenstva koju mi potom slijepo slijedimo, i trošimo masu novaca da bi tako izgledali, tako se oblačili, šminkali i sl. Ne želim stvoriti pogrešnu sliku o sebi, jer i ja se volim srediti, i obući lijepo i sve to. Ipak sam i ja žensko. Ali smeta mi kad vidim šta nam rade, i kako iskorištavaju te naše sitne slabosti. Ako se 20 puta dnevno na tv-u vrti reklama o maskari s kojom ćete imati pogled s kojim ćete obarati muškarce s nogu, normalno je da će prije ili poslije svaka žena poželjeti imati upravu TU maskaru. A tjedan dana nakon što je kupite, izaći će nova, još bolja i efektnija, i već ćete željeti upravo NJU. I tako neprekidno. A cijene? Pravo malo bogatstvo žene godišnje troše na odjeću i kozmetiku. Ja to donekle mogu razumijeti, ali ne mogu si pomoći a da ne mislim kako je to bačen novac. I sad dolazim do situacije u svijetu. Dok neki novac troše na takvo nešto, drugi nemaju novaca ni za kruh. Sestra mi je u prilogu poslala neke slike koje su jako tužne. Patnja u svijetu. I onda gledam nasmiješena i nameljana lica manekenki u reklamama na tv-u i uz cestu. I nekako me tugica hvata. Ne mogu iz glave izbaciti onu dječicu, i sav taj jad. Kako je tužan ovaj naš svijet, a li eto ipak živimo, valjda jer nas drži taj nagon, želja da nađemo nešto pozitivno, nešto lijepo zbog čega se isplati disati. Zato nemojte dopustiti da vam neke nevažne gluposti o kojima sam danas pisala budu najbitnije u životu. Cijenite svaki trenutak, zastanite da poslušate pjev ptičica, pogledajte zalazak sunca, poslušajte najdražu pjesmu, zagrlite prijatelja, poljubite osobu koju volite, nasmiješite se... Živite punim plućima. Iskoristite svaki dan. Uživajte u onome što vas veseli i što volite. Život je samo jedan.

P.S. Nadam se da vas nisam uspavala, barem ne previše.

28.04.2006. | 15:46 | 15 K | P | # | ^

Čija? Moja!

Evo sjedim upravo pred mojim kompjuterom, u rozoj pidžami, s aparatićem u ustima, i kroz prozor mi stiže muzika. To pjeva Seve! Ne ispred mog prozora, nego ispred Maestrala, tu, u Novigradu. Nemojte misliti da nisam bila, jesam, maloprije sam došla. Nisam željela pješačiti 2,8 km, mami se spavalo, radni dan...itd. Okolnosti. Kompjuter mi je bio upaljen (eto kako štedim struju) pa sam pomislila, zašto ne, kad sam još uvijek pod dojmovima i koncert još traje. Čujem upravo: "Virujen u te..."
Ovako stoji situacija. Nikad nisam bile Seve fan, dapače, ali šta je, tu je, ja sam se večeras šokirala. eek
Prestrašno zvuči ovo šokirala. Blago rečeno, iznenadila sam se. U početku gledam ja nju onako skeptično... Nakon par minutica... Ah! Kako ostat hladan na te pjesme? Uz svaku me neka uspomena veže. Nisu nešto, ali sjećam se svake i tih godina... Okrutna istina - pjesme mog djetinstva. Ali ozbiljno, bilo je ok. Pjesme nisu moj ukus, ali eto glas sam potrošila.
A o Severini? Evo, i sad mi se čini kao da ovo ne pišem ja, ali žena je SIMPATIČNA! Da, da. Skroz je ok, dobro nas je nasmijala, i na svoj račun se zna šaliti, i to jako dobro. Doduše, nisam ja takva da mogu nekog jedan dan ne voljeti a sutradan biti najveći fan, ali priznajem da ova večer jest utjecala na moje mišljenje o njoj. Nisam je voljela, ali sad mislim da sam ravnodušna prema njoj. Mogu čak reći: Ma OK je ta Seve!
Zijevnula sam. Spava mi se malčice. Moje krpice me čekaju. Muzika utihnula. Gotovo. Žao mi je što nisam ostala do kraja, ali eto, šta ću? I naravno, jako mi je žao što Tihec nije bila u mogućnosti doći!
Idem u krevet! Ljudi, laku noć! I poruka ovog pomalo glupog posta jest: Vaš stav o nečemu, makar dobar ili loš, se uvijek može promijeniti, na dobro ili loše naravno. Eto meni se desilo večeras. A priznajem da sam se pomirila i sa "Štiklom". Ah! Jesam. Ipak je to "Naša štikla", i s njom idemo u Europu. hrvatska

P.S.: Hvala Mer što me nagovorila na dođem, iako nije imala puno posla, jer sam bila vrlo znatiželjna, i eto isplatilo se ovaj put.

P.S.P.S.: Još uvijek nisam spremna imati njezinu sliku na svom blogu, pa se nadam da ćete zanemariti nedostatak vizalnog materijala u ovom postu.

26.04.2006. | 00:07 | 14 K | P | # | ^

Sun is shining... :-)

Evo danas sam jako dobre volje, i to otkad sam ustala. Vrijeme je izvanredno, biti ću kratka jer trčim vanka da se malo kvarcam i riješim pokoju križaljku (moja nova zanimacija). Sunce prži, toplo... Divota. Pisala sam ispravak iz Mat, nije baš prošlo kako sam htjela, ali ni to mi nije uspjelo pokvariti dan. Nastava je za moje dvije lude i mene ranije završila, pa smo uživale na terasi Mozarta sve do 2 sata. Uspjele smo čak i malo boje dobiti. Skoro sam se skuhala... maloprije sam došla od zubarice. Inače poslije takvih posjeta budem malo dotučena, ali danas me nije skoro ništa bolilo. Sunce i dalje sja... Znate onu pjesmu B.M.: Sun is shining, the weather is sweet... Evo par sličica od mene (u skladu s ugođajem). Pozdrav.

P.S. Pozdrav mojoj susjedi Vandi koja marljivo obrađuje svoj vrt! mah

Tulipani u mom vrtu

moj ljiljan (još uvijek malen, ali narast će)

Tihy i Mer (rumenih lica) danas u Mozartu (uživale smo...)

Jest, napokon!

24.04.2006. | 17:13 | 5 K | P | # | ^

Earth day...

Kao što neki znaju, imala sam laganih poteškoća s mojim kompjuterom posljednjih dana, bilo mi je pomalo neobično, ali zaista, ne mogu se požaliti. Možda je taj kvar u mom slučaju bila pozitivna stvar. Barem nisam dane provodila zatvorena u sobi, pred kompjuterom. Obavila sam dio prakse, čitala, gledala punooo (ali baš puno) filmova, i naravno, jela finih kolača i ostalih delicija iz kuhinje moje mame. Ove godine je napravila, odličnu sarmu, jela sam je skoro svakodnevno. A da se pohvalim, ove godine sam i ja pomogla pa je vjerojatno zato bila tako odlična. Nažalost, nema više! A osim u sarmi, uživala sam i u mom najdražem kolaču, to su salnjaci. Ne znam ako znate koji je to kolač, ali vjerujte, nema boljeg. Bar meni. Nažalost, vegetarijanci ga ne smiju, tj. ne bi smjeli jesti pošto sadrži svinjsku mast. Ok. Sad prestajem pisati o hrani.
Ovih dana mi se mnogo toga vrtilo pa glavi, i imala sam puno tema o kojima sam htjela pisati, ali kako nisam mogla, većina toga mi je pobjeglo iz glave, više na to ne mislim, pa stoga ne vidim razlog da o tome i pišem, možda neki drugi put. Jedino što sam htjela, i što ću i napraviti danas, jest napisati ovdje jedan dio knjige koju sam neki dan pročitala. Knjiga se zove Kad je bio juli, i dobila je nagradu za najbolji neobjavljeni roman godine. Knjiga je na svoj način nevjerojatno poučna, i kroz oči nevinog dječaka upoznajemo svijet koji ga okružuje, ljude oko njega, prepoznajemo ljudsku pokvarenost, oholost i glupost. Većina ljudi oko njega su iskvareni i koristoljubivi, te im ne smeta svoju sreću graditi na nesreći drugog. Ali on, iako još malen i naivan, to tako dobro uočava, i drži se svog mota da ne budi poput njih. Ostaje vjeran sebi i onome što ga je njegov otac naučio bez obzira na negativan utjecaj okoline. Često da bi bio pošten i pravedan čini štetu samom sebi. Ako nekog zanima, pročitajte, neće vam biti žao. Bila sam posve zaokupljena tom knjigom, tek sam ne povremeno morala stati, jer nisam znala, onako zatečena onim što čitam, da li da plačem ili da se smijem. Jedan dio me jako dirnuo, ima pomalo veze s mojim postom od nekim dan, pa sam taj kratki ulomak prepisala na papir. Sad ću ga prepisati i ovdje. Samo da upozorim. Pisati ću točno onako kako je u knjizi, ništa od onog što ću napisati nije gramatička greška nego je knjiga pisana tako. Mirza, dječak koji piše pisma svom ocu, ne zna pravilno pisati pa je knjiga upravo tako i pisana. Možda neke riječi nećete razumjeti jer ima puno turcizama. Da ne duljim više...

...Al slušaj sad najcrnjeg ibreta. Sad u maju mjesecu ove to jest dvijehiljade i pete, samo u jednoj hefti tri se čoeka polila benzinom pa uzela šibicu jal upaljač pa se zaždili. Ja mišljam da teško more biti gora smrt. Još je viši ibret ako ti reknem da se jedan spalijo u Sarajvu a bijo Musliman to jest bošnjak drugi u Bajnoj luci a bijo Srbin a treći u mostaru a bijo Hrvat. a svi govore da su drukčiji od onije drugih. a nijesu babo. Svi su ljudi baš ko što si ti pričo ko braća jedan ih je bog dao. Jednaki se rađaju rastu piju jedu smiju se plaču lažu školaju se žene djecu rađaju stare boluju umiru. Iste ih brige more, iste muke muče, iste stvari vesele isto žele. Eto vidiš ova trojica isto živili i skroz isto umrli. a more bit da su sve dok se nijesu polili jedan na drugog poprijeko gledali a jednako su se patili i jednako budaljeli i jednako stradali i zbog istije razloga se zaždili. Izbacivalo ih iz stana a kud će jadni i čemerni potlje svega što su predeverali pa s čeljadi na cestu. a političari koje got vjere bili se slažu, iz istije tanjira žderu iz istije čaša loču, istijem kurvama idu ista ih auta vuku, butum svijet u avijonima prelećaše a svaki svoj narod huška protiv drugog i trećeg i među njiha se kost baca. To ti je babo Bosna a i hercegovina danas. Da ti pamet stane ako već nije stala...

Eto tako je to, žalosno.
Ipak, ja se nadam da će jednog dana biti bolje. Dapače, sigurna sam da hoće.
Još sam danas htjela samo par riječi napisati u čast našoj Zemlji. Danas je Dan planete Zemlje, ili kako meni ljepše zvuči Earth day. Na današnji dan važno je, ne da samo nabrajamo šta sve već godinama činimo ovoj našoj jadnoj planeti, nego da postanemo svjesni da je promjena nužna. Normalno da jedan pojedinac ne može utjecati na cijeli svijet, ali svatko od nas može promisliti kako on može pomoći, doprinijeti, s nekim malim stvarima može se puno postići, ipak se od malih stvari život sastoji, samo trebamo vjerovati da svaka mala stvar puno znači. Na to trebate misliti svaki put kad bacite omot od vašeg Twixa nasred parka! Evo danas za ručkom, sjedila sam s mojima, i kažem ja njima: Danas je Dan planete Zemlje! Samo su me pogledali onim pogledom "gubiš se malo?" i nastavili jesti. Eto koliko je ljudima bitno. Kako moja obitelj, tako i većina ljudi. Dan planete Zemlje? Aha, ok!
Svaki dan treba biti Dan planete Zemlje, jer sve što radimo našoj Zemlji radimo 365 dana u godini, a zašto se toga sjetimo i upozoravamo samo na 22.04.? Moramo početi razmišljati o tome svaki dan, jer još nije kasno!

22.04.2006. | 14:04 | 4 K | P | # | ^

Za Tihy....

Danas je 18. rođendan jedne od meni najdražih ljudi na svijetu i moje jako drage frendice Tihane. Slavi velikih 18! Zato joj danas posvećujem ovaj post. Neću puno pisati i mudrovati, želim samo u nekoliko rečenica, premda je to nemoguće, opisati koliko mi je drago što je poznajem i što je dio mog života. Upoznale smo se prije 3 godine, na početku našeg srednjoškolskog obrazovanja, i dobre smo od samog početka. Ne mogu reći da smo slične, ali imamo neke zajedničke interese, a i obje posjedujemo neke ne previše poželjne osobine. Nemojte misliti da se radi o nečemu lošem, ali obje posjedujemo talenat za nevolju, koja nas prati svuda. Ako ste u društvu s Tihy i sa mnom, možete biti sigurni da ćete doživjeti svakakve (ne)zgode i nasmijati se do suza... Tako smo kroz ove tri godine imale svakakvih iskustava: mnoge neugodnosti na kasi u Konzumu (robna kuća Poreč, redovite smo mušterije, posjedujemo i K-plus card), zgoda u Zagrebu s importanne manijakom koji nas je želio dokrajčiti, nedavna biciklijada Stancijeta-Novigrad, gone with the wind u Umagu pred publikom u Felizeu, udarci i padovi u Delfinu, a naravno ne smijem zaboraviti i blatno istraživanje novigradskih vinograda i još puno, puno toga... Mnogi od vas neće znati o kakvim se to zgodama radi, ali čitateljstvo na koje trenutno ciljam će vrlo dobro znati. Da ne duljim više, reći ću još samo da joj želim sve naj, naj i ispunjenje svih želja, i naravno još jednom SRETAN ROĐENDAN! Velika pusa. Nemoj se ljutiti zbog ovog posta!
Sutra idem u Umag kod Tihy, vraćam se doma u ponedjeljak pa vas zato pozdravljam pošto uzimam mali break od interneta, blogova, kompa i kako Tihy smatra, od trošenja dragocjenog vremena. Uživajte u vikendu.
P.S. Svim maturantima SŠ Mate Balote (gimnazijalcima & ekonomistima) želim da sutra provedu nezaboravnu večer, i svim ostalima koji će prisustvovati toj zabavi želim dobar provod! wave

07.04.2006. | 20:21 | 18 K | P | # | ^

Zašto nemam volje?

Kad mi je sinula ideja o mom novom postu (zahvaljujući mojoj dragoj frendici) imala sam još uvijek volje pisati ga, no nakon 5 minuta odjednom mi se više nije dalo. Izgubila sam svu volju koju sam imala na početku. A ironija je u tome da upravo o tome želim pisati. Volji, i njezinom gubitku. To je jedna od stvari koje nikako ne razumijem. Toliko ljudi ima potencijala za raditi svašta, a ne rade to jer nemaju volje. Ja vjerujem da mogu imati super ocjene i biti odlična učenica, ali to nisam jer nemam volje svaki dan učiti, pisati zadaće... i sve što odlični učenici rade. Posjedovanje snažne volje može biti jedan od najvećih aduta čovjeka. Poznam mnoge ljude oko mene koji možda nemaju dovoljno talenta, ili inteligencije, ali imaju snažnu volju koja ih potiče da se trude, bore i trse da bi bili što bolji. I u većini slučajeva, dobri rezultati ne izostaju. Količina volje koju u određenom trenutku imam ovisi o umoru, naspavanosti, raspoloženju... i mnogim drugim činjenicama, ali i tome koliko se trudim potaknuti buđenje te volje u sebi, a moram priznati da sam jedna prilično lijena osoba. Da me ne shvatite pogrešno, nisam lijena za stvari koje volim, mogu gledati 5 filmova zaredom bez obzira koliko mi se spava (ako su filmovi dobri), mogu čitati 5 sati u komadu bez problema (ako je knjiga dobra), biti na msn-u sa sab satima i slično. Čak volim i učiti neke predmete koje volim npr. engleski, hrvatski. Ali za ono što ne volim ili ne podnosim, koliko god pokušavala, jednostavno ne mogu, ili se moram siliti, a to mi je najgore. Ako netko zna kako podignuti količinu volje, neka mi kaže, jer ja zaista ne znam... A nekad mi to predstavlja problem. Kad imam puno toga za obaviti, a jedino što želim je zatvoriti se u sobu, zamračiti i slušati Pjesmu mom mlađem bratu. Evo sad dok ovo pišem toliko toga imam u glavi što bi mogla reći, ali nekako sam udaljena od teme i osjećam da gubim bit onoga o čemu sam krenula pričati, i zaista nemam volje pisati dalje pa ću zato završiti. Mislim da će ovo biti moj najgori post dosad, ali eto svi imamo takve dane. Kad smo dosadni, bezvoljni i samo gledamo kad će prije dan završiti, evo 5. aprila 2006. je skoro pa završio... a sutra je novi dan.
P.S. Sad sam se sjetila pjesme iz crtića Zvonko (to sam obožavala gledati kao mala). Ide nekako... i sad je čas za počinak i reć pa-pa, već malo drijema, snage nema, Zvonko spreman je za san jer sutra je novi dan... Pozdrav za Mer. Ona će znati zašto!

05.04.2006. | 22:16 | 2 K | P | # | ^

Svakodnevna sranja....

Dobila sam komentar od frendice da mi je blog suviše ozbiljan, od onog manijaka o kojem sam u prethodnom postu pisala dobila sam novi nadimak: Mesija Ljiljana, a i sama sam zaključila da sam zaista dosadna ljudima. A pošto sam u zbilji sve samo ne ozbiljna, i ljudi me,vjerujte, ne shvaćaju ozbiljno, odlučila sam danas pisati o glupostima. Možda ne bi trebala reći gluposti, nego prije svakodnevna sranja koja se svima događaju! Sinoć smo bili vani u Novigradu koji pršti od bogatog noćnog života!!Ha-ha-ha! Ne, zaista, došla je Tihy i fino smo se zabavili. Pića nije falilo, ali smo svi bili prilično skulirani. Iz Deflina smo dolepršali u Rox. Svi smo bili na nogama, ni manje ni više, nego uz Sevinu Štiklu, koja priznajem, i dalje mi se ne sviđa, ali zaista potiče euforiju. Dobra atmosfera, dobro društvo... ne može poći po zlu. Jedina nezgoda za mene i Tihy (koja ostaje kod mene do sutra) bila je na povratku kući. Inače živim malo izvan grada pa mi je prijevoz natrag uvijek upitan, pa tako i sinoć. Ja i Tihy smo odlučile ići pješke, a da ne idemo okolo (kao što obično radimo) u pomoć nam je pritekao jedan mladi gospodin koji poznaje prečace za brži dolazak kući. Naime, radi se o tajanstvenim i neistraženim vinogradskim putevima. Naivne, i umornih nogu pristale smo na ponuđenu pomoć. Ono što nas je čekalo nismo mogle ni zamisliti. Otkrile smo zašto su ti putevi neotkriveni, i to nakon par minuta hoda. Naše krasne nogice u novim balerinkama (moje) i prekrasnim bijelim štiklicama (Tihy) postale su žrtve mokre i blatnjave zemlje. Naš pratioc uživao je u našoj nevolji i neprestano naglašavao koliko su njegove patike udobne, i kako je noć zaista romantična. Dok smo se dovukle do ceste, bilo je prekasno, naša jadna obuća, ali i odjeća, su bile zablaćene i prljave. Da su nas mame vidjele u tom trenutku, odrekle bi nas se istog trena. Strašno...
Slijedeći dan, dugotrajno čišćenje i ribanje cipela je bilo neizbježno. Sad su gotovo kao nove. No nove nevolje su tek slijedile. S mojom bičikletom uputile smo se u grad. Planirale smo s ostatkom ekipe ići u popodnevnu rekreaciju obalom Novigrada. Jadna moja bicikla... Tihy se udobno smjestila na paktregeru moje bicikle, a ja sam upravljala. Dugo je nisam vozila, te su gume u prilično lošem stanju. Podrhtavanja i turbulencije pratile su nas cijelim putem. Još se čudim kako smo žive stigle do grada. I umjesto planirane rekreacije, magla koja je obavila grad, prisilila nas je da se udobno smjestimo na terasi Vitriola i uživamo... Popodne je začas prošlo. Nije nam se dalo guslat do kuće pa smo zvale moje da dođu po nas, a bicikla odmara kod Mer. Napravila sam nam ručak nabrzaka i fino smo najele (bar ja, Tihy je jela kao vjeverica). Smjestile smo se pred računalo, kad mi se desila još jedno sranje. Prolila sam punu čašu soka po stolu, sebi i tipkovnici. Rezultat te nezgode je slipav stol, mokre hlače i crknuta tipkovnica. Sad pišem na nekoj prastaroj krntiji od tipkovnice, i malo mi je čudno... Što još ovaj dan nosi, nemam pojma, ali valjda će proći kako tako ok. Tihy je posve mirna i zadovoljna, i još uvijek u šoku zbog njezinih nekoć bijelih cipelica. Pozdravlja svog princa na prljavo bijelom konju a ja mu poručujem da je osveta slatka i da i ne sluti šta ga čeka...
Eto, tako je otprilike izgledao moj vikend, pomalo drugačiji od uobičajenog, i unatoč tim malim sranjima, bio je dobar i uzbudljiv...
Jedva čekam slijedeći kada se novigradska ekipa seli u Umag da malo razvalimo Umageže... i nadam se da će proći bez sranja, iako i ona život čine. Ostajte mi mladi, lijepi i pametni, veseli... i izbjegavajte nepotrebna sranja.

02.04.2006. | 20:58 | 10 K | P | # | ^

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (2)
Studeni 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (7)
Ožujak 2006 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da ili ne?

Linkovi

Blog.hr
Bijelo dugme
SAB
Bebica
Paxy
Nik
Dinca
Mitologija

online

MOJE SLIČICE

moja malenkost

mudrica - SAB

moje drugo ja - MER

moja najdraža - TIHY

moja seka - BRANKA

moji rođaci - DARIA & MATEJ

Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš

Sve će to, mila moja,
Prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.
I dvije će pokisle ptice
Sa tvoga oka prhnuti na jug.
Nijedna suza, nimalo volje,
Nijedna slutnja, ni glas,
A moglo je bolje.

Reći ćeš: "Malo je tužno,
A Hrist je bio kopile i jad"
I staćemo goli i sami
Pred ovo ledeno nebo i mrak.
Miriše pelin, pusto polje,
Ocvale ruže i med.
A moglo je bolje.

Gdje? Pokaži mi?
Gdje? Kad tužne sudba ne voli,
I čime od svijeta da se braniš?
Kao ruža?
Sa dva smiješna trna?
Ili snom?
Uzalud, uzalud, sve je protiv nas!

ČLANOVI BIJELOG DUGMETA

GORAN BREGOVIĆ

ŽELJKO BEBEK

ZORAN REDŽIĆ

VLADO PRAVDIĆ

GORAN IPE IVANDIĆ

MySpace Layouts

SELMA

Selma putuje na fakultet
ona putuje
ja kofer nosim, molim
težak je al pošto njen je
lično
ja i taj kofer volim
Selma na ulasku u voz
ti htjedoh reć
nešto nježno
nešto što izaziva
pozor
al rekoh samo zdravo
Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

Selma Selma
zdravo Selma
putuj Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

LAŽEŠ

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
Medeno sve mednije
Kobno, k’o što niko nikog lagao nije

Postoji milion načina da te ostavim
Ali ne postoji ni jedan
Da te prebolim
Ja sam crn sedef za tvoje uho
Ja sam ludak od marcipana dušo

O, biće mi žao
Biće meni žao, žao
Uzeće je drugi, uzeće je
Moja biti neće

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
"Pjevaj, duga je iznad tebe
Pjevaj, bog je danas na tvojoj strani
Golube"

moj avatar na BD forumu

BECAUSE YOU LOVED ME

For all those times you stood by me
For all the truth that you made me see
For all the joy you brought to my life
For all the wrong that you made right
For every dream you made come true
For all the love I found in you
I'll be forever thankful baby
You're the one who held me up
Never let me fall
You're the one who saw me through through it all

You were my strength when I was weak
You were my voice when I couldn't speak
You were my eyes when I couldn't see
You saw the best there was in me
Lifted me up when I couldn't reach
You gave me faith 'coz you believed
I'm everything I am
Because you loved me

You gave me wings and made me fly
You touched my hand I could touch the sky
I lost my faith, you gave it back to me
You said no star was out of reach
You stood by me and I stood tall
I had your love I had it all
I'm grateful for each day you gave me
Maybe I don't know that much
But I know this much is true
I was blessed because I was loved by you

You were always there for me
The tender wind that carried me
A light in the dark shining your love into my life
You've been my inspiration
Through the lies you were the truth
My world is a better place because of you

LEGENDA

JOŠ JEDNA LEGENDA

B]WHAT A WONDERFUL WORLD[/B]

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world.

I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world.

The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They're really saying I love you.

I hear babies cry, I watch them grow
They'll learn much more than I'll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world.

********************

"Nitko nije savršen, a Bijelo dugme pogotovo."

BREGA

ANNABEL LEE

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.

Every man dies,
not every man lives.

JEDNOG SE BOJIM: NE BITI DOSTOJAN SVOJIH PATNJI.
Dostojevski

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske
a ljubavi ne bih imao
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

Novi zavjet

GORAN BREGOVIĆ & Yiorgos Dalaras - Anna

Kane kuragio, Anna.
Palepse ta hronia.
Anna mu, me tis aliotikes sunithies
tis aliotikes kinisis
Ihes poli kalus tropus
fenotan oti isun apo alo kosmo
Omos esi ekanes o ti boruses
gia na min to dihnis
den perifronuses ti ftohia
ala ute se goiteve idietera
ola se sena itan diaforetika
To domatio su me ta spania andikimena
sigura ixes kalitero gusto apo mena
erhosun ke m'evriskes
to krevati mu, to stithos su
Anna, mikri prostihi kiria
ke kato ap'ta parathira, bregmenos dromos
o ihos tu trenu, to surupo
ke to domatio mu Anna
kremasmeno ston aera
san portokali.
kane kuragio, Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kseris Anna, emis i dio
itan grafto na sinandithume
Ti na kserun? Pos borun na kserun i ali?
Sinomiliki, mikri eromeni mu
Thimase? ekatomiria stigmes,
stigmes pu oso pane ke ligostevun
echi opos kapii tis leilatun
brosta sta matia mas, kathe mera

Adika palevo na tis kratiso, adika.
kilane vuva ke fefgun
pros ti megali thalasa.
Perasan tosa hronia
den forao pia to fititiko mu bufan
ke discolevame na sinithiso
afto to kalorameno kustumi
Den perifrono to hrima
ala ute me goiteve idietera
Motzart, Rekviem, Agnus Dei, Yesterday

Apopse tha'rtho sto proto su oniro
Mi gerasis Anna, mi gerasis
Pes psemata ston andra su
skise tin prosklisi, akirose to dipno
Akubise me, opos tote, me to gonato su
kato apo to trapezi
Apopse, Anna.
Sto kalitero ksenodohio
Apopse.
Sto proto su oniro.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Mi gerasis Anna, mi gerasis
Giati den tha'ho pia kanenan
ke tipota na me kratisi neo
Monos mu epimeno akoma edo
Parolo pu arhise pali na vrehi
Echi opos vrehi panta sta nisia
Oktovri mina.
Thimase?
Thalassa apo molivi ke uranos apo pefka
apomakres, anakates fones
I foni tis miteras, tu filu, tis koris
tu adelfu, tis eromenis
tis sirinas tu pliu
Ruha lefka, viastika mazemena
ligo prin ti vrohi
enas sindomos peripatos
akoma...eki. Dipla sti thalassa.
Ki istera... telos, telos.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kane kuragio, Anna...

Don't give up, Anna

Kane kouragio Anna,
fight with time
My Anna, with the different habits
the different moves
You had very good manners
It was obvious that you were coming from another world
But you were doing everything you could
in order not to show it
You didn't contemn poorness
but it didn't attract you as well
Everything in you was different
Your room with the rare objects
the letters, the gifts
You bet that you had a better taste than mine!
You were coming to find me
My bed, your breast...
Anna, little dirty lady
And outside (down) the windows, a wet road
the sound of the train, the nightfall
And my room, Anna
hanged in the air
like an orange
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

You know Anna, for the two of us,
it was written (in the destiny) to meet
What could others know? How could they know?
My coetaneous, little lover
Do you remember? Millions of moments
moments that become fewer and fewer
as some foray them
in front of our eyes, every day
Hopelessly (!) I fight to keep them, hopelessly (! again)
they trickle slow and they go
towards the big sea
So many years have passed
I don't wear my student jacket anymore
and I can hardly get used
to this well needled costume
I don't contemn money
but it doesn't attract me so much
Agnus Dei, Yesterday

Tonight I will visit your first dream
Don't get old Anna, don't get old
Lie to your husband
Rip the invitation, cancel the dinner
Touch me, like that time, with your knee
under the table
Tonight, Anna
In the best hotel
Tonight
In your first dream
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Don't get old Anna, don't get old
because I won't have anybody and anything
to keep me young
I am alone, still insisting here
although it has again started to rain
as it always rains in the islands
during October
Remember?
A sea made of lead and a sky of pines
Remote, mixed voices
The voice of the mother, of the friend, of the daughter,
of the brother, of the lover
of the siren of the ship
White clothes, removed quickly
just before the rain
The light was lost with them
A short walk
still...there. Next to the sea
And then...the end, the end
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Kane kouragio Anna...

Hm, Brega. On je dobar čovjek i ja ga volim. On je stari lisac. Gleda oko sebe... Ja uopće ne sumnjam u njega. On je napravil Bijelo dugme i oni su u pravom smislu jugoslavenski Rolling Stonesi. A ona spika... Bregović radi pizdarije... Kaj radi pizdarije kad cijela Juga sluša. Pa, nisu ti ljudi budale.

Davor Gobac, 1990.

STING lyrics

Uspavanka za Gorana B.

bože evo me
gledaj moje bronzane ruke
u meni je crv, zelena mi krv
samo da ozdravi, da ne zaboravi

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra.

Sjaj u travi

Sada,
kada ništa na svijetu ne može
vratiti dane prohujalog ljeta
nas sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati, već tražiti snage
u onom sto je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima što će doći,
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit ce prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit
ću oči i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto
na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

život je borba
-nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš
-ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav
-a ona traži žrtve.

Bio
si moje veliko proljeće,
uspomena koja ce dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati...Osjećat
ću tugu jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat ce veličanstvenosti svijeta.
Ostat ce samo blijeda slika
onoga sto je prošlo.

(WILLIAM WORDSWORTH)

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjena pada.
- Tako silazim gospojo,
Stubama tvojega grada.

Vladimir Vidrić

I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kad počneš sam
U ideale svoje sumnjati.

S.S. Kranjčević, Mojsije

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić

Žalostan je čovjek u kojem nije ostalo ništa dječje.
A. Graf

Kada pripadam tebi pripadam konačno i samom sebi. (Michelangelo)

Najgori način na koji vam netko može nedostajati je da ta osoba sjedi kraj vas, a vi da znate da ju nikada nećete imati. (Gabriel Garcia Marquez).

Ja ipak mislim da je najgore uopće ne voljeti. (B.K.)

Nitko ne zaslužuje tvoje suze. Ako takva osoba i postoji koja ih zaslužuje, ona ih neće izazvati. (Gabriel Garcia Marquez)

Nije teško zaljubiti se, nego je teško to reći. (Alfred de Musset)

Voljeti znači voljet usprkos, a ne zbog nečega. (Han Suyin)

Ljubav odolijeva vremenu koje sve otima. Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna. (J.W. Goethe)

Ljubav je kompozicija jedne duše nastanjene u dva tijela. (Aristotel)

Ako nekoga voliš, pusti ga od sebe. Ako ti se vrati, zauvijek je tvoj. Ako se ne vrati, nije ni bio tvoj. (Kahlil Gibran)

Moje najbriljantnije postignuće bilo je to što sam uspio uvjeriti svoju ženu da se uda za mene.(Winston Churchill)

Prave ljubavne priče nikad nemaju završetak. (Richard Bach)

Velika prava ljubav pokazat će svoju punu snagu samo onda ako uspije od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, napraviti stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanka, ni bolesti, ni života, ni smrti. (Ivo Andrić)

Očima tvojim gledaju me najveće zvijezde.
I kako ljubim te ja, borovi na vjetru,
hoće pjevati ime tvoje s iglenim lišćem svojim. (Pablo Neruda, Ovdje te volim)

HVALOSPJEV LJUBAVI

Kad bih sve jezike ljudske govorio
I anđeoske,
A ljubavi ne bih imao,
Bio bih mjed što ječi
Ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
I znao sva otajstva
I sve spoznanje;
I kad bih imao svu vjeru
Da bih i gore premještao,
A ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
A ljubavi ne bih imao –
Ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
Dobrostiva je ljubav,
Ne zavidi,
Ljubav se ne hvasta,
Ne nadima se;
Nije nepristojna
Ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
Ne raduje se nepravdi,
A raduje se istini;
Sve pokriva, sve vjeruje,
Svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
I djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
Uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
Govorah kao nejače,
Mišljah kao nejače,
Rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
Odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
U zagonetki,
A tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
A tada ću spoznati savršeno,
Kao špto sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

1. Kor 13, Novi zavjet

Franceso Petrarca
CCCXII

Ni do krasnih zvijezda s vedrim nebesima,
ni do mora mirna s lađam' premazanim,
ni do polja cvatnih s ljudstvom oružanim,
ni do šuma, zvjerka gdje sijaset ima,

ni do dobrih vijesti koje novost kažu,
ni do pjesme koja stječe slavu, vijence,
ni do lijepih žena, što sad uz studence,
na zelenu polju svoje pjesme slažu,

meni nije stalo; s njom je u grob palo
i samo mi srce, ja sam njoj ga dao,
njoj što bješe oku svjetlo i zrcalo.

Dosadan mi život, kraj zovem u sjeti
Od velike žudnje da bih ugledao
Onu koju bješe bolje ne vidjeti!

"Noć je meni plašt
I krije me od oči njihovih –
Al nek me nađu, ako ne ljubiš me,
Jer volim umrijet s mržnje njihove
No ginuti bez tvoje ljubavi."
(Shakespeare, Romeo i Julija)

PAUL ELUARD
Moja ljubav

Ona je uspravna na mojim vjeđama
I njena je kosa u mojoj kosi,
Ona oblik mojih ruku nosi,
Ona ima boju mojih očiju,
Ona u moju sjenu uranja
Kao kamen u nebo.

Njene su oči vazda otvorene
I ne da mi usnuti
Njene sanje u blijesku svjetla
Čine da hlape sunca,
I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,
Nagone me da govorim iako nemam što reći.

EDGAR ALLAN POE
Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.