Marketing
Earth day...
Kao što neki znaju, imala sam laganih poteškoća s mojim kompjuterom posljednjih dana, bilo mi je pomalo neobično, ali zaista, ne mogu se požaliti. Možda je taj kvar u mom slučaju bila pozitivna stvar. Barem nisam dane provodila zatvorena u sobi, pred kompjuterom. Obavila sam dio prakse, čitala, gledala punooo (ali baš puno) filmova, i naravno, jela finih kolača i ostalih delicija iz kuhinje moje mame. Ove godine je napravila, odličnu sarmu, jela sam je skoro svakodnevno. A da se pohvalim, ove godine sam i ja pomogla pa je vjerojatno zato bila tako odlična. Nažalost, nema više! A osim u sarmi, uživala sam i u mom najdražem kolaču, to su salnjaci. Ne znam ako znate koji je to kolač, ali vjerujte, nema boljeg. Bar meni. Nažalost, vegetarijanci ga ne smiju, tj. ne bi smjeli jesti pošto sadrži svinjsku mast. Ok. Sad prestajem pisati o hrani.
Ovih dana mi se mnogo toga vrtilo pa glavi, i imala sam puno tema o kojima sam htjela pisati, ali kako nisam mogla, većina toga mi je pobjeglo iz glave, više na to ne mislim, pa stoga ne vidim razlog da o tome i pišem, možda neki drugi put. Jedino što sam htjela, i što ću i napraviti danas, jest napisati ovdje jedan dio knjige koju sam neki dan pročitala. Knjiga se zove Kad je bio juli, i dobila je nagradu za najbolji neobjavljeni roman godine. Knjiga je na svoj način nevjerojatno poučna, i kroz oči nevinog dječaka upoznajemo svijet koji ga okružuje, ljude oko njega, prepoznajemo ljudsku pokvarenost, oholost i glupost. Većina ljudi oko njega su iskvareni i koristoljubivi, te im ne smeta svoju sreću graditi na nesreći drugog. Ali on, iako još malen i naivan, to tako dobro uočava, i drži se svog mota da ne budi poput njih. Ostaje vjeran sebi i onome što ga je njegov otac naučio bez obzira na negativan utjecaj okoline. Često da bi bio pošten i pravedan čini štetu samom sebi. Ako nekog zanima, pročitajte, neće vam biti žao. Bila sam posve zaokupljena tom knjigom, tek sam ne povremeno morala stati, jer nisam znala, onako zatečena onim što čitam, da li da plačem ili da se smijem. Jedan dio me jako dirnuo, ima pomalo veze s mojim postom od nekim dan, pa sam taj kratki ulomak prepisala na papir. Sad ću ga prepisati i ovdje. Samo da upozorim. Pisati ću točno onako kako je u knjizi, ništa od onog što ću napisati nije gramatička greška nego je knjiga pisana tako. Mirza, dječak koji piše pisma svom ocu, ne zna pravilno pisati pa je knjiga upravo tako i pisana. Možda neke riječi nećete razumjeti jer ima puno turcizama. Da ne duljim više...
...Al slušaj sad najcrnjeg ibreta. Sad u maju mjesecu ove to jest dvijehiljade i pete, samo u jednoj hefti tri se čoeka polila benzinom pa uzela šibicu jal upaljač pa se zaždili. Ja mišljam da teško more biti gora smrt. Još je viši ibret ako ti reknem da se jedan spalijo u Sarajvu a bijo Musliman to jest bošnjak drugi u Bajnoj luci a bijo Srbin a treći u mostaru a bijo Hrvat. a svi govore da su drukčiji od onije drugih. a nijesu babo. Svi su ljudi baš ko što si ti pričo ko braća jedan ih je bog dao. Jednaki se rađaju rastu piju jedu smiju se plaču lažu školaju se žene djecu rađaju stare boluju umiru. Iste ih brige more, iste muke muče, iste stvari vesele isto žele. Eto vidiš ova trojica isto živili i skroz isto umrli. a more bit da su sve dok se nijesu polili jedan na drugog poprijeko gledali a jednako su se patili i jednako budaljeli i jednako stradali i zbog istije razloga se zaždili. Izbacivalo ih iz stana a kud će jadni i čemerni potlje svega što su predeverali pa s čeljadi na cestu. a političari koje got vjere bili se slažu, iz istije tanjira žderu iz istije čaša loču, istijem kurvama idu ista ih auta vuku, butum svijet u avijonima prelećaše a svaki svoj narod huška protiv drugog i trećeg i među njiha se kost baca. To ti je babo Bosna a i hercegovina danas. Da ti pamet stane ako već nije stala...
Eto tako je to, žalosno.
Ipak, ja se nadam da će jednog dana biti bolje. Dapače, sigurna sam da hoće.
Još sam danas htjela samo par riječi napisati u čast našoj Zemlji. Danas je Dan planete Zemlje, ili kako meni ljepše zvuči Earth day. Na današnji dan važno je, ne da samo nabrajamo šta sve već godinama činimo ovoj našoj jadnoj planeti, nego da postanemo svjesni da je promjena nužna. Normalno da jedan pojedinac ne može utjecati na cijeli svijet, ali svatko od nas može promisliti kako on može pomoći, doprinijeti, s nekim malim stvarima može se puno postići, ipak se od malih stvari život sastoji, samo trebamo vjerovati da svaka mala stvar puno znači. Na to trebate misliti svaki put kad bacite omot od vašeg Twixa nasred parka! Evo danas za ručkom, sjedila sam s mojima, i kažem ja njima: Danas je Dan planete Zemlje! Samo su me pogledali onim pogledom "gubiš se malo?" i nastavili jesti. Eto koliko je ljudima bitno. Kako moja obitelj, tako i većina ljudi. Dan planete Zemlje? Aha, ok!
Svaki dan treba biti Dan planete Zemlje, jer sve što radimo našoj Zemlji radimo 365 dana u godini, a zašto se toga sjetimo i upozoravamo samo na 22.04.? Moramo početi razmišljati o tome svaki dan, jer još nije kasno!
Post je objavljen 22.04.2006. u 14:04 sati.