I čime od svijeta da se braniš?

Ako nemate pametnijeg posla, čitajte!

Danas s vama želim podijeliti neke od ulomaka iz nekih djela koja sam čitala, a koja su tada na mene ostavila utisak. Nadam se da će vam se neki svidjeti pa ćete možda poželjeti pročitati i knjigu...
Pozdrav.

HAN SUYIN
Dok zora ne svane

Proljetni sniježe,

Imala si pravo što su otišla. Osjećala si se izgubljenom
kraj tolikog negiranja stalnosti, uz sjenku
prevare, rastuću sumnju – zbog čega je sve počelo
izgledati nestvarno. Otišla si tragajući za suvislošću
jer je našu ljubav, jedinu sigurnost koja na je preostala,
zamutila tragična nesigurnost oko nas.
Stric Keng je dogovorio sa svojim sinom da te zaštiti u
Hongkongu. Kako te ne bi progonili i vrijeđali novinari
željni senzacija.
Najdraža moja, ja nisam filozof, ne znam vješto
govoriti, ali su me pjesnici naučili da opipljivi svijet
oko nas nikad ne ostaje nepromjenjiv. Vječno
se rastače i iznova sastavlja u nezaustavljivoj struji
vremena i promjena. Pa ipak ljudski duh neprekidno
čezne za stabilnošću, za metafizikom nepromjenjive
istine. Kako su se nesigurnima i krhkima pokazala
pokazala neka od tvojih vjerovanja!
Ipak, ljudskom je rodu neophodna Vjera. Ljudi
su ginuli u trenutcima kad bi se vjera razotkrila kao
šala, kao samozavaravanje.
Ja ću morati proći kroz teško iskušenje i zato mi
je drago što ti nećeš biti ovdje. Ne volim gledati
kako ti se tresu usnice i kako nestaje svjetla u tvojim
očima dok pokušavaš dokučiti ono što ja nastojim
od tebe sakriti.
Svjestan unaprijed mogućeg ishoda ispitivanja koje
se pokreće protiv mene, slušajući već sada štakorski
cvilež izdaje, mislit ću na tebe, sigurnu u svojoj
domovini, dok po meni budu pljuštale optužbe mojih
kolega, pa čak i nekih mojih prijatelja.
Sanjat ću o tebi. Osjećati vjetar širokih američkih
prostranstava koji ti miluje kosu. Slušati tvoj
smijeh, mek poput vrbovih maca, kako odjekuje u
plavetnilu i zlatu tvoje domovine. Gledat ću te kako
hodaš ispod starih hrastova, posuta svilenim pjegama
sunca koje se probija kroz krošnje. Ti si ptica
zore i dok zora ne svane ja ću te čekati, čekat ću te
sretan, jer kad zaklopim oči, ti si tu, odmah ispod
mojih kapaka.

Yong je napisao to pismo, ali joj ga nikad nije poslao.

HVALOSPJEV LJUBAVI

Kad bih sve jezike ljudske govorio
I anđeoske,
A ljubavi ne bih imao,
Bio bih mjed što ječi
Ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
I znao sva otajstva
I sve spoznanje;
I kad bih imao svu vjeru
Da bih i gore premještao,
A ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
A ljubavi ne bih imao –
Ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
Dobrostiva je ljubav,
Ne zavidi,
Ljubav se ne hvasta,
Ne nadima se;
Nije nepristojna
Ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
Ne raduje se nepravdi,
A raduje se istini;
Sve pokriva, sve vjeruje,
Svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
I djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
Uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
Govorah kao nejače,
Mišljah kao nejače,
Rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
Odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
U zagonetki,
A tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
A tada ću spoznati savršeno,
Kao špto sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

1. Kor 13, Novi zavjet

FRANCESCO PETRARCA

Čitaocima

Vi, što u zvuku rasutih mi rima
slušate uzdah što bje srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad dijelom drugi čovjek bijah svima,

razan stil što ga plač i miso ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom ljubav. Oprost molim njima.

Narod je dugo, sada dobro vidim,
o meni pričo i tiho i glasno,
zato se često sebe sramim jako;

i plod je mojih tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na zemlji htijenje svako.

LII

Ljubavniku nije pribavila veću
Radost Dijana kada bljesnu gola
Usred mrzlih voda – na njegovu sreću –

negoli meni pastirica hola,
dok je u vodi namakala veo,
što plavu kosu vjetru mrsit ne da,

pa sam ja zbog tog – dan sijaše vreo –
drhtio sav od ljubavnog leda.

CCCXI

Onaj slavuj što se milo jada
želeć možda da djecu il dragu, s toplinom
širi pjev nebom, poljem i dolinom,
ispunjen s mnogo plemenita sklada.

Ko da noć je cijelu pratilac mog jada
i ko da me prošlog sjeća s gorčinom.
Tko bi ikad vjerovo s Boginjom
zla smrt da isto nesmiljeno vlada.

Oh, laka li je varka srca plamna!
Od sunca jasnije one dvije luči,
ne mislih da će postat zemlja tamna.

Sad dobro vidim kako slabo haje
kruti slučaj za me kad me suzna uči
da sve lijepo ovdje tako malo traje.

CCCXII

Ni do krasnih zvijezda s vedrim nebesima,
ni do mora mirna s lađam' premazanim,
ni do polja cvatnih s ljudstvom oružanim,
ni do šuma, zvjerka gdje sijaset ima,

ni do dobrih vijesti koje novost kažu,
ni do pjesme koja stječe slavu, vijence,
ni do lijepih žena, što sad uz studence,
na zelenu polju svoje pjesme slažu,

meni nije stalo; s njom je u grob palo
i samo mi srce, ja sam njoj ga dao,
njoj što bješe oku svjetlo i zrcalo.

Dosadan mi život, kraj zovem u sjeti
Od velike žudnje da bih ugledao
Onu bješe bolje ne vidjeti!

William Shakespeare

ROMEO I JULIJA

Drugi čin
Drugi prizor

Vrt Capuletijevih
(Pojavi se Romeo)

ROMEO: Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva –
Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa, što si ljepša ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više, kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose
Odbaci je –

(Julija se pojavi na prozoru)

Ah, evo moje gospe
I ljubavi! O, kada bi znala, da je!
Gle, sada zbori, al ne veli ništa!
Što zato? Njeno oko govori
I njemu ja ću odgovoriti.
O, drzak sam! Ne govori to meni –
Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene, neka sjaje
Na njinoj stazi, dok se ne vrate.
Ej, da su oči njene tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njene bi oči na nebu
Obasjale svemir takvim sjajem,
Te ptice bi ko obdan zapjevale.
Gle, na ruku sad lice naslanja –
Ah, da sam joj rukavica na ruci
I da joj diram lice!

JULIJA: Ah!

ROMEO: Sad zbori!
Govori jošte, svijetli anđele,
Jer tako sjaješ noći nada mnom
Ko krilati nebeski glasnici
Što zadivljenom sjaju smrtniku,
Te on izvrnuv oči prema gore
I nauznak se baciv promatra,
Po tromim kada jašu oblacima
I kad na zračnim jedre grudima.

JULIJA: Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako nećeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuletti.

ROMEO (za se): Da slušam još il da odgovorim?

JULIJA: Tek tvoje ime moj je dušmanin,
Jer ti si ti i bez tog imena.
«Montecchi» nije ruka niti noga
Ni lice niti trup ni drugo ništa,
Što pripada muškarcu. Drugo ima
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime,
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!

ROMEO (primakne se): Za riječ te držim.
Ljubavi me svojom
Nazovi, pa sam kršten iznova
I nikad više neću bit Romeo!

JULIJA: A tko si ti, što tu pod plaštem noći
U tajne moje misli prodireš?

ROMEO: Po imenu ti ne znam reći, tko sam –
I meni samom to je ime mrsko,
Jer dušmansko je tebi, svetice,
I da ga imam gdjegod napisano,
Pocijepo bih ga.

JULIJA: Moje uho nije
Ni stotinu riječi popilo
Što izviru iz tvog jezika,
A ipak te po glasu poznajem.
Zar ti nisi Romeo i Montecchi?

ROMEO: Ni jedno niti drugo ako ti je
I jedno mrsko, krasna djevice.

JULIJA: Al kako dođe ovamo i zašto?
Jer vrtni zid je visok – teško ga je
Preskočiti – a ovo mjesto smrt,
Kad uzmeš na um, tko si – ako te
Zateče tko od mojih rođaka.

ROMEO: Na ljubavničkim lakim krilima
Preletio sam zid – jer pregrade
Od kamena ne ustavljaju ljubav.
Što ljubav može, to i kušat smije
I zato rod tvoj zapreka mi nije.

JULIJA: Al ubit će te, ako li te spaze!

ROMEO: U tvome oku veća je opasnost
No u pedeset mača njihovih
Jer ako me ti slatko pogledaš,
Očeličen sam protiv njina bijesa.

JULIJA: Ja ne bih htjela ni za čitav svijet,
Da te tu nađu.

ROMEO: Noć je meni plašt
I krije me od oči njihovih –
Al nek me nađu, ako ne ljubiš me,
Jer volim umrijet s mržnje njihove
No ginuti bez tvoje ljubavi.

JULIJA: A tko li je uputio te amo?

ROMEO: Tko? Moja ljubav. Ona me potakla,
Da tražim, ona savjet mi je dala,
A ja njoj oči. Nisam pomorac,
Al da si ti ko pusti žal daleko,
Što najdalje ga more plače, ja bih
Za takvo blago sreću kušao.

…

DANIELLE STEEL
Sad i zauvijek

Ti si praštavo slavlje
Prvih sunčanih zraka
Svakog mog jutra,

Ti si šapat
Mojih kasnih
Kasnih noćnih sati,

Ti si simfonija mojih sunčanih zalaza,

Ti si sjaj i ljepota
Osvita moga života.

…pišem ih sebi, pitajući se samo trenutak
jesi li ih pročitala. A tad, neočekivano, nekoliko
kratkih nervoznih redaka od tebe. Zadržala si
automobil. Jedino je to bilo važno. Želio sam
da ga uzmeš više nego možeš slutiti, Jess. Hvala
ti što si ga zadržala.
Pretpostavljam da ne otvaraš moja pisma…
ja te znam. Na pola i u koš.

Nasmiješila se na tu sliku. Bio je, dakako, u pravu.

Ali usprkos tome, čini se da mi je potrebno
da ti ih pišem, kao i da zviždim u mraku ili
razgovaram sa samim sobom. S kim ti sad
razgovaraš, Jessie? Tko drži tvoju ruku? Tko
te nasmijava? Ili ogrli kad plačeš? Izgledaš
tako zbrkano kad plačeš, a sam Bog zna da
mi to nedostaje. Zamišljam te sad kako voziš
morgana, a ono nekidan… zvučalo je kao pismo
koje bi čovjek napisao bakinom najboljem prijatelju.
«Hvala vam, dragi gospodine Clarke, na savršeno
divnom automobilu. Upravo mi je bila potrebna
ta boja da je pripasujem uz moju najbolju suknju,
najmilije rukavice i šešir».
Draga, volim te. Nadam se da ćeš sad biti sretnija.
S onim koga odabereš i kad odabereš. Imaš pravo
na to. Znam da ti netko treba. Ili, imaš li pravo
na to? Od pomisli na to, srce me boli, ali ne
mogu toptati nogama i dizati prašinu. Kako bih
mogao bilo što reći nakon svega ovog? Ništa
osim sretno… i volim te.
Žalosti me što sad kad sam prodao knjigu
i uzeo si vremena da razmotrim svoj život, nisi
ovdje da uživaš u promjeni. Ovdje sam odrastao.
Bila je to teška škola, ali mnogo sam naučio
o tebi i o sebi. Nije dosta zarađivati novac,
Jessie. I vraški mi je svejedno ko plaća račune.
Volio bih da ih ja plaćam ali ne bih više dobivao
Čir kad god vidim da potpisuješ ček. Život je
tako mnogo sadržajniji i jednostavniji od toga,
ili takav može biti. Moj je život sad na neki
čudan način ispunjen, a ipak tako prazan bez tebe.
Draga, nemoguća Jessie, ja te još volim. Otiđi,
ostavi me na miru, pusti me da odem smiren, ili
se vrati. Oh, Bože, kako želim da to učiniš! Ali
nećeš. Shvaćam. Ne ljutim se. Samo se pitam bi
li bilo drukčije da onog dana nisam okrenuo
leđa i ostavio te s telefonom u ruci. Još vidim
tvoje lice… ali ne, nije sve ovo zbog jednog
užasnog dana. Oboje plaćamo za stare, stare,
stare grijehe – jer vjerujem da oboje patimo zbog
gubitka…ili… zar si se ti tog oslobodila?
Možda ti više nije stalo. Ne mogu ti reći
kako se osjećam prazan, ali pretpostavlja,, da
će se s vremenom to doista dogoditi: ni jedno
neće više mariti ni pišivog boba. Nije to baš
nešto čemu bi se čovjek radovao. Mnogo dobrih
godina pretvoreno u prah. Nestalo u nepovrat.
A još te uvijek vidim, vidim i vidim. Dodirujem
ti kosu i sa smiješkom zavirujem u oči. Možda
možeš osjetiti moj smiješak uperen u tvoje oči
dok odlaziš svojim putem. Idi s mirom, najdraža,
i pripazi na mrave i guštere. Neće te ujesti,
obećajem, ali bi susjedi mogli pozvati policiju
ako budeš vrištala. Drži nadohvat ruke sprej
za kosu i čuvaj se. Uvijek tvoj, Ian.

Wen Hui
Šangaj baby

«Da, draga, ljubav će nas rastrgati.» Tako je pjevao Ian Curtis koji je izvršio samoubojstvo 1980.
Tian Tian se nagnuo nad mene i zagrlio me. «Mrzim te» uspio je izgovoriti kroz zube i svaka riječ se činila kao da će eksplodirati. «Jer zbog tebe mrzim sebe.» Počeo je plakati. «Ne mogu voditi ljubav. Moj čitav život je obična farsa. Ne sažalijevaj me. Najbolje bi bilo da me nema.»
Ako tebe boli lijeva noga, mene će boljeti desna. Ako tebe život guši, i moje disanje će prestati. Ako kada želiš izraziti svoju ljubav ne nađeš ništa osim crne rupe, onda ni ja neću moći voditi ljubav. Ako prodaš dušu vragu, bodež će probosti i moje grudi.
Snažno smo se zagrlili. Postojimo, mi zaista postojimo, osim nas ne postoji ništa.

PAUL ELUARD

Moja ljubav

Ona je uspravna na mojim vjeđama
I njena je kosa u mojoj kosi,
Ona oblik mojih ruku nosi,
Ona ima boju mojih očiju,
Ona u moju sjenu uranja
Kao kamen u nebo.

Njene su oči vazda otvorene
I ne da mi usnuti
Njene sanje u blijesku svjetla
Čine da hlape sunca,
I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,
Nagone me da govorim iako nemam što reći.

MELEM ZA ŽENSKU DUŠU
Djedovo Valentinovo

Leeju od Harriet
s ljubavlju,
14. veljače 1895.

Postojiš li? Jesi li stvaran? Ili si najljepši san koji sam svih ovih godina usnula? Jesi li anđeo ili plod moje mašte? Netko koga sam stvorila da odagna bol? Gdje si našao vremena da me saslušaš? Kako si mogao razumjeti?
Nasmijao bi me kad sam željela plakati. Odveo si me na ples kad nisam bila u stanju ni hodati. Davao si mi novu nadu kad sam umirala. Pokazao si mi kapljice rose, a ja sam vidjela dijamante. Donio si mi poljsko cvijeće, a ja sam imala orhideje. Pjevao si mi, a za mene je to bilo kao da mi pjeva zbor anđela. Uzeo si me za ruku i ja sam te voljela cijelim svojim biće. Dao si mi prsten i ja sam ti pripala. Pripala sam ti i iskusila sve.

ROSEMUNDE PILCHER
Povratak kući

Njegov sin. Skica u olovci, kasnije obojena vodenim bojama. Uhvaćen u trenutku, uhvaćen u vječnosti. Edward odjeven za kriket u bijeloj košulji i bijelim flanelskim hlačama. Rukavi košulje bili su podvijeni, mišićave podlaktice, kožna lopta za kriket u ruci. Lice napola okrenuto, preplanulo i nasmiješeno, tvrdoglavi uvojak boje žita na čelu. Za trenutak će podići ruku i maknuti ga.
Edward.
I odjednom ga više nije dobro vidio jer mu je pogled bio zamagljen suzama. Bio je uhvaćen nespreman, razoružan i rasplakao se. Iz džepa izvadi veliki plavi rupčić, obriše suze i nos. Sve je bilo u redu. To nije bilo važno. Bio je sam. Nitko nije vidio taj trenutak užasne patnje.
Sjedio je dugo s crtežom sina u ruci. Zatim ga je pažljivo vratio u korice, osigurao spajalicama i spremio u ladicu. Jednom će crtež pokazati Diani. Još kasnije, dat će ga uramiti i staviti na stol.
Kasnije.
Kad bude dovoljno jak da ga gleda.
I kad bude mogao živjeti s tim.

ROSEMUNDE PILCHER
Rujan

Smrt nije ništa. Ona se ne računa. Samo sam kliznula u drugu sobu. Ništa se nije dogodilo. Sve ostaje kao što je bilo. Ja sam ja, ti si ti, a stari život koji smo tako rado živjeli ostaje nepromijenjen. Ma što bili jedni drugima, to smo još uvijek. Zovi me poznatim imenom. Govori o meni na vedar način, kao uvijek. Ne mijenjaj ton glasa. Ne budi ozbiljan ni tužan. Smij se kao i uvijek šalama koje su nas zabavljale. Igraj se, smiješi, misli na mene, moli se za mene. Ne moje ime bude u kući onakvo kakvo je i bilo. Izgovaraj ga bez napora, bez duha ili sjene na njemu. Život je ono što je uvijek bio. Uvijek isti. U njemu je apsolutan i neprekinuti nastavak. Što je smt osim neznatne nezgode? Zašto bih bio lud ako sam slijep? Još čekam na tebe u nekom intervalu, odmah iza ugla. Sve je dobro.

Sve je dobro.

COLLEN McCULLOUGH
Ptice umiru pjevajući

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva sam jednom u svom životu., ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji. Od trenutka kada napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i, pjevajući, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastane da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda.
...
Početak

Ptica s trnom u grudim pokorava se nekom nepromjenjivom zakonu; on je tjera da se napode na trn i umre pjevajući. U trenutku kad joj trn prodre u grudi, ona nije svjesna da joj donosi smrt; jednostavno pjeva i pjeva dok u njioj ima snage za posljednji pjev. Mi, međutim, kad zabijemo sebi trn u grudi, mi znamo. Razumijemo. A ipak to činimo. Ipak to činimo.
Kraj

27.11.2006. | 16:19 | 1 K | P | # | ^

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (2)
Studeni 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (7)
Ožujak 2006 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da ili ne?

Linkovi

Blog.hr
Bijelo dugme
SAB
Bebica
Paxy
Nik
Dinca
Mitologija

online

MOJE SLIČICE

moja malenkost

mudrica - SAB

moje drugo ja - MER

moja najdraža - TIHY

moja seka - BRANKA

moji rođaci - DARIA & MATEJ

Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš

Sve će to, mila moja,
Prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.
I dvije će pokisle ptice
Sa tvoga oka prhnuti na jug.
Nijedna suza, nimalo volje,
Nijedna slutnja, ni glas,
A moglo je bolje.

Reći ćeš: "Malo je tužno,
A Hrist je bio kopile i jad"
I staćemo goli i sami
Pred ovo ledeno nebo i mrak.
Miriše pelin, pusto polje,
Ocvale ruže i med.
A moglo je bolje.

Gdje? Pokaži mi?
Gdje? Kad tužne sudba ne voli,
I čime od svijeta da se braniš?
Kao ruža?
Sa dva smiješna trna?
Ili snom?
Uzalud, uzalud, sve je protiv nas!

ČLANOVI BIJELOG DUGMETA

GORAN BREGOVIĆ

ŽELJKO BEBEK

ZORAN REDŽIĆ

VLADO PRAVDIĆ

GORAN IPE IVANDIĆ

MySpace Layouts

SELMA

Selma putuje na fakultet
ona putuje
ja kofer nosim, molim
težak je al pošto njen je
lično
ja i taj kofer volim
Selma na ulasku u voz
ti htjedoh reć
nešto nježno
nešto što izaziva
pozor
al rekoh samo zdravo
Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

Selma Selma
zdravo Selma
putuj Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

LAŽEŠ

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
Medeno sve mednije
Kobno, k’o što niko nikog lagao nije

Postoji milion načina da te ostavim
Ali ne postoji ni jedan
Da te prebolim
Ja sam crn sedef za tvoje uho
Ja sam ludak od marcipana dušo

O, biće mi žao
Biće meni žao, žao
Uzeće je drugi, uzeće je
Moja biti neće

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
"Pjevaj, duga je iznad tebe
Pjevaj, bog je danas na tvojoj strani
Golube"

moj avatar na BD forumu

BECAUSE YOU LOVED ME

For all those times you stood by me
For all the truth that you made me see
For all the joy you brought to my life
For all the wrong that you made right
For every dream you made come true
For all the love I found in you
I'll be forever thankful baby
You're the one who held me up
Never let me fall
You're the one who saw me through through it all

You were my strength when I was weak
You were my voice when I couldn't speak
You were my eyes when I couldn't see
You saw the best there was in me
Lifted me up when I couldn't reach
You gave me faith 'coz you believed
I'm everything I am
Because you loved me

You gave me wings and made me fly
You touched my hand I could touch the sky
I lost my faith, you gave it back to me
You said no star was out of reach
You stood by me and I stood tall
I had your love I had it all
I'm grateful for each day you gave me
Maybe I don't know that much
But I know this much is true
I was blessed because I was loved by you

You were always there for me
The tender wind that carried me
A light in the dark shining your love into my life
You've been my inspiration
Through the lies you were the truth
My world is a better place because of you

LEGENDA

JOŠ JEDNA LEGENDA

B]WHAT A WONDERFUL WORLD[/B]

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world.

I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world.

The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They're really saying I love you.

I hear babies cry, I watch them grow
They'll learn much more than I'll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world.

********************

"Nitko nije savršen, a Bijelo dugme pogotovo."

BREGA

ANNABEL LEE

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.

Every man dies,
not every man lives.

JEDNOG SE BOJIM: NE BITI DOSTOJAN SVOJIH PATNJI.
Dostojevski

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske
a ljubavi ne bih imao
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

Novi zavjet

GORAN BREGOVIĆ & Yiorgos Dalaras - Anna

Kane kuragio, Anna.
Palepse ta hronia.
Anna mu, me tis aliotikes sunithies
tis aliotikes kinisis
Ihes poli kalus tropus
fenotan oti isun apo alo kosmo
Omos esi ekanes o ti boruses
gia na min to dihnis
den perifronuses ti ftohia
ala ute se goiteve idietera
ola se sena itan diaforetika
To domatio su me ta spania andikimena
sigura ixes kalitero gusto apo mena
erhosun ke m'evriskes
to krevati mu, to stithos su
Anna, mikri prostihi kiria
ke kato ap'ta parathira, bregmenos dromos
o ihos tu trenu, to surupo
ke to domatio mu Anna
kremasmeno ston aera
san portokali.
kane kuragio, Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kseris Anna, emis i dio
itan grafto na sinandithume
Ti na kserun? Pos borun na kserun i ali?
Sinomiliki, mikri eromeni mu
Thimase? ekatomiria stigmes,
stigmes pu oso pane ke ligostevun
echi opos kapii tis leilatun
brosta sta matia mas, kathe mera

Adika palevo na tis kratiso, adika.
kilane vuva ke fefgun
pros ti megali thalasa.
Perasan tosa hronia
den forao pia to fititiko mu bufan
ke discolevame na sinithiso
afto to kalorameno kustumi
Den perifrono to hrima
ala ute me goiteve idietera
Motzart, Rekviem, Agnus Dei, Yesterday

Apopse tha'rtho sto proto su oniro
Mi gerasis Anna, mi gerasis
Pes psemata ston andra su
skise tin prosklisi, akirose to dipno
Akubise me, opos tote, me to gonato su
kato apo to trapezi
Apopse, Anna.
Sto kalitero ksenodohio
Apopse.
Sto proto su oniro.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Mi gerasis Anna, mi gerasis
Giati den tha'ho pia kanenan
ke tipota na me kratisi neo
Monos mu epimeno akoma edo
Parolo pu arhise pali na vrehi
Echi opos vrehi panta sta nisia
Oktovri mina.
Thimase?
Thalassa apo molivi ke uranos apo pefka
apomakres, anakates fones
I foni tis miteras, tu filu, tis koris
tu adelfu, tis eromenis
tis sirinas tu pliu
Ruha lefka, viastika mazemena
ligo prin ti vrohi
enas sindomos peripatos
akoma...eki. Dipla sti thalassa.
Ki istera... telos, telos.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kane kuragio, Anna...

Don't give up, Anna

Kane kouragio Anna,
fight with time
My Anna, with the different habits
the different moves
You had very good manners
It was obvious that you were coming from another world
But you were doing everything you could
in order not to show it
You didn't contemn poorness
but it didn't attract you as well
Everything in you was different
Your room with the rare objects
the letters, the gifts
You bet that you had a better taste than mine!
You were coming to find me
My bed, your breast...
Anna, little dirty lady
And outside (down) the windows, a wet road
the sound of the train, the nightfall
And my room, Anna
hanged in the air
like an orange
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

You know Anna, for the two of us,
it was written (in the destiny) to meet
What could others know? How could they know?
My coetaneous, little lover
Do you remember? Millions of moments
moments that become fewer and fewer
as some foray them
in front of our eyes, every day
Hopelessly (!) I fight to keep them, hopelessly (! again)
they trickle slow and they go
towards the big sea
So many years have passed
I don't wear my student jacket anymore
and I can hardly get used
to this well needled costume
I don't contemn money
but it doesn't attract me so much
Agnus Dei, Yesterday

Tonight I will visit your first dream
Don't get old Anna, don't get old
Lie to your husband
Rip the invitation, cancel the dinner
Touch me, like that time, with your knee
under the table
Tonight, Anna
In the best hotel
Tonight
In your first dream
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Don't get old Anna, don't get old
because I won't have anybody and anything
to keep me young
I am alone, still insisting here
although it has again started to rain
as it always rains in the islands
during October
Remember?
A sea made of lead and a sky of pines
Remote, mixed voices
The voice of the mother, of the friend, of the daughter,
of the brother, of the lover
of the siren of the ship
White clothes, removed quickly
just before the rain
The light was lost with them
A short walk
still...there. Next to the sea
And then...the end, the end
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Kane kouragio Anna...

Hm, Brega. On je dobar čovjek i ja ga volim. On je stari lisac. Gleda oko sebe... Ja uopće ne sumnjam u njega. On je napravil Bijelo dugme i oni su u pravom smislu jugoslavenski Rolling Stonesi. A ona spika... Bregović radi pizdarije... Kaj radi pizdarije kad cijela Juga sluša. Pa, nisu ti ljudi budale.

Davor Gobac, 1990.

STING lyrics

Uspavanka za Gorana B.

bože evo me
gledaj moje bronzane ruke
u meni je crv, zelena mi krv
samo da ozdravi, da ne zaboravi

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra.

Sjaj u travi

Sada,
kada ništa na svijetu ne može
vratiti dane prohujalog ljeta
nas sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati, već tražiti snage
u onom sto je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima što će doći,
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit ce prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit
ću oči i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto
na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

život je borba
-nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš
-ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav
-a ona traži žrtve.

Bio
si moje veliko proljeće,
uspomena koja ce dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati...Osjećat
ću tugu jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat ce veličanstvenosti svijeta.
Ostat ce samo blijeda slika
onoga sto je prošlo.

(WILLIAM WORDSWORTH)

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjena pada.
- Tako silazim gospojo,
Stubama tvojega grada.

Vladimir Vidrić

I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kad počneš sam
U ideale svoje sumnjati.

S.S. Kranjčević, Mojsije

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić

Žalostan je čovjek u kojem nije ostalo ništa dječje.
A. Graf

Kada pripadam tebi pripadam konačno i samom sebi. (Michelangelo)

Najgori način na koji vam netko može nedostajati je da ta osoba sjedi kraj vas, a vi da znate da ju nikada nećete imati. (Gabriel Garcia Marquez).

Ja ipak mislim da je najgore uopće ne voljeti. (B.K.)

Nitko ne zaslužuje tvoje suze. Ako takva osoba i postoji koja ih zaslužuje, ona ih neće izazvati. (Gabriel Garcia Marquez)

Nije teško zaljubiti se, nego je teško to reći. (Alfred de Musset)

Voljeti znači voljet usprkos, a ne zbog nečega. (Han Suyin)

Ljubav odolijeva vremenu koje sve otima. Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna. (J.W. Goethe)

Ljubav je kompozicija jedne duše nastanjene u dva tijela. (Aristotel)

Ako nekoga voliš, pusti ga od sebe. Ako ti se vrati, zauvijek je tvoj. Ako se ne vrati, nije ni bio tvoj. (Kahlil Gibran)

Moje najbriljantnije postignuće bilo je to što sam uspio uvjeriti svoju ženu da se uda za mene.(Winston Churchill)

Prave ljubavne priče nikad nemaju završetak. (Richard Bach)

Velika prava ljubav pokazat će svoju punu snagu samo onda ako uspije od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, napraviti stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanka, ni bolesti, ni života, ni smrti. (Ivo Andrić)

Očima tvojim gledaju me najveće zvijezde.
I kako ljubim te ja, borovi na vjetru,
hoće pjevati ime tvoje s iglenim lišćem svojim. (Pablo Neruda, Ovdje te volim)

HVALOSPJEV LJUBAVI

Kad bih sve jezike ljudske govorio
I anđeoske,
A ljubavi ne bih imao,
Bio bih mjed što ječi
Ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
I znao sva otajstva
I sve spoznanje;
I kad bih imao svu vjeru
Da bih i gore premještao,
A ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
A ljubavi ne bih imao –
Ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
Dobrostiva je ljubav,
Ne zavidi,
Ljubav se ne hvasta,
Ne nadima se;
Nije nepristojna
Ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
Ne raduje se nepravdi,
A raduje se istini;
Sve pokriva, sve vjeruje,
Svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
I djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
Uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
Govorah kao nejače,
Mišljah kao nejače,
Rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
Odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
U zagonetki,
A tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
A tada ću spoznati savršeno,
Kao špto sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

1. Kor 13, Novi zavjet

Franceso Petrarca
CCCXII

Ni do krasnih zvijezda s vedrim nebesima,
ni do mora mirna s lađam' premazanim,
ni do polja cvatnih s ljudstvom oružanim,
ni do šuma, zvjerka gdje sijaset ima,

ni do dobrih vijesti koje novost kažu,
ni do pjesme koja stječe slavu, vijence,
ni do lijepih žena, što sad uz studence,
na zelenu polju svoje pjesme slažu,

meni nije stalo; s njom je u grob palo
i samo mi srce, ja sam njoj ga dao,
njoj što bješe oku svjetlo i zrcalo.

Dosadan mi život, kraj zovem u sjeti
Od velike žudnje da bih ugledao
Onu koju bješe bolje ne vidjeti!

"Noć je meni plašt
I krije me od oči njihovih –
Al nek me nađu, ako ne ljubiš me,
Jer volim umrijet s mržnje njihove
No ginuti bez tvoje ljubavi."
(Shakespeare, Romeo i Julija)

PAUL ELUARD
Moja ljubav

Ona je uspravna na mojim vjeđama
I njena je kosa u mojoj kosi,
Ona oblik mojih ruku nosi,
Ona ima boju mojih očiju,
Ona u moju sjenu uranja
Kao kamen u nebo.

Njene su oči vazda otvorene
I ne da mi usnuti
Njene sanje u blijesku svjetla
Čine da hlape sunca,
I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,
Nagone me da govorim iako nemam što reći.

EDGAR ALLAN POE
Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.