Danas s vama želim podijeliti neke od ulomaka iz nekih djela koja sam čitala, a koja su tada na mene ostavila utisak. Nadam se da će vam se neki svidjeti pa ćete možda poželjeti pročitati i knjigu...
Pozdrav.
HAN SUYIN
Dok zora ne svane
Proljetni sniježe,
Imala si pravo što su otišla. Osjećala si se izgubljenom
kraj tolikog negiranja stalnosti, uz sjenku
prevare, rastuću sumnju – zbog čega je sve počelo
izgledati nestvarno. Otišla si tragajući za suvislošću
jer je našu ljubav, jedinu sigurnost koja na je preostala,
zamutila tragična nesigurnost oko nas.
Stric Keng je dogovorio sa svojim sinom da te zaštiti u
Hongkongu. Kako te ne bi progonili i vrijeđali novinari
željni senzacija.
Najdraža moja, ja nisam filozof, ne znam vješto
govoriti, ali su me pjesnici naučili da opipljivi svijet
oko nas nikad ne ostaje nepromjenjiv. Vječno
se rastače i iznova sastavlja u nezaustavljivoj struji
vremena i promjena. Pa ipak ljudski duh neprekidno
čezne za stabilnošću, za metafizikom nepromjenjive
istine. Kako su se nesigurnima i krhkima pokazala
pokazala neka od tvojih vjerovanja!
Ipak, ljudskom je rodu neophodna Vjera. Ljudi
su ginuli u trenutcima kad bi se vjera razotkrila kao
šala, kao samozavaravanje.
Ja ću morati proći kroz teško iskušenje i zato mi
je drago što ti nećeš biti ovdje. Ne volim gledati
kako ti se tresu usnice i kako nestaje svjetla u tvojim
očima dok pokušavaš dokučiti ono što ja nastojim
od tebe sakriti.
Svjestan unaprijed mogućeg ishoda ispitivanja koje
se pokreće protiv mene, slušajući već sada štakorski
cvilež izdaje, mislit ću na tebe, sigurnu u svojoj
domovini, dok po meni budu pljuštale optužbe mojih
kolega, pa čak i nekih mojih prijatelja.
Sanjat ću o tebi. Osjećati vjetar širokih američkih
prostranstava koji ti miluje kosu. Slušati tvoj
smijeh, mek poput vrbovih maca, kako odjekuje u
plavetnilu i zlatu tvoje domovine. Gledat ću te kako
hodaš ispod starih hrastova, posuta svilenim pjegama
sunca koje se probija kroz krošnje. Ti si ptica
zore i dok zora ne svane ja ću te čekati, čekat ću te
sretan, jer kad zaklopim oči, ti si tu, odmah ispod
mojih kapaka.
Yong je napisao to pismo, ali joj ga nikad nije poslao.
HVALOSPJEV LJUBAVI
Kad bih sve jezike ljudske govorio
I anđeoske,
A ljubavi ne bih imao,
Bio bih mjed što ječi
Ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
I znao sva otajstva
I sve spoznanje;
I kad bih imao svu vjeru
Da bih i gore premještao,
A ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
A ljubavi ne bih imao –
Ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
Dobrostiva je ljubav,
Ne zavidi,
Ljubav se ne hvasta,
Ne nadima se;
Nije nepristojna
Ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
Ne raduje se nepravdi,
A raduje se istini;
Sve pokriva, sve vjeruje,
Svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
I djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
Uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
Govorah kao nejače,
Mišljah kao nejače,
Rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
Odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
U zagonetki,
A tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
A tada ću spoznati savršeno,
Kao špto sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
1. Kor 13, Novi zavjet
FRANCESCO PETRARCA
Čitaocima
Vi, što u zvuku rasutih mi rima
slušate uzdah što bje srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad dijelom drugi čovjek bijah svima,
razan stil što ga plač i miso ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom ljubav. Oprost molim njima.
Narod je dugo, sada dobro vidim,
o meni pričo i tiho i glasno,
zato se često sebe sramim jako;
i plod je mojih tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na zemlji htijenje svako.
LII
Ljubavniku nije pribavila veću
Radost Dijana kada bljesnu gola
Usred mrzlih voda – na njegovu sreću –
negoli meni pastirica hola,
dok je u vodi namakala veo,
što plavu kosu vjetru mrsit ne da,
pa sam ja zbog tog – dan sijaše vreo –
drhtio sav od ljubavnog leda.
CCCXI
Onaj slavuj što se milo jada
želeć možda da djecu il dragu, s toplinom
širi pjev nebom, poljem i dolinom,
ispunjen s mnogo plemenita sklada.
Ko da noć je cijelu pratilac mog jada
i ko da me prošlog sjeća s gorčinom.
Tko bi ikad vjerovo s Boginjom
zla smrt da isto nesmiljeno vlada.
Oh, laka li je varka srca plamna!
Od sunca jasnije one dvije luči,
ne mislih da će postat zemlja tamna.
Sad dobro vidim kako slabo haje
kruti slučaj za me kad me suzna uči
da sve lijepo ovdje tako malo traje.
CCCXII
Ni do krasnih zvijezda s vedrim nebesima,
ni do mora mirna s lađam' premazanim,
ni do polja cvatnih s ljudstvom oružanim,
ni do šuma, zvjerka gdje sijaset ima,
ni do dobrih vijesti koje novost kažu,
ni do pjesme koja stječe slavu, vijence,
ni do lijepih žena, što sad uz studence,
na zelenu polju svoje pjesme slažu,
meni nije stalo; s njom je u grob palo
i samo mi srce, ja sam njoj ga dao,
njoj što bješe oku svjetlo i zrcalo.
Dosadan mi život, kraj zovem u sjeti
Od velike žudnje da bih ugledao
Onu bješe bolje ne vidjeti!
William Shakespeare
ROMEO I JULIJA
Drugi čin
Drugi prizor
Vrt Capuletijevih
(Pojavi se Romeo)
ROMEO: Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva –
Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa, što si ljepša ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više, kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose
Odbaci je –
(Julija se pojavi na prozoru)
Ah, evo moje gospe
I ljubavi! O, kada bi znala, da je!
Gle, sada zbori, al ne veli ništa!
Što zato? Njeno oko govori
I njemu ja ću odgovoriti.
O, drzak sam! Ne govori to meni –
Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene, neka sjaje
Na njinoj stazi, dok se ne vrate.
Ej, da su oči njene tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njene bi oči na nebu
Obasjale svemir takvim sjajem,
Te ptice bi ko obdan zapjevale.
Gle, na ruku sad lice naslanja –
Ah, da sam joj rukavica na ruci
I da joj diram lice!
JULIJA: Ah!
ROMEO: Sad zbori!
Govori jošte, svijetli anđele,
Jer tako sjaješ noći nada mnom
Ko krilati nebeski glasnici
Što zadivljenom sjaju smrtniku,
Te on izvrnuv oči prema gore
I nauznak se baciv promatra,
Po tromim kada jašu oblacima
I kad na zračnim jedre grudima.
JULIJA: Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako nećeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuletti.
ROMEO (za se): Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA: Tek tvoje ime moj je dušmanin,
Jer ti si ti i bez tog imena.
«Montecchi» nije ruka niti noga
Ni lice niti trup ni drugo ništa,
Što pripada muškarcu. Drugo ima
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime,
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!
ROMEO (primakne se): Za riječ te držim.
Ljubavi me svojom
Nazovi, pa sam kršten iznova
I nikad više neću bit Romeo!
JULIJA: A tko si ti, što tu pod plaštem noći
U tajne moje misli prodireš?
ROMEO: Po imenu ti ne znam reći, tko sam –
I meni samom to je ime mrsko,
Jer dušmansko je tebi, svetice,
I da ga imam gdjegod napisano,
Pocijepo bih ga.
JULIJA: Moje uho nije
Ni stotinu riječi popilo
Što izviru iz tvog jezika,
A ipak te po glasu poznajem.
Zar ti nisi Romeo i Montecchi?
ROMEO: Ni jedno niti drugo ako ti je
I jedno mrsko, krasna djevice.
JULIJA: Al kako dođe ovamo i zašto?
Jer vrtni zid je visok – teško ga je
Preskočiti – a ovo mjesto smrt,
Kad uzmeš na um, tko si – ako te
Zateče tko od mojih rođaka.
ROMEO: Na ljubavničkim lakim krilima
Preletio sam zid – jer pregrade
Od kamena ne ustavljaju ljubav.
Što ljubav može, to i kušat smije
I zato rod tvoj zapreka mi nije.
JULIJA: Al ubit će te, ako li te spaze!
ROMEO: U tvome oku veća je opasnost
No u pedeset mača njihovih
Jer ako me ti slatko pogledaš,
Očeličen sam protiv njina bijesa.
JULIJA: Ja ne bih htjela ni za čitav svijet,
Da te tu nađu.
ROMEO: Noć je meni plašt
I krije me od oči njihovih –
Al nek me nađu, ako ne ljubiš me,
Jer volim umrijet s mržnje njihove
No ginuti bez tvoje ljubavi.
JULIJA: A tko li je uputio te amo?
ROMEO: Tko? Moja ljubav. Ona me potakla,
Da tražim, ona savjet mi je dala,
A ja njoj oči. Nisam pomorac,
Al da si ti ko pusti žal daleko,
Što najdalje ga more plače, ja bih
Za takvo blago sreću kušao.
…
DANIELLE STEEL
Sad i zauvijek
Ti si praštavo slavlje
Prvih sunčanih zraka
Svakog mog jutra,
Ti si šapat
Mojih kasnih
Kasnih noćnih sati,
Ti si simfonija mojih sunčanih zalaza,
Ti si sjaj i ljepota
Osvita moga života.
…pišem ih sebi, pitajući se samo trenutak
jesi li ih pročitala. A tad, neočekivano, nekoliko
kratkih nervoznih redaka od tebe. Zadržala si
automobil. Jedino je to bilo važno. Želio sam
da ga uzmeš više nego možeš slutiti, Jess. Hvala
ti što si ga zadržala.
Pretpostavljam da ne otvaraš moja pisma…
ja te znam. Na pola i u koš.
Nasmiješila se na tu sliku. Bio je, dakako, u pravu.
Ali usprkos tome, čini se da mi je potrebno
da ti ih pišem, kao i da zviždim u mraku ili
razgovaram sa samim sobom. S kim ti sad
razgovaraš, Jessie? Tko drži tvoju ruku? Tko
te nasmijava? Ili ogrli kad plačeš? Izgledaš
tako zbrkano kad plačeš, a sam Bog zna da
mi to nedostaje. Zamišljam te sad kako voziš
morgana, a ono nekidan… zvučalo je kao pismo
koje bi čovjek napisao bakinom najboljem prijatelju.
«Hvala vam, dragi gospodine Clarke, na savršeno
divnom automobilu. Upravo mi je bila potrebna
ta boja da je pripasujem uz moju najbolju suknju,
najmilije rukavice i šešir».
Draga, volim te. Nadam se da ćeš sad biti sretnija.
S onim koga odabereš i kad odabereš. Imaš pravo
na to. Znam da ti netko treba. Ili, imaš li pravo
na to? Od pomisli na to, srce me boli, ali ne
mogu toptati nogama i dizati prašinu. Kako bih
mogao bilo što reći nakon svega ovog? Ništa
osim sretno… i volim te.
Žalosti me što sad kad sam prodao knjigu
i uzeo si vremena da razmotrim svoj život, nisi
ovdje da uživaš u promjeni. Ovdje sam odrastao.
Bila je to teška škola, ali mnogo sam naučio
o tebi i o sebi. Nije dosta zarađivati novac,
Jessie. I vraški mi je svejedno ko plaća račune.
Volio bih da ih ja plaćam ali ne bih više dobivao
Čir kad god vidim da potpisuješ ček. Život je
tako mnogo sadržajniji i jednostavniji od toga,
ili takav može biti. Moj je život sad na neki
čudan način ispunjen, a ipak tako prazan bez tebe.
Draga, nemoguća Jessie, ja te još volim. Otiđi,
ostavi me na miru, pusti me da odem smiren, ili
se vrati. Oh, Bože, kako želim da to učiniš! Ali
nećeš. Shvaćam. Ne ljutim se. Samo se pitam bi
li bilo drukčije da onog dana nisam okrenuo
leđa i ostavio te s telefonom u ruci. Još vidim
tvoje lice… ali ne, nije sve ovo zbog jednog
užasnog dana. Oboje plaćamo za stare, stare,
stare grijehe – jer vjerujem da oboje patimo zbog
gubitka…ili… zar si se ti tog oslobodila?
Možda ti više nije stalo. Ne mogu ti reći
kako se osjećam prazan, ali pretpostavlja,, da
će se s vremenom to doista dogoditi: ni jedno
neće više mariti ni pišivog boba. Nije to baš
nešto čemu bi se čovjek radovao. Mnogo dobrih
godina pretvoreno u prah. Nestalo u nepovrat.
A još te uvijek vidim, vidim i vidim. Dodirujem
ti kosu i sa smiješkom zavirujem u oči. Možda
možeš osjetiti moj smiješak uperen u tvoje oči
dok odlaziš svojim putem. Idi s mirom, najdraža,
i pripazi na mrave i guštere. Neće te ujesti,
obećajem, ali bi susjedi mogli pozvati policiju
ako budeš vrištala. Drži nadohvat ruke sprej
za kosu i čuvaj se. Uvijek tvoj, Ian.
Wen Hui
Šangaj baby
«Da, draga, ljubav će nas rastrgati.» Tako je pjevao Ian Curtis koji je izvršio samoubojstvo 1980.
Tian Tian se nagnuo nad mene i zagrlio me. «Mrzim te» uspio je izgovoriti kroz zube i svaka riječ se činila kao da će eksplodirati. «Jer zbog tebe mrzim sebe.» Počeo je plakati. «Ne mogu voditi ljubav. Moj čitav život je obična farsa. Ne sažalijevaj me. Najbolje bi bilo da me nema.»
Ako tebe boli lijeva noga, mene će boljeti desna. Ako tebe život guši, i moje disanje će prestati. Ako kada želiš izraziti svoju ljubav ne nađeš ništa osim crne rupe, onda ni ja neću moći voditi ljubav. Ako prodaš dušu vragu, bodež će probosti i moje grudi.
Snažno smo se zagrlili. Postojimo, mi zaista postojimo, osim nas ne postoji ništa.
PAUL ELUARD
Moja ljubav
Ona je uspravna na mojim vjeđama
I njena je kosa u mojoj kosi,
Ona oblik mojih ruku nosi,
Ona ima boju mojih očiju,
Ona u moju sjenu uranja
Kao kamen u nebo.
Njene su oči vazda otvorene
I ne da mi usnuti
Njene sanje u blijesku svjetla
Čine da hlape sunca,
I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,
Nagone me da govorim iako nemam što reći.
MELEM ZA ŽENSKU DUŠU
Djedovo Valentinovo
Leeju od Harriet
s ljubavlju,
14. veljače 1895.
Postojiš li? Jesi li stvaran? Ili si najljepši san koji sam svih ovih godina usnula? Jesi li anđeo ili plod moje mašte? Netko koga sam stvorila da odagna bol? Gdje si našao vremena da me saslušaš? Kako si mogao razumjeti?
Nasmijao bi me kad sam željela plakati. Odveo si me na ples kad nisam bila u stanju ni hodati. Davao si mi novu nadu kad sam umirala. Pokazao si mi kapljice rose, a ja sam vidjela dijamante. Donio si mi poljsko cvijeće, a ja sam imala orhideje. Pjevao si mi, a za mene je to bilo kao da mi pjeva zbor anđela. Uzeo si me za ruku i ja sam te voljela cijelim svojim biće. Dao si mi prsten i ja sam ti pripala. Pripala sam ti i iskusila sve.
ROSEMUNDE PILCHER
Povratak kući
Njegov sin. Skica u olovci, kasnije obojena vodenim bojama. Uhvaćen u trenutku, uhvaćen u vječnosti. Edward odjeven za kriket u bijeloj košulji i bijelim flanelskim hlačama. Rukavi košulje bili su podvijeni, mišićave podlaktice, kožna lopta za kriket u ruci. Lice napola okrenuto, preplanulo i nasmiješeno, tvrdoglavi uvojak boje žita na čelu. Za trenutak će podići ruku i maknuti ga.
Edward.
I odjednom ga više nije dobro vidio jer mu je pogled bio zamagljen suzama. Bio je uhvaćen nespreman, razoružan i rasplakao se. Iz džepa izvadi veliki plavi rupčić, obriše suze i nos. Sve je bilo u redu. To nije bilo važno. Bio je sam. Nitko nije vidio taj trenutak užasne patnje.
Sjedio je dugo s crtežom sina u ruci. Zatim ga je pažljivo vratio u korice, osigurao spajalicama i spremio u ladicu. Jednom će crtež pokazati Diani. Još kasnije, dat će ga uramiti i staviti na stol.
Kasnije.
Kad bude dovoljno jak da ga gleda.
I kad bude mogao živjeti s tim.
ROSEMUNDE PILCHER
Rujan
Smrt nije ništa. Ona se ne računa. Samo sam kliznula u drugu sobu. Ništa se nije dogodilo. Sve ostaje kao što je bilo. Ja sam ja, ti si ti, a stari život koji smo tako rado živjeli ostaje nepromijenjen. Ma što bili jedni drugima, to smo još uvijek. Zovi me poznatim imenom. Govori o meni na vedar način, kao uvijek. Ne mijenjaj ton glasa. Ne budi ozbiljan ni tužan. Smij se kao i uvijek šalama koje su nas zabavljale. Igraj se, smiješi, misli na mene, moli se za mene. Ne moje ime bude u kući onakvo kakvo je i bilo. Izgovaraj ga bez napora, bez duha ili sjene na njemu. Život je ono što je uvijek bio. Uvijek isti. U njemu je apsolutan i neprekinuti nastavak. Što je smt osim neznatne nezgode? Zašto bih bio lud ako sam slijep? Još čekam na tebe u nekom intervalu, odmah iza ugla. Sve je dobro.
Sve je dobro.
COLLEN McCULLOUGH
Ptice umiru pjevajući
Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva sam jednom u svom životu., ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji. Od trenutka kada napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i, pjevajući, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastane da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda.
...
Početak
Ptica s trnom u grudim pokorava se nekom nepromjenjivom zakonu; on je tjera da se napode na trn i umre pjevajući. U trenutku kad joj trn prodre u grudi, ona nije svjesna da joj donosi smrt; jednostavno pjeva i pjeva dok u njioj ima snage za posljednji pjev. Mi, međutim, kad zabijemo sebi trn u grudi, mi znamo. Razumijemo. A ipak to činimo. Ipak to činimo.
Kraj
Post je objavljen 27.11.2006. u 16:19 sati.