Marketing
Svakodnevna sranja....
Dobila sam komentar od frendice da mi je blog suviše ozbiljan, od onog manijaka o kojem sam u prethodnom postu pisala dobila sam novi nadimak: Mesija Ljiljana, a i sama sam zaključila da sam zaista dosadna ljudima. A pošto sam u zbilji sve samo ne ozbiljna, i ljudi me,vjerujte, ne shvaćaju ozbiljno, odlučila sam danas pisati o glupostima. Možda ne bi trebala reći gluposti, nego prije svakodnevna sranja koja se svima događaju! Sinoć smo bili vani u Novigradu koji pršti od bogatog noćnog života!!Ha-ha-ha! Ne, zaista, došla je Tihy i fino smo se zabavili. Pića nije falilo, ali smo svi bili prilično skulirani. Iz Deflina smo dolepršali u Rox. Svi smo bili na nogama, ni manje ni više, nego uz Sevinu Štiklu, koja priznajem, i dalje mi se ne sviđa, ali zaista potiče euforiju. Dobra atmosfera, dobro društvo... ne može poći po zlu. Jedina nezgoda za mene i Tihy (koja ostaje kod mene do sutra) bila je na povratku kući. Inače živim malo izvan grada pa mi je prijevoz natrag uvijek upitan, pa tako i sinoć. Ja i Tihy smo odlučile ići pješke, a da ne idemo okolo (kao što obično radimo) u pomoć nam je pritekao jedan mladi gospodin koji poznaje prečace za brži dolazak kući. Naime, radi se o tajanstvenim i neistraženim vinogradskim putevima. Naivne, i umornih nogu pristale smo na ponuđenu pomoć. Ono što nas je čekalo nismo mogle ni zamisliti. Otkrile smo zašto su ti putevi neotkriveni, i to nakon par minuta hoda. Naše krasne nogice u novim balerinkama (moje) i prekrasnim bijelim štiklicama (Tihy) postale su žrtve mokre i blatnjave zemlje. Naš pratioc uživao je u našoj nevolji i neprestano naglašavao koliko su njegove patike udobne, i kako je noć zaista romantična. Dok smo se dovukle do ceste, bilo je prekasno, naša jadna obuća, ali i odjeća, su bile zablaćene i prljave. Da su nas mame vidjele u tom trenutku, odrekle bi nas se istog trena. Strašno...
Slijedeći dan, dugotrajno čišćenje i ribanje cipela je bilo neizbježno. Sad su gotovo kao nove. No nove nevolje su tek slijedile. S mojom bičikletom uputile smo se u grad. Planirale smo s ostatkom ekipe ići u popodnevnu rekreaciju obalom Novigrada. Jadna moja bicikla... Tihy se udobno smjestila na paktregeru moje bicikle, a ja sam upravljala. Dugo je nisam vozila, te su gume u prilično lošem stanju. Podrhtavanja i turbulencije pratile su nas cijelim putem. Još se čudim kako smo žive stigle do grada. I umjesto planirane rekreacije, magla koja je obavila grad, prisilila nas je da se udobno smjestimo na terasi Vitriola i uživamo... Popodne je začas prošlo. Nije nam se dalo guslat do kuće pa smo zvale moje da dođu po nas, a bicikla odmara kod Mer. Napravila sam nam ručak nabrzaka i fino smo najele (bar ja, Tihy je jela kao vjeverica). Smjestile smo se pred računalo, kad mi se desila još jedno sranje. Prolila sam punu čašu soka po stolu, sebi i tipkovnici. Rezultat te nezgode je slipav stol, mokre hlače i crknuta tipkovnica. Sad pišem na nekoj prastaroj krntiji od tipkovnice, i malo mi je čudno... Što još ovaj dan nosi, nemam pojma, ali valjda će proći kako tako ok. Tihy je posve mirna i zadovoljna, i još uvijek u šoku zbog njezinih nekoć bijelih cipelica. Pozdravlja svog princa na prljavo bijelom konju a ja mu poručujem da je osveta slatka i da i ne sluti šta ga čeka...
Eto, tako je otprilike izgledao moj vikend, pomalo drugačiji od uobičajenog, i unatoč tim malim sranjima, bio je dobar i uzbudljiv...
Jedva čekam slijedeći kada se novigradska ekipa seli u Umag da malo razvalimo Umageže... i nadam se da će proći bez sranja, iako i ona život čine. Ostajte mi mladi, lijepi i pametni, veseli... i izbjegavajte nepotrebna sranja.
Post je objavljen 02.04.2006. u 20:58 sati.