Nova Politika

Izvor :

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/kad_na_izbore_izade_deset_ljudi_i_banke_propadnu_hrvatska_ce_ozdraviti/600240.html


Autor : Damir Kramarić – razgovor s Krešimirom Mišakom


Islanđani su odbili sanirati dug, pustili su banke da propadnu, nakon čega su se oporavili od najvećeg gospodarskog sloma u povijesti – ističe Krešimir Mišak, uz napomenu da je islandski primjer dragocjen zato što bi i sve ostale zemlje mogle učiniti isto što i Islanđani.


Nove ideje su najgora noćna mora za vladajuće elite

- Alternativa lošem grčkom primjeru postoji, no o tome glavni mediji uglavnom ne pišu. Tako primjerice o Islandu koji je na jednostavan način izbjegao bankrot više nigdje ne možete pročitati ni slova. Činjenica je, međutim, da su o Islandu izvještavali doslovce svi velike svjetski mediji sve dok im je prijetio gospodarstveni i financijski kolaps kakvog svijet nije vidio. Čim su spasili glavu, uslijedila je šutnja. Dobra vijest je dakle napoželjna vijest, jer bi iz dobre vijesti mogla niknuti nova ideja, a nove ideje su najgora noćna mora za vladajuće elite. Tako se ni kod nas ne piše da je Hrvatska zadužena puno manje nego većina europskih zemalja. Vijest da je Hrvatska dužna 65 posto vrijednosti vlastitog BDP-a, dok je većina europskih zemalja zadužena i više od 100 posto BDP-a, ni u Hrvatskoj nije dobrodošla. No, ionako se radi o nečemu što se planira brzo promijeniti. Kako sve mjere sanacije nigdje nisu urodile plodom, neće ni kod nas. A sve dok je tako, jasno je da je na djelu skrivena namjera - urota, a ne tek slučajni spoj negativnih okolnosti i nepsosobnosti, kako se to obično predstavlja. Da bi se stanje promijenilo potreban je radikalan zaokret, neki potpuno drugačiji pogled na stvari od ovog koji se nameće – smatra Krešo Mišak, popularni bloger i voditelj emisije Na rubu znanosti, s kojim smo razgovarali o sve prisutnijoj i sve prepoznatljivijoj svjetskoj zavjeri i njezinim autorima, koji se više ni ne trude djelovati u tajnosti...


Složni građani u stanju su prevrnuti svijet naglavačke

- Za razliku od drugih zaduženih naroda, Islanđani su odbili sanirati dug te su pustili da banke propadnu. No to nije prošlo tek tako. Njihov je premijer isprva tražio da građani saniraju banke govoreći im da nemaju drugog izbora. No Islanđani su danima izlazili na ulice i protestirali protiv takve politike, sve dok nisu izborili referendum. Tada su odlučili pustiti banke da propadnu, a premijeru su kasnije sudili zbog nesavjesnog rada. U međuvremenu su se oporavili od najvećeg gospodarskog sloma u povijesti, što u većini medija ni kratkom viješću nije zabilježeno – ističe Mišak uz napomenu da je islandski primjer dragocjen upravo zato što bi i sve ostale zemlje mogle učiniti isto što i Islanđani.


Okupacija stavova i uvjerenja ključna je poluga moći

- Ako je planet kavez u kojem je većini namijenjena uloga robova, očito je da se problem ne može riješiti na razini na kojoj je stvoren. Zato je potreban radikalan zaokret. Kako ga provesti? Prije svega nesuradnjom sa sustavom i s onima koji su problem stvorili, odnosno nedopuštanjem da isti ti okupiraju naše stavove i uvjerenja. Okupacija stavova i uvjerenja ljudi je ključna poluga moći. Na taj način ljudi za nametnute stavove i uvjerenja, koji su uglavnom neistiniti, misle da su njihovi vlastiti. Potom, na temelju tih zapravo tuđih stavova daju pristanak (ponekad prešutni) da se implementiraju određene mjere, od kojih im sve do jedne ne idu u prilog. Znači veliko spremanje svijeta mora početi u vlastitoj glavi. Potom se može preliti na beskonačno puno svakodnevnih situacija. Ako ti je šira slika jasna, onda ćeš lako birati smjer na malim križanjima. Recimo, banalan primjer, možeš maknuti posrednike i neposredno trgovati. Sir, mlijeko i grincajg kupiti od kumice na placu, a ne od prekupaca ili u trgovačkom centru. Može se iz banke povući sav svoj novac i ne dozvoliti banci da njime raspolažu i da na temelju sto kuna tvoje štednje izdaje tisuću kuna kredita nekom drugom, tog u biti nepostojećeg novca na koji će ubirati kamatu i ponekad sasvim opipljive nekretnine. Najjednostavnije, može se ignorirati izbore te tako političarima oduzeti svu moć koju imaju. Jer kada bi tri milijuna Hrvata cijelom sustavu okrenulo leđa, političari više ne bi mogli govoriti da rasprodaju resurse i skupo se zadužuju za naše dobro. Zamislite da na izbore izađe svega deset ljudi: tko bi tada mogao vladati u ime građana? Danas, međutim, imamo situaciju da dvjestotinjak saborskih zastupnika i članova Vlade odlučuje o svemu, a da milijuni građana s tim nemaju baš nikakve veze – ističe Mišak te dodaje da je i sam godinama s velikom nadom izlazio na izbore, glasovao za lijeve, srednje i desne, sve dok nije shvatio da se smjenom vlasti u društvu baš ništa ne mijenja.


'Ne gledajte televiziju i izbjegavajte posrednike među ljudima'

Ignorirajući televiziju i druge masovne medije, čovjek bi se brzo očistio od okupacije stavova i uvjerenja, nakon čega bi zaključke mogao donositi potpuno nezavisno. Tada bi vjerojatno puno lakše prihvatio mogućnost da ljudi i danas, kao nekad, mogu između sebe bez posrednika razmjenjivati razna dobra. Rajčicu za krumpir, šljive za jabuke, kukuruz za pšenicu. Osim toga, na svijetu postoji puno pokreta alternativnih valuta, znači inovativnih vrsta novca koji služi onome čemu novac i treba služiti - za razmjenu energije - a da pri tom ne predstavlja dug od samog puštanja u opticaj. Valja tu ispričati priču jednog američkog seljaka kojemu banke uslijed krize nisu htjele izdati kredit, pa se revoltiran obratio susjedima. Zamolio ih je da unaprijed plate po deset kilograma krumpira te se obavezao da će im, kad krumpir dozrije, umjesto deset izručiti po dvanaest kilograma za istu cijenu. Ljudi su pristali, pa su na kraju svi bili zadovoljni. U vrijeme krize mnogi su počeli međusobno izmjenjivati i rad, recimo kroz alternativni sustav zvan 'Hours', tako što je, primjerice, pekar mijenjao tri radna sata s vrtlarom, koji je pak svoja tri radna sata 'istrgovao' s nekim informatičarem, restoranom ili wellness-centrom, pri čemu im nikakav drugi novac nije bio potreban. Usred krize u rijetke se medije probila i priča iz jednog gradića u Engleskoj gdje su lokalne vlasti u dogovoru sa stanovništvom odlučile umjesto cvijeća na svim zelenim površinama saditi povrće. Plodove su u ljeto i jesen ubirali svi koji su htjeli i morali – ističe Mišak, koji potom primjećuje da je neka zanimljiva razmišljanja čuo od čovjeka kojega je dobar dio javnosti, odnosno medija, iz nekog razloga omalovažavao i ismijavao.


Dobre ideje Ivana Pernara

Slušao sam Ivana Pernara koji je zaključio da Hrvatska narodna banka nema ulogu središnje banke nego je zapravo jedna velika mjenjačnica novca. Ona ne financira hrvatsku proizvodnju, već samo eure pretvara u kune i obratno. Država se zbog toga zadužuje kod privatnih banaka, a čim se zaduži već je dodatno dužna iznos kamata na kredit. Na taj način država nikad neće moći vratiti dug već će se samo nastaviti još više zaduživati, kako bi mogla vraćati sve veće dugove. Tako se i ulazi u dužničko ropstvo. Da se to ne bi dogodilo, Pernar je predložio da HNB prvo ukine valutnu klauzulu (tada bi recimo 200 eura rate postalo 1500 kuna rate) pa tek onda devalvira kunu pustivši veliku količinu novca u opticaj. Tako bi, recimo, plaća od petsto eura umjesto tri i pol tisuće kuna postala sedam tisuća kuna, a kredit bi i dalje bio 1500 kuna. Kredit bi bilo lako plaćati, izvoz bi dobio vjetar u jedra, ljudi bi imali više novca pa bi porasla potražnja, a ne bi se dogodio tragični scenarij koji svi imamo u glavi kad se spomene devalvacija kune, a koji proizlazi iz činjenice da je većina kredita dignuta u stranim valutama. Što je također glupo, kad svi dobivamo plaće u kunama, kad u dućanima kupujemo za kune - zašto bi se uopće davali krediti u drugim valutama, pa se onda rata mijena u skladu s promjenama tečaja, što se pokazalo kao katastrofa u slučaju švicarskog franka - kaže autor bloga 'Preko ruba znanosti'.

Kad bi Rohatinski tiskao kune, banke bi popušile, a građani profitirali

- Ne kažem da je gore navedeni scenarij jedini moguć, čak ne tvrdim niti da je nužno dobar ili da nema boljeg, ali mi se zdravorazumski čini u najmanju ruku kao ideja vrijedna razmatranja i javne rasprave, a ne ignoriranja. Ali ne, u novinama ćete samo naći pohvale kako HNB uporno brani tečaj kune svim sredstvima i bez obzira na posljedice. No, kad bi bilo prema gornjem scenariju, kad bi Hrvatska narodna banka otisnula novac i tako pokrila deficit, građanima bi bilo lakše, ali banke bi svakako 'popušile'. O takvim se idejama ne raspravlja pa nikad nećemo saznati 'što bi bilo kad bi bilo' jer naši guverneri ionako štite prije svega interese banaka, a ne građana ili države, zbog čega su, vjerujem, i Škreb i Rohatinski bili nagrađivani kao najbolji guverneri narodnih banaka od svojih svjetskih kolega. Mislim da je prvi čak nastavio raditi za Svjetsku banku, ako se ne varam, u Albaniji. Ne vjerujem da su im bankarske strukture te nagrade dale zato jer su štitili interese naroda, prije zato što su dosljedno provodili politiku bankarske oligarhije – primjećuje Mišak te zaključuje da ljudi i naizgled nerješive probleme kvalitetno riješe onog trenutka kada počnu kreativno razmišljati i ne slušati one koji im uporno govore da postoji samo jedan put koji 'nema alternative'.

Izvor : http://www.archfiles.blog.hr/

Na dotičnoj adresi objavljeno je i " odricanje od odgovornosti ", tj. autorova dodatna pojašnjenja i distanciranje od mogućih nesporazuma ili pogrešnog shvaćanja. Zbog boljeg razumijevanja preporučujem je svakako pročitati, ovdje taj uvodni dio nije objavljen zbog praktičnih razloga, tj. duljine posta. ( op. cat )

Napisao: Satyr

( original : http://www.ilovephilosophy.com/viewtopic.php?t=143894 )

S engleskog preveo: Archangel


Prolog


Izjednačavanje čovjeka se nastavlja... *

Stoljeća socijalnog inženjeringa i "civilizacije" doveli su do stvaranja ljudskog bića različitog od naših predaka i, još i danas, socijalizacija nastoji izbaciti sva "neželjena" ljudska obilježja, mijenjajući na taj način ljudsku prirodu i, po mom mišljenju, degenerišušći ljudski duh do njegovog potpunog uništenja.

Tu nema nikakve zavjere, nikakvog nevidljivog entiteta koji vuče konce iz sjene. Čak bismo mogli reći da je proces posve prirodan i posljedica normalnog društvenog napredovanja koji je započeo još u plemenskim jedinicama i ima za posljedicu pojavu ogromnog socioekonomskog stroja, sa svojom vlastitom logikom i interesima, asimilirajući, konformirajući, izjednačujujući i iskorjenjujući sve što mu stoji na putu. Također možemo reći da je to prirodan proces koji ima svoje korijene u ljudskim fizičkim nedostatacima koji dovode do psihičke nesigurnosti te time čine suradnju pojedinih bića prisilnom i nužnom.

Ali ova degradacija čovjeka, osim što je tipična posljedica ovisnosti od drugim ljudima i socijalizacije koja zahtijeva određeno žrtvovanje individualnosti radi opstanka, pogoršana je infiltracijom ropskih moralnih sustava u ljudsku psihu, ionako demoralizovanu i sabotiranu ekstremnim skepticizmom i mentalnom zamorenošću intelektualne elite, te križanjem između rastuće niže intelektualne klase i kontinuirano razrijeđene intelektualne više klase koja nije stanju da se odupre društvenim i religijskim pritiscima i socioekonomskim uvjetima.

Temeljna karakteristika slabosti kao pojma je njena spremnost da žrtvuje dio sebe za spas cjeline. Slabost nadalje karakterizira neupadljivost, njena sposobnost da se uklopi i stopi s mnoštvom, njeno uključivanje u snažnije subjekate, njena težnja za širenjem, njena prosječnost, njena poslušnost, njena pouzdanost i spremnost [kada je toga svjesna] da se prilagodi i konformira. Strategija zvana "Ako ih ne možeš pobijediti - pridruži im se" predstavlja najčešću praksu u prirodi i u Svemiru; ono, što ne može opstati kroz isključivo vlastite napore, neizbježno ili propada ili postaje dio nečeg većeg i jačeg od sebe, tako što će biti ili pojedeno i absorbirano ili asimilirano i konformirano. To temeljno načelo je prvenstveno odgovorno za stalnu promjenjivost i fluidnost koju mi doživljavamo kao promjenu i vrijeme, a koje karakterizira naše stanje bića i našu perspektivu stvarnosti.

Čovjek – pojedinac, gledan odvojeno od neke grupe, svakako je slabo stvorenje u usporedbi s drugim životinjama, što zahtjeva suradnju s drugima svoje vrste i njegovo sudjelovanje u zajednicama čini neophodnim i nužnim za opstanak. No, unatoč Čovjekovoj fizičkoj slabosti, on posjeduje dar inteligencije, samosvijesti i apstraktne misli kojima može mijenjati stanje okoliša i tako revolucionarno redefinirati ono što je "slabo" a što je "jako" u njemu.

Ovaj ljudski "dar" koji na maštovit način iskorištava vanjske resurse služeći se svojim jedinstvenim sistemom naspramno postavljenih palčeva, stvorio je potrebu za društvenim zajednicama ogromnih razmjera i složenosti, što je rezultiralo dodatnom potrebom za adaptacijom ljudskom okolišu čiji je značaj zamijenio i nadmašio onaj prirodni. Osim toga, ljudska psihička nesigurnost i tjelesne slabosti nametnule su potrebu da zaštiti svoju slabost pomoću tehnoloških smicalica koje postavljaju zid između čovjeka i njegovog istinskog duha i udaljavaju ga od sebe i od prirode u cijelosti pomoću umjetno stvorenih samoodrživih sistema.

Taj umjetni zid koji je podigao razlog je za čovjekov današnji osjećaj otuđenja i nelagode koji se izražava kroz umjetnost i politiku kao demonizacija tehnologije i mašina koje smo stvorili, a kojima smo sad prisiljeni da služimo. Mašine i oprema modernog društva, u stvari, služe kao surogat-ciljevi naše mržnje, tjeskobe i straha – umjesto pravog krivca ljudskog porobljavanja: modernog društva, religije i kulture, koje nas proždiru svojom nesvjesnom, nevidljivom matricom neprirodnosti i površnosti kako bi mogli služiti njihovim potrebama potkopavajući našu individualnost, našu ličnost i našu jedinstvenost, dok, u pravom orvelovskom scenariju, tvrde da čine suprotno. Rastom civilizacijske mašinerije, njeni dijelovi gube na vrijednosti i postaju potrošni, zamjenjivi i lako dostupni, a čovjek postaje jedan mali zupčanik u jednom velikom motoru.

Kao i ostali zatvoreni sistemi, i društveni sistem ima svoje vlastite metode i mehanizme kojima zadovoljava svoje potrebe i stvara okruženja i sudionike koji osiguravaju njegov nastavak i njegovo zdravlje. Na taj način svaki sistem ukida ili prilagođava prethodne sisteme, mijenjajući pri tom fokus i definiciju svojih premisa.

U ljudskoj kulturi i civilizaciji, borba između sadašnjih i prošlih zahtjeva koji okolina nameće pojedincu dovode do velikih psiholoških deformacija i ponekad kontradiktornog ponašanja, koji se suzbijaju korištenjem određenih taktika zastrašivanja kao što su religijske dogme i vladavina prava, ili se iskorištavaju i preusmjeravaju putem obrazovnih ustanova, zabavne industrije i političke i teološke ideologije.

Pokušavajući zamijeniti ili ograničiti utjecaj negdašnjih zahtjeva okoliša na čovjeka putem promicanja onih osobina koje su poželjne i ograničavanjem onih koje su štetne za društvene ili kulturne premise, svaki sistem oblikuje svoje dijelove u točno određene tipove koji su idealni za uspjeh datog sistema (grupe).

Posljedice tog utjecaja možemo vidjeti proučavajući pojedine tipove sistema stvorenih u različitim kulturama kroz povijest i kako je svaki od njih koristio ili koristi seksualnost, ljudsku prirodu i psihologiju pomoću raznih institucija i moralnih načela ponašanja na sličan način, ali sa drugačijim orijentacijama i drugačijim rezultatima. Iako sve ljudske kulture iz istih razloga koriste iste metode, svaka od njih ima znatno drugačiji motiv – što dovodi do gajenja drugačijih ljudskih ideala, zasnovanim na njihovim etičkim i vrijednosnim sistemima koje su tokom vremena naslijedili od svojih predaka, te na osnovu svog istorijskog iskustva i filozofske/ideološke prošlosti.

U kulturama gdje je još uvijek dominantan patrijarhalni utjecaj, kao što su Bliski Istok i Indija [a donedavno i Zapad], socijalni inženjering je i dalje pod kontrolom muškaraca vođenih vrijednostima svoje kulture, zahvaljujući prevlasti vjerske dogme, važećim totalitarnim političkim sustavima i potčinjavanju žena zahtjevima kulture.

Na zapadu, zbog stoljeća svjetske dominacije i zbog kontaminacije judeo-hrišćanskim etičkim sistemima i altruističkim ideologijama proizašlim iz ropske ogorčenosti usmjerene protiv svega što je prvorazredno, te zbog opšte dekadencije uzrokovane polaganom erozijom duha i pretjeranim spokojem, patrijarhalni sustav je oslabio do te mjere da je omogućio pojavu egalitarističkog slabljenja i duhovne degradacije.

Demokratija je rezultat iscrpljenosti uzrokovane stalnim sukobima i nesigurnostima prošlih političkih sistema, i prirodna posljedica populacione eksplozije koja je omogućila pojedincima upitne kvalitete da se udruže i dobiju političku važnost zasnovanu na brojnosti; to je, takođe, očekivani rezultat povećanja zahtjeva za resursima do kojih je doveo razvoj civilizacije, smanjenja životnog prostora i psihološke sklonosti ka miru i stabilnosti.

Paradoksalno, ovakvo stanje stvari, uzrokovano upravo zahvaljujući onim prirodnim sklonostima koje su vremenom postale nepoželjne i čak opasne (borba za opstanak, dominacija, kontrola, nasilje, sebičnost, oholost, prokreacija, moć – elementi muškog polnog nagona) koje su rasteretile čovjekov um od brige za goli opstanak stvaranjem prosperitetnog ozračja i od primitivnih religijskih mitova i praznovjerja putem intelektualnog prosvjećivanja - dovelo je do zapadnjačke dominacije i populacione eksplozije sa pratećom potrebom za resursima, te je postalo nužno suzbijanje upravo tih instinkata u interesu održavanja mira i stabilnosti društva.

Zbog ovakvog trenda razvoja usmjerenog ka stvaranju većih i povodljivijih grupa, smještenim na malom prostoru i sa ograničenom količinom resursa, uvođenje egalitaristikih ideologija i ropskih moralnih sistema bilo je ključno i neizbježno .

Što je neka grupa spokojnija, neosvještenija i naivnija, utoliko je tom grupom lakše upravljati. Stoga je razumljivo zašto se sve subverzivne ideje moraju ograničavati i uništavati a slobodna volja i individualizam strogo kontrolirati i kažnjavati za primjer ostalima kako ne bi postali predmet oponašanja.

U našem modernom, zapadnjačkom svijetu, ovakvo zaglupljivanje masa dovelo je do stvaranja ljudi koji, unatoč svom obilju, dostupnosti informacija i sveopštem blagostanju, pokazuju znakove apatije, neznanja i naivnosti kakve se mogu naći i među siromasima u zemljama trećeg svijeta.

Ovo prilagođavanje čovjeka umjetnom, ljudskom okruženju, koje ponekad zahtijeva ponašanje koje je u suprotnosti sa urođenim instinktima, postalo je još lakše zbog postepenog snižavanja čovjeka putem neprirodne selekcije, prevaspitavanja i postepenog uklanjanja gorepomenutih instinkata koji su ga i doveli na mjesto gospodara i majstora preživljavanja u jednom neprijateljski nastrojenom svijetu.
Ironično je to da je upravo intelektualna nadmoć koja je odgovorna za ljudski uspon, danas postala najveći neprijatelj društva koji se mora kontrolirati i inhibirati, a onaj vrlo muški stav, koji ne kleči ni pred kim i ne prihvaća nikakav sveti autoritet osuđen je da se izvitoperi i odumre.

Kontrola mase i mentalna manipulacija koje predstavljaju dio zapadnjačke socijalizacije poprimile su jedan suptilan, podsvjesan, indirektni oblik kako bi se održala iluzija slobodne volje i individualnosti na kojima je čitava zapadna civilizacija i zasnovana, no za razliku od direktnijih i očiglednijih metoda u nekim drugim kulturama, ovdje je mnogo teže prepoznati znakove manipulacije kojima se nastoji postići određeni način mišljenja i delanja. Za mnoge zapadnjake, trenutno stanje stvari predstavlja utjelovljenje ljudskog napretka i vrhunac ljudske evolucije, dostojan rezultat kulturne revolucije koja je započela na stjenovitim obalama Egejskog mora u Antičkoj Grčkoj da bi u naše doba dosegla Doline Marsa - no pri tom se ignoriše istinski smisao antičkog duha i način na koji se on odnosio prema pitanjima života, i umjesto toga sudi se isključivo prema vanjskim znacima i površnim postignućima. Duhovna revolucija Starih Helena koju danas nazivamo zapadnom civilizacijom - nije bila revolucija vanjskog tipa u kojem su se gradili veliki spomenici u egipatskom stilu i u kojem bi se čovjekova veličina mjerila prema njegovim vanjskim djelima (iako je i to dio nje, to nije bio cilj) ili disciplini s kojom je opštio sa višim silama; njen pravi duh se sastojao u načinu na koji se ona odnosila prema pojedincu, kako je shvaćala čovjekovo mjesto u svijetu i vrjednovala njega i njegov potencijal.

Dokaze o tome na koji način su zapadnjački ideali mijenjani i sabotirani tokom vremena možemo iščitati iz načina na koji danas percipiramo svijet oko sebe i odakle crpimo svoj osjećaj vrijednosti i smisla.

Na primjer, mnogi od nas sa Zapada koji smo od malih nogu izloženi raznim reklamama uzimamo kao sasvim logično to da su određene robne marke nekako povezane sa određenim idealima i da je posjedovanje određene vrste proizvoda, zajedno sa onim što taj proizvod predstavlja, od najvećeg značaja i da predstavlja sredstvo kojim sami sebe reklamiramo pred svijetom i izražavamo vlastitu vrijednost i kvalitet.

Posjedovanjem BMW-a ili Mercedesa ili Versace-a ili Rolex-a demonstriramo naš socijalni status kao sposobnih potrošača i tako obznanjujemo ostalima, u prvom redu ženama, kvalitetu naših gena koju, u ovom slučaju, ne diktiraju prirodni simboli već oni socioekonomski koji su nam stavljeni na raspolaganje i ideali koje smo usvojili kao najviše. Kvaliteta proizvoda koje posjedujemo navodno bi morala biti simbol naše lične kvalitete, postojala ona ili ne.

Međutim, uglavnom ostaje neprikosnovena činjenica da se upravo ovi proizvodi ljudskog intelekta, između svih ostalih, povezuju sa određenim imidžom i da se kao takvi uzimaju kao nešto što se samo po sebi razumije. Ipak, možemo naći dokaze o tome kako smo navedeni da mislimo kako je kvaliteta proizvoda i roba odgovarajuća zamjena za ličnu kvalitetu i da neki tamo vanjski objekti mogu popuniti tu unutrašnju prazninu.

Današnja popularnost duhovnosti i ponovno otkriće spiritizma iz prošlih vremena, naročito među urbanim stanovnicima gdje je čovjek najudaljeniji od prirode i gdje plodovi ljudskog rada najčešće nemaju lični karakter - predstavlja simptom jedne sistematske, kapitalističke redefinicije vrijednosti koja služi socioekonomskom sistemu tako što sili ljude na stjecanje materijalnih dobara, što zauzvrat pokreće modernu ekonomiju o održava trajno stanje nade u materijalno bogatstvo, koje bi trebalo da bude krajnje rješenje za osjećaje dosade, besmisla i napaćenosti, i zbog čega bi mase trebale neprestano da rade i sanjaju unatoč nepovoljnim izgledima i interesima samog sistema da održi status quo i klasne razlike.

Većina uopšte ne dovodi u pitanje ideale naših vrijednostnih sistema već jednostavno bivaju oblikovani prema njihovim premisama - što je ženska osobina - i na taj način samo odražavaju svijet oko njih.

Imućnost, koja je u prirodi simbolizirala sposobnost pojedinca da dođe do potrebnih resursa, sada je simbol ne samo fizičke ili intelektualne nadmoći koji bi spontano dovodili do obilatosti - nego i potpune poslušnosti i uslužnosti naspram veće cjeline, koja onda biva nagrađena nekim tobožnjim imetkom.

Tamo gdje je materijalizam dominantan, vlada konzumerizam - a tamo gdje je poželjno očuvanje stečenog statusa, bogatstvo je najčešće naslijeđeno, a i kada je zarađeno, ono je najčešće rezultat cjeloživotnog rada, te prednosti koje ono na kraju poluči opet postaju predmet nasljeđivanja za potonje generacije, koja nikad ne nauče u potpunosti cijeniti ono što sami nisu zaradili - i prema tome ni zaslužili.

Ovdje, takođe, možemo potražiti uzroke za današnji generacijski jaz i razmaženost, nedisciplinovanost, naivnost i nesrazmjerna očekivanja današnje mladeži, zbog koje više ništa ne poštuju, čak ni sebe same.

Ta opsjednutost materijalizmom koja je naročito izražena na Zapadu, uzima svoj danak od svih ostalih ljudskih nastojanja te je, služeći zahtjevima određenog sistema, rezultirala gubitkom identiteta, duhovnosti i veze sa prirodom. Više ne smatramo jedni druge za bića koja misle, osjećaju i koja su blisko povezana sa svim ostalim stvorenjima - već za potrošače, zaštitnike onoga što posjedujemo i za čim žudimo, egoistične jadnike koji definišu sebe na osnovu onog što mogu kupiti.

Sam pojam vlasništva koji dovodi do obilja i privilegija i pomoću kojeg je izgrađena današnja civilizacija zasnovan je na jednom mitu - mitu o "pravu svojine". No, u prirodi ne postoji svojina u pravom smislu, čak ni život nije ničija svojina nego je samo, metaforički rečeno, "iznajmljen" da bi se privremeno uživao. Na kraju, sve se mora vratiti u primordijalnu supu iz koje će novo stvaranje poteći i nastupiti neke nove sinteze. Stvarnost je nešto što se neprestano iznova izgrađuje i koje nema konačnog cilja, što pojam "svojine" čini smiješnim.

Kao i svi ostali ljudski pojmovi, i pojam svojine odaje težnju da se zavlada prirodnim zakonitostima, što zbog praktičnih što zbog čisto psiholoških razloga, i stoga zahtijeva preoblikovanje ljudske suštine.

Čovjek je prisiljen redefinirati svoje mjesto u svijetu kako bi prevazišao svoje fizičke i mentalne slabosti iskorištavajući svoju brojnost, te na taj način gubi intimnost postojanja i vezu sa svojim pravim, individualnim duhom.

Savremeni čovjek, izgubivši svoj ponos i svoju istinsku prirodu, sada nastoji da popuni prazninu u svojoj duši stvarima upitne vrijednost, titulama i delanjem “prema van” i time je zauvijek odvojio svoju ličnu vrijednost od sebe kao osobe. Čak i lična imena sa kojima se neki čovjek identificira postaju nelične etikete koje pripadaju mnogima i nemaju nikakve veze sa njegovom ličnosti ili njenim razvojem; imena kao što su Marko, Mirko ili Petar predstavljaju impersonalne oznake za nešto opštepripadajuće što se lako može izraziti i običnom statistikom; Marija, Suzana, Jelena ništa ne govore o tim individuama osim njihove pripadnosti određenoj kulturi ili religiji.

[Prezimena, iako nešto određenija, sadrže u sebi istu impersonalnost jer samo odražavaju kulturno, vjersko, nacionalno i genetsko porijeklo nekog čovjeka - nešto što nije stvar izbora već je nametnuto - no to nam jako malo govori o samoj osobi na koju bi se trebalo odnositi.]

Današnji čovjek će prije naći osjećaj vrijednosti i važnosti u nečemu van njega nego unutar zbog toga što neprestano očajnički traži neku poveznicu sa svojom istinskom prirodom i svojim pravim identitetom. Ovo se, po mojem mišljenju, dešava zbog stalnog opadanja čovjekove individualnne ličnosti, koja osjeća za nužno da zamijeni ličnu kvalitetu sa vanjskom fasadom koju pruža društvo i koja je zajednička za mnoge pojedince što na kraju neizbježno počnu misliti i ponašati se imitirajući jedni druge. To nazivamo “sjevernoameričkom pop-kulturom”.

Metodi kojima se čovjek oblikuje u određenim socijalnim krugovima sadrže u sebi prirodne instinktivne nagone i umjetno stvorene izume institucija koje ili iskorištavaju ove pomenute nagone ili ih potpuno osujećuju i potiskuju.

Jedan od tih ljudskih nagona kojima se otvoreno manipulira je seksualni instinkt.

Parenje i razmnožavanje su osnovne ljudske potrebe. Ovi biološki standardi ličnog uspjeha još uvijek postoje u čovjeku unatoč njegovoj samonametnutoj evoluciji iznad primitivnosti i predstavlja nezaobilazan izvor iz kojeg crpi vlastiti smisao. Pomoću njih prirodni, originalni sistem je oduvijek kontrolirao i oblikovao naše ponašanje i još uvijek igra jednu dominantnu ulogu u našoj psihi.

Zbog toga seksualnost djeluje kao osnovni motivator koji stoji iza svih čovjekovih radnji i njegovog stvaranja. Možemo reći i da je razlog što je čovječanstvo toliko okupirano seksom to što je istovremeno preokupirano i vlastitom smrtnosti, što život definira kao vječitu borbu protiv smrti.

Seks se nalazi u središtu svake pojedine misli, bili mi toga svjesni ili ne, i igra jednu bitnu ulogu u vođenju i oblikovanju čovjeka, ne samo od strane prirode već i putem kulture i civilizacije, koje je danas koriste i prilagođavaju svojim vlastitim potrebama.

U igri seksualnosti koju igraju smrtna bića, glavni igrači muških i ženskih arhetipova su od presudne važnosti i vrijedni daljnje analize, jer se kroz njihov međuodnos i ples seksualnosti stvaraju novi ljudi i određuje njihova kvaliteta i priroda.


Ženski arhetip

Reći za žene da su slabiji pol značilo bi biti nepravedan prema njihovoj prirodnoj ulozi i zanemarivati pravu moć koju žena ima unutar neke društvene zajednice; ta moć kontrira individualnim slabostima i osigurava snagu i sigurnost u brojnosti.

Zapravo, žena ima privilegovano mjesto unutar društvene zajednice, kao što ćemo kasnije vidjeti, i tek kroz čovjekovo uplitanje i nametanje autoritatirnih, paternalističkih sociopolitičkih sistema žena je izgubila svoju punu moć - koja leži u njenom izboru seksualnog partnera i suptilnom oponašanju kulturnih normi - potčinjavajući ih kulturnim i religijskim dogmama koje osujećuju prirodne mehanizme i sabotiraju instinkte.

Prema svojoj prirodi, žena predstavlja neku vrstu "genetskog čuvara" i "društvenog filtera" koji utjelovljuje vrijednosti i ideale određene društvene zajednice i iskorjenjuje nepoželjne fizičke, mentalne, društvene, kulturne, religiozne i psihološke osobine.

U svom prirodnom okruženju, ženin izbor seksualnog partnera ovisi o čisto prirodnim motivima; u društvenom/ekonomskom/kulturnom/religioznom okruženju njen izbor je daleko složeniji, jer mora uzeti u obzir i neke druge faktore koji su u opreci s onim prirodnim i koji se u njoj međusobno bore za prevlast.

Svojim izborom, načinom njegovog određivanja i fokusiranja u skladu s prirodnim sklonostima i odgojem, žena djeluje kao instrument selekcije koji određuje budućnost i sudbinu čovječanstva.

Postoje dvije osnovne ženske karakteristike koje čine mogućom njenu ulogu "čuvara i filtera" društva:


Ovisnost o zajednici

Van neke grupe - žena je ništa. Njen čitav osjećaj vrijednosti i značaja potiče iz njenog učešća i pozicije koju ima unutar grupe; njen osjećaj vrijednosti zasnovan je na tome koliko je privlačna i poželjna suprotnom polu, što zapravo znači - u kojoj mjeri postaje dobrovoljan kulturni i društveni instrument. I tu ona pronalazi smisao - da bude instrument i sredstvo za postizanje cilja.

Iz tog razloga, njena moć se sastoji u tome koliko dobro razumije i manipulira moralom, vrijednostima i vrlinama one grupe kojoj pripada, koliko dobro je asimilirana, prilagođena i u kojoj mjeri odražava zajedničke vrijednosti, vrline i moral, te u tome koliko odgovara fizičkom idealu ljepote koji odaje njenu plodnost i genetsko porijeklo.

U svojoj suštini, žena nema prave individualnosti, već igra bilo koju ulogu koju osjeća kao privlačnu i nužnu za postizanje njenih ciljeva: reprodukcije i pripadnosti.

Važno je napomenuti da je u bračnim zajednicama uglavnom žena ta od koje se traži da pređe iz jedne familije u drugu, prihvati novi klan i njegove ciljeve, ili da pređe u drugu vjeru i kulturu; od muškarca se takve stvari rijetko očekuju osim ako prethodno nije izgubio dovoljno svoje muškosti, identiteta i osobnosti.

Za razliku od muškarca, žena ne predstavlja u potpunosti svoje genetsko porijeklo, već robu od vrijednosti koja se razmjenjuje između različitih plemena i klanova, čemu se ona, zahvaljujući svom urođenom temperamentu, lako i dobrovoljno potčinjava.

Muškarac, s druge strane, zauvijek ostaje u vezi sa svojim originalnim nacionalnim, rasnim, plemenskim i kulturnim identitetom, i biva trajni predstavnik svojeg tipa jer jedino što on može je dalje reproducirati svoj tip.

Žena je društveni kameleon koji oponaša boje svojeg okruženja i uklapa se u pozadinu, sa malo ili nimalo osobene kvalitete. U stvari, njena uspješnost se i mjeri po tome u kojoj mjeri je za svoju neposrednu okolinu poprimila karakteristike idealne žene, i koliko je uspješna u održavanju ideala i ideja svoje grupe.

Kroz tu spremnost da bespogovorno i u potpunosti prihvati bilo kakav autoritet i da u svojoj "pripadnosti" nađe svoje najveće postignuće, žene postaju instrumenti indoktrinacije i genetskog inžinjeringa.


Seksualna selekcija

Žena posjeduje najvažniji i najpoželjniji dio naše prolazne ljudske egizistencije - ona proizvodi i kontroliše ljudske jajne ćelije koje omogućuju i usmjeravaju preživljavanje ljudske vrste i odlučuju o njenoj sudbini.

I dok muškarci tokom svog života proizvedu milijarde spermija i mogu oploditi hiljade žena, žene, za razliku od njih, tokom svog života proizvedu daleko manji broj jajnih ćelija i mogu roditi jako mali broj potomaka.

Svojom selektivnošću seksualnog partnera ona osigurava preživljavanje određenih osobenosti i karakteristika dok, paralelno, sve ostale osuđuje na izumiranje. Prilikom izbora partnera, ona smatra da pri tom donosi jedan logičan izbor, zasnovan na dobrom promišljanju i odvagivanju činjenica, njenoj slobodnoj volji i ukusu; dok, u stvari, ona pri tom samo slijedi svoj urođeni nagon, instinktivne motive i vrline kulture kojoj pripada.

Pomenuti ženski jajnik je ono oko čega se muškarci bore u nastojanju da ga kontrolišu i oplode kako bi osigurali preživljavanje svojih gena. To je jedan od osnovnih principa evolucione mehanike.

Stoga ona, pomoću svoje estetske privlačnosti, reklamira svoje fizičko zdravlje, plodnost i mentalnu sposobnost za rađanje sposobne, jake djece. Ta fizička privlačnost je nešto čemu muškarci teško mogu odoljeti, i zbog čega su spremni na raznorazne žrtve i odricanja; također, ta fizička privlačnost i razmjeri sredstava koje su muškarci spremni koristiti kako bi dobili pristup zdravom jajašcu, predstavljaju sredstva pomoću kojih se žene hijerarhijski uzdižu i pomoću kojih mogu upravljati muškarcima koji su nerijetko daleko fizički i mentalno jači od njih.

Ove dvije pomenute moći koje imaju žene, ukoliko nema muške intervencije, dovode ženu u privilegovan položaj u društvu kao višestruko važan faktor.
Ženska sklonost da dobrovoljno i u potpunosti prihvati sisteme vrijednosti kojima je izložena i njena kontrola nad tim ko će je oploditi čine je čuvarom društvenog konformizma i instrumentom genetske manipulacije.

Međutim, njen izbor i nije tako lak kao što se to možda isprva čini. Ukoliko već ne pripada kulturi u kojoj joj je izbor oduzet od strane muškaraca, ona mora izaći na kraj sa dvjema silama koje se međusobno u njoj bore za prevlast:

1} Sa intelektualne strane i uz dovoljnu kulturološku indoktrinaciju, privlači je društveno prihvaćen i uspješan muškarac koji je, poput nje, prilagođen i konformiran društveno-kulturno-religijskim normama i na taj način osigurao svoj uspjeh u društvu, jer je zauzvrat dobio pristup resursima rezervisanima za one koji su poslušni i društveno disciplinovani.

Ti resursi su od presudne važnosti za ženu koja mora izdržati dugi period trudnoće koji je čini izloženijom i nemoćnijom nego obično, i na koji onda treba dodati još duži period sazrijevanja djeteta koje traje decenijama i zahtijeva određen kapital da bi polučilo uspjeh.

2} Sa čisto fizičke i instinktualne strane još uvijek je čvrsto vezana za svoje genetske predispozicije i još uvijek je instinktivno privlači arhetipan ideal muškarca, koji će se možda po svojim sklonostima činiti nasilnim, vulgarnim, arogantnim, ponosnim, sklonim sukobu i nepokolebljiv po modernim standardima procjenjivanja, ali koga te karakteristike čine bitnim unutar manjih grupa, gdje individualne karakteristike jače dolaze do izražaja - za razliku od ženskastog, poslušnog, društveno indoktriniranog, tolerantnog i pasivnog modernog muškarca koji je najviše cijenjen unutar većih zajednica gdje individualne osobine nisu od tolike važnosti.

U mnogim vrstama mužjak je gotovo potpuno iskorijenjen, te još jedino igra ulogu oplođivača, da bi potom bivao uništen kako bi se sačuvalo kontroliranije, submisivnije, žensko, matrijarhalno, društveno stabilno okruženje (mravi, pčele, termiti, ose, itd.).

Zanimljivo je primijetiti da je u slučajevima gdje dominiraju ženke, kao u pomenutim vrstama, glavna, preovlađujuća karakteristika - odsustvo individualnosti i instinktivno jednoumlje.

Ove dvije pomenute stvari s kojima se žena mora izboriti prilikom odabira seksualnog partnera su dio onoga što ih prosječnom muškarcu čini zagonetnim i neshvatljivim, jer nikako ne mogu pomiriti ono što žene govore i ono što čine. Odatle potječe ona famozna ženska "tajanstvenost" koju dodatno hrani muška ravnodušnost za ono što se dešava u ženskim glavama, što, s druge strane, daje ženama prednost jer su one itekako zainteresovane za dokučivanje rada muških glava.

Ženina sposobnost se može mjeriti na osnovu vještine s kojom uspostavlja i održava veze i na osnovu praktične primjene svog znanja i iskustava.

Nije stvar toliko u tome da su žene pametnije od muškaraca po pitanju psihologije i društvenih međuodnosa, već u tome da one tim stvarima posvećuju mnogo veći dio svojeg intelekta i vremena. Zbog toga i sazrijevaju brže i ranije razvijaju vještinu komunikacije. Brzina kojom će dostići zrelost za rađanje određuje njenu vrijednost, a vještina u jezičnom izražavanju i razumijevanju joj omogućava da tačno procjenjuje pozadinu suptilnih društvenih odnosa i načine na koje im se može prilagoditi kako bi ustanovila vlastiti položaj u njemu i stekla društvenu vrijednost.

Neprikosnovena usmjerenost ženskog uma onome što je u prednjem planu i što je praktično daje im dodatnu prednost u društvenim odnosima. Ona ima sposobnost da, na podsvjesnom nivou, tačno tumači govor tijela i prepoznaje psihološka stanja percipirajući vanjske detalje i nesvjesne poruke. To je ono što se obično naziva - "ženska intuicija".

Ona je uvijek korak ispred muškaraca kad se radi o registrovanju suptilnih fizičkih informacija koje svi ljudi nesvjesno odaju, a koje ona koristi prilikom tumačenja tipova ličnosti, kvaliteta, međuljudskih odnosa i nadmetanja. Istovremeno je zbog sklonosti ka prividu površna i prilično nesvjesna i/ili nezainteresirana za apstrakciju i nivoe stvarnosti koje leže ispod površine stvari.


Muški Arhetip

Uloga koju muškarac ima unutar grupe je nešto teža za definisati.
On je istovremeno i potrošna roba i intrinzični dio zdravlja cijele grupe; on može biti ono što definiše čovjeka uopšte ili jedan neuspio pokušaj; može biti simbol veličine ili simbol degradacije; može biti vođa grupe ili marginalizovan; može biti cilj ili pogreška.

Zbog svega toga muški intelekt je izložen većim naporima nego ženski; on mora biti istovremeno i fleksibilan i čvrst, disciplinovan i autonoman, jak i saosjećajan, ponosan i skroman, pri tom njegujući delikatnu ravnotežu tih osobina koju od njega očekuje neposredna okolina u kojoj se nalazi i zajednica koju bi htio da predvodi kao njen uspješan i poštovan vođa.

Njegov um je podijeljen između potrebe za percepcijom prividnosti i stjecanja prednosti kroz ocjenjivanje i primjećivanje neočiglednog, tj. apstraktnog.

Ako je žena kupac muškog genetskog potencijala, onda je muškarac nužno prodavač, te kao takav posjeduje kreativnost, maštovitost, mentalnu fleksibilnost i apstraktnu misao nekoga ko neprestano mora dokazivati svoju vrijednost da bi održao svoj značaj u grupi kojoj pripada.

Međutim, ove karakteristike koje su nužne za uspješnog muškarca takođe su i izvor njegove dominacije u prirodi i stjecanja određene kontrole nad silama prirode, ograničavajući tako seksualnu moć žena i potičinjavajući ih svom razumu.

Za muškarce, žene su samo sredstvo za postizanje cilja i ne mnogo više od toga, što mnoge žene iskorištavaju u svoje svrhe, pod uslovom da u tome prepoznaju priliku.

Muškarčeva prirodna sklonost je da oplodi što je više moguće žena i da ih potom, zajedno sa potomstvom, svojom predvodilačkom snagom i moći - pretvori u kopije sebe; moderna praksa koja odgaja muškarca kao pazikuću i “domaćicu” je direktan rezultat njegove feminizacije, to jest, potčinjavanja moćnijim autoritetima od sebe i prihvatanja određenog oblika ponašanja koji se od njega očekuje, iako je kontradiktoran njegovim urođenim sklonostima.

Ono što definiše muškarca je potreba za kontrolom, za posjedovanjem, za nezavisnošću i samodovoljnošću; on je prirodni skeptik i protivnik svega onoga što ga ograničava, inhibira i pokušava njime dominirati. Taj nepokolebljivi, hrabri, muški stav doveo je do čovjekove dominacije nad prirodom i njegovog neospornog uspjeha i utrao put za nove podvige. Ironija je u tome da je upravo zbog toga muškost na kraju postala nepoželjna i suvišna unutar sve većih društvenih organizacija, gdje je mnogo poželjniji tip muškarca onaj koji je disciplinovaniji, ponizniji, smjerniji i povodljiviji.

Gdje je opasnost i strah muškarac je neophodan; gdje je sigurnost i izvjesnost, muškarci postaju prijetnja harmoniji i uniformnosti. Kad se radi o osvajanju novih granica i svjetova, muškarci su nezaobilazni, a tamo gdje se traži slijepo vjerovanje i ograničava djelovanje i mišljenje oni postaju opasan i rizičan faktor.

Za razliku od žena, muškarci se ne rađaju sa vrijednošću i značajem već moraju zaslužiti svako poštovanje i privilegiju - ili propasti pokušavajući. To ih nagoni na dosezanje sve viših i viših nivoa fizičkog i mentalnog savršenstva i postepeno je proširilo ljudsku sferu utjecaja do te mjere da sad prijeti da ga otrgne od njegovih korijena; tim proširenjem istovremeno mu se suzio duh.

Savremena društva iskorištavaju tu kreativnost tako što pretvara muškarce u investitore time što im dozvoljavaju razmnožavanje - što se i postiglo, potčinjavnjem žena.

Jedino muškarac odgovara za stanje u kojem se nalazi vrsta, jer žene će pristati uz bilo koju moralnu ili duhovnu odluku koju smisli muški um, i zbog toga muškarac postaje arhitekt vlastite propasti.
Je li muški arhetip primitivan izraz čovjeka koji je osuđen na izumiranje i marginalizaciju? To ostaje da se vidi, no jedno je sigurno: tamo gdje je muškost ugašena, sa njom je ugašena i svaka iskra individualnosti, kreativnosti, osobnosti i uspavanog, neostvarenog potencijala.


Seksualna privlačnost

Područje seksualne privlačnosti obuhvata složeni ples flertovanja i insinuacija koji skriva dublje, praktičnije motive.
Dr. Steven W. Gangstad o tome kaže sljedeće:
"Flertovanje predstavlja proces pregovora koji slijedi nakon iniciranja privlačnosti."

Za žene je ta igra seksualne privlačnosti složenija i sadrži neke dodatne komplikacije i ekstra faktore, jer će implikacije i posljedice seksualne veze biti daleko ozbiljnije za nju i njeno potomstvo, i stoga je i njen izbor komplikovaniji.

Kao što sam već rekao, njena priroda i instinkti vuku je ka arhetipnom muškarcu. Fizička i mentalna snaga koju će preko nje naslijediti njeni potomci predstavljaju za nju neodoljive i dragocjene atribute. Međutim, potreba da zatrudni sa muškarcem kojemu su dostupni materijalni resursi neophodni da bi period gestacije bio što ugodniji i za uspješno podizanje potomaka, ključni je element njenog izbora.

U normalnom, prirodnom okruženju, fizičke i mentalne sposobnosti nekog muškarca išle su ruku pod ruku s njegovom generalnom snalažljivošću i sposobnosti da osigura potrebne resurse, dok je u današnjem modernom svijetu to rijedak slučaj.

U savremenom društvenom okruženju, pristup resursima i materijalno bogatstvo uglavnom je rezervisano za muškarce konformističkih sklonosti, one koji su asimilirani od strane pripadajuće kulture i koji su prihvatili ideje i ideale svoje okoline. Ova ženska osobina omogućila je većini muškaraca da plate određenu cijenu (vrijeme i trud) za društveni uspon da bi postigli ciljeve koje im je okolina, bez pitanja i oklijevanja, postavila, te na taj način još više olakšala njihovu asimilaciju i potčinjavanje većem autoritetu, slijedeći pri tom primjer žena. Ovo se najlakše može vidjeti na primjeru ključnih pozicija moći poput političkih funkcija ili funkcija pomoću koji se šire informcije i indoktrinacija, kao što su mediji. Tu možemo vidjeti kako se promoviraju pojedinci koji najbolje odražavaju ideologiju vladajuće elite ili morale i vrijednosti centara moći koji im, zauzvrat, daju vjetar u leđa prilikom uzdizanja na određene pozicije moći i bivaju nagrađivani bogatstvom i utjecajem, dok oni koji odudaraju od statusa quo ili pokazuju znake slobodne misli bivaju na očigled stavljeni u začelje, istrijebljeni ili ignorisani.

Nadalje, imperativ društvenog napretka je tako jak da je jednom muškarcu gotovo nemoguć bilo kakav ozbiljniji pokušaj intelektualnog i fizičkog usavršavanja. Muškarci i žene su pod tolikim stresom i toliko okupirani svakodnevnim brigama oko ekonomskog opstanka, bogaćenja i konzumerizma da biva zanemareno ono što je najbitnije, njihovo sebstvo.

U modernim društvima gdje su fizička i mentalna snaga od sekundarne važnosti za preživljavanje i gdje je, nasuprot tome, ženska psiha i brza indoktrinacija ono što omogućava uspjeh, izbor seksualnog partnera je za žene dodatno otežan.

Njenu ženstvenost još uvijek snažno privlači muževnost i sve ono što ide uz nju, ali iz praktičnih razloga ona mora uzeti u obzir i društveni status svog partnera, njegovo imovno stanje i konvencionalnost kako bi osigurala prosperitet budućeg potomstva.

Sljedeći aspekt područja seksualne privlačnosti koji nam može približiti čitav taj proces ženskog odabira muškarca i ono na čemu se često zasniva romantična ljubav je ono što ja nazivam "bad boy" faktor.


"Bad boy" faktor

Dobro je poznato da je samopouzdanje vrlo primamljiva osobina, naročito kod muškaraca, ali rijetko ko razumije zbog čega je tomu tako.
Principi na kojima se samopouzdanje zasniva su ravnodušnost naspram detalja i stav koji potiče od uvjerenja da je uspjeh zagarantovan.

Primjera radi, prilikom traženja posla samopouzdanje potiče od čvrstog ubjeđenja da će se neki posao već naći usprkos nekim privremenim zastojima, dok nedostatak samopouzdanja počiva na očajanju zasnovanom na pretjerivanju u značaju dobitka jednog određenog posla.

Možda je teško shvatiti i prihvatiti tezu da samopouzdanje počiva na indiferentnosti, naročito kad se radi o seksualnoj intimnosti gdje je uobičajno da se ljubav, saosjećanje, povjerenje, poštovanje i međusobna zavisnost smatraju romantičnim idealom - međutim, dokazi govore u prilog toj tezi. Jedan od najjačih je tzv. "bad boy" faktor.

Onima koji razumiju osobine "bad boy-a" očigledno je da je drsko, donekle arogantno i nasilno samopouzdanje koje ih čini tako primamljivim suprotnom polu ukorijenjeno u sveukupnu ravnodušnost koja potiče od obilja seksualnih opcija. Za određene muškarce koji mogu da biraju koju god ženu hoće značaj koji ima pojedina žena je jako malen, zbog čega mogu ispoljiti svoju pravu prirodu i karakter bez mnogo obzira na posljedice.

Samopouzdanje i nezavisnost takođe simbolišu i velik broj raznih mogućnosti zbog obilja resursa, zbog čega pojedini resurs ima relativno malu važnost.

Ženama, koje su genetski predisponirane da traže resurse i znakove genetskog zdravlja, ovaj aspekt muževnosti je privlačan jer takođe odaje i to koliko je neki muškarac poželjan drugim ženama. Ako može da bira koju hoće, iz toga slijedi da je on nešto vrijedno uzimanja-u-obzir, dok u slučaju ograničenog izbora on postaje opsjednut jednom jedinom ženom, što ne samo da više ne laska, već postaje neprivlačno i čak odbojno.

Ovo takođe može objasniti i fenomen preljuba gdje muškarci koji su oženjeni ili u vezi nekako postaju privlačniji drugim ženama samo zato što su ih druge žene već izabrale za sebe, a takođe može i rasvijetliti fenomen u kojem žene često ostaju u vezi s nasilnim partnerom.

Ironično je da su ženama privlačni muškarci koji su inače relativno indiferentni prema njima, dok su im neprivlačni oni koji su ludi za njima (fenomen "finog momka" s kojim bi da ostanu prijatelji).

Takođe je vrijedno spomenuti da primjenjujući pravilo indiferentnosti na malo globalnijem nivou postaje očigledno zašto smo i inače uspješniji u onome što nam i nije toliko neophodno ili poželjno, a istovremeno manje uspješni u onome za čim zbilja patimo. Život je daleko ugodniji i vrijedniji življenja kad prevaziđemo brigu oko smrti i kad je postignuta ravnodušnost prema smrtnosti uopšte, ali kad je stalno negiramo i iznalazimo krajnje maštovite načine da pomoću religije težimo besmrtnosti, time pokazujemo pomenuti očaj i tjeskobu koji ograničavaju i sputavaju naš život i egzistenciju.

Biti bez brige oko nečega ne znači držati to nešto bezvrijednim, nego ne biti zavisan od toga. Ta nezavisnost se nalazi u samopouzdanju, ponosu, samodovoljnosti i duševnom miru koje drugi intuitivno percipiraju i, želeći da i sami imaju te osobine, neizbježno bivaju njima privučeni.


Epilog

S obzirom na ove arhetipove koje smo pomenuli, trebalo bi biti jasno da je "idealan" društveni tip -ženski tip. Zbog svoje instinktivne potrebe za pripadnošću, održanjem zajedništva i harmonije, zbog zavisnosti od okoline da joj podari smisao i dobrovoljnom prihvatanju ustaljenih ideala i ideja, žena je idealan tip za velike društvene zajednice kao što su savremene države i civilizacija.

Muškarac, s druge strane, sa svojom nezavisnom, beskompromisnom individualnošću, buntovništvom, maštovitošću, kreativnošću i ponosom više pripada manjim društvenim grupama, gdje individualna osobnost i posebnost igraju daleko važniju ulogu u životu grupe.

Stoga nije nikakvo čudo da se u današnjem svijetu rasta broja stanovnika i smanjenja resursa idoliziraju upravo karakteristično ženske osobine i da se njima preplavljuje sveukupna ljudska psiha.

Gdje su mir i stabilnost od najveće važnosti, biti, misliti i osjećati kao žena je očigledna prednost.

No, izvan područja društvenog utjecaja i kulturoloških sklonosti, žene, kao one koje imaju moć seksualne selekcije, postaju jamci da će baš društveno prihvatljive ljudske osobine, koje se inače nagrađuju privilegovanim položajem i društvenim statusom, istovremeno biti nagrađene i u reproduktivnom smislu: birajući one muškarce koji pokazuju pravi odnos ženskih i muških osobina, iako ih na nivou instinkta i u fizičkom smislu i dalje više privlači arhetipan, "primitivniji" tip muškarca.

Postupno izumiranje muškaraca u našoj vrsti počelo je onoga trenutka kad je čovjek zbog fizičke slabosti morao razviti društvenost kako bi povećao šanse za preživljavanje. Kasnije je ono ubrzano genetskom degradacijom što je dovela do nesposobnosti njegove psihe da prihvati prirodu, zajedno sa njenom okrutnosti, kao normalan poredak stvari i što je na kraju rezultiralo sveukupnim razočaranjem u pogledu života i ljudske egzistencije, što se vidi po nihilističkim religijama na Istoku i filozofskom nihilizmu na Zapadu.

Sokrat je bio prva, dobro poznata žrtva ovog trenda i kulminacija degradacije Starih Helena. Završni udarac desio se kada je Zapad, oslabljen stoljećima degradacije i spokoja (uzrokovanih njegovom nepredviđenom uspješnosti) inficiran moralnim i etičkim sistemom jednog naroda koga je njegova prošlost i loša sreća osudila na otpadništvo ili ropstvo jačim civilizacijama. Privrženost ovog ropskog morala potlačenoj masi, koja se stalno povećava upravo zbog čovjekove uspješnosti u nadvladavanju neprilika opasnih po život, dominacije nad prirodom i plemenitosti duha što je preostala iz prošlih vremena - posve je razumljiva. Sa tim sistemom došao je i egalitarizam, spokojnost i uniformitet, i to zbog brojčane nadmoći slabih i intelektualnog i duhovnog zamora snažnih koji je, opet, uzrokovan neprestanom borbom sa pretjeranim intelektualnim skepticizmom.

U novije vrijeme na Zapadu uloga muškarca i muškosti još više je opala emancipacijom žena. Možemo primijetiti znakove jedne vrste hermafroditizacije Zapada koja se očituje u promjeni muškog estetskog ideala što ga promiče pop-kultura. Vitka građa i jedan dječji, gotovo djevojački izgled, torzo bez dlaka - sve to otkriva feminizaciju muškog tipa; pojava homoseksualnosti, koja je nekad bila stigmatizirana, sad postaje jednakovrijedan životni stil; jedan takav hir prirode, koji i sam čeka na svoju emancipaciju, takođe otkriva feminizaciju u muškarcu i stavlja ga korak bliže ka izumiranju. Inače, u prirodi homoseksualnost nema nikakve veze sa ljubavi ili seksualnom privlačnosti već je izraz dominacije. Mnogi ipak uzimaju ovaj uobičajeni način uspostavljanja dominacije i autoriteta kao dokaz "normalnosti" homoerotike.

Ne smijemo smetnuti s uma da je priroda vrlo učinkovita i da ništa ne postoji ako nema svrhu, inače zakržlja i nestane kao slijepo crijevo ili mišić koji nikad nije korišten. Stoga je zbunjujuće zašto bi homoseksualnost uopšte postojala u prirodi budući da ne služi nikakvoj svrsi i zašto bi sam čin seksualnog odnosa, čija je svrha razmnožavanje, bio prakticiran između jedinki istog pola.

No u stvarnosti, ona je mutacija karakteristična za ljudsku vrstu i jedan ekstreman izraz degradacije muškosti.

Emancipacija žena što je dovela do smanjenja razlika među polovima sada postaje opravdanje za homoseksualnu emancipaciju, gdje će muško-ženske razlike biti još neraspoznatljivije i gdje će uloge polova i uopše podjela na polove postati posve nebitna stvar.

Čovječanstvo se polako kreće ka jednom hermafroditskom obliku postojanja gdje će se razmnožavanje odvijati u epruvetama a seks će postati sredstvo razbibrige bez imalo duševnog ili reproduktivnog značaja.

Izjednačavanje čovjeka se nastavlja...


* – Rečenica ima dvostruko značenje: odnosi se na gubljenje razlika između čovjeka i čovjeka i muškarca i žene, ali istovremeno aludira i na uništenje koje takvo izjednačavanje donosi ili obećava. Engleska riječ “leveling”, (to level) ovdje prevedena kao “izjednačavanje” takođe znači i uništiti nešto do temelja, sravniti sa zemljom. - Prim. prev.