Svatko tko posjeduje jednu od onih nekoć modernih linija u koje možeš staviti 10 različitih CD-a i onda se oni redom vrte i mijenjaju zna da ta famozna stvarčica nije toliko zabavna koliko se to na prvi pogled čini. Ako, primjerice, nestane struje usred noći ili u nekom dijelu dana, sat će se na liniji pogubiti i linija će iritantno bljeskati AUX ili FLAT ili HELLO ili će, još grozotnije, sve te skupove izmjenjivati. Marta takvu liniju ima već godinama i upravo shvaća da bi je trebala izbaciti. Na kraju krajeva, ne sjeća se kad ju je zadnji put koristila za nešto drugo osim gledanja na vražji sat, ali isto tako ne sjeća se više vremena kad je taj sat pokazivao točno vrijeme. Sada je negdje sredina noći i sat pokazuje 3 sata, no vjerojatno je bliže 4. Nije ni bitno, jer Marta se već prije nekoliko sati pomirila s tim da večeras neće zaspati. Sve je učinila kao i svake večeri, uzela je čašu vode i stavila je pored kreveta, namazala lice noćnom kremom , izgovorila svoju mantru (mantra je glasila „Molim te, spasi me“, ali Marta nije znala kome je upućuje) i stavila ruku ispod jastuka. Čim je legla osjetila je nadutost, a uskoro i bol u želucu. Počela je manično razmišljati o tome kako joj se napola skinuo lak za nokte s kažiprsta i kako je užasno gladna. To je bilo prije nekoliko sati i zaista se, zaista trudila da ovaj put ne ode do kuhinje uzeti noćni zalogajčić. No eto, sada je napokon odustala. Bosim nogama tapka po mraku i ne želi upaliti svjetlo jer više od svega mrzi kada na mrak naviknute oči mora napasti nuklearnom eksplozijom struje- uostalom, ona doista uživa u ovakvim trenucima kada pod nogama osjeti najprije nježne dlačice tepiha, zatim hladni linoleum, pa pločice u kuhinji, sve bez svjetla koje bi prigušilo ostala osjetila. Osjeća se kao dirigent neke simfonije, neponovljivo lijepe, gdje rukama gudi po zidovima- po žljebastoj površini dekorativne bavarske žbuke u dnevnoj sobi pa po ravnoj mliječnoj glatkoći kuhinjskog zida. Nekad namjerno ode u Gnossienne no. 1 pa krene prstima grebati po kreču, prvo pianissimo pa forte iako zna da Gnossienne ne trpi forte (ali ona je sukreator, dirigent, tko bi njoj mogao zapovijedati!) pa onda pianissimo possibile kada već dođe do kuhinje. Koliko god uživala u svojoj izvedbi, ne smije zaboraviti zašto je ovdje. Otvara hladnjak i zaboravlja na dozu svjetlosnog zračenja koju prima jer! Hrana! Komadići sira nasjeckani na tanke trake, pršut u bijelom umaku od ručka, pašteta od tunjevine, šampionska majoneza čijoj je tubi otpao poklopac. Ne zna što bi radije jela pa uzima paštetu i zarije prste u nju. Prinosi si dva zalogaja. Briše prste o pidžamu i nastavlja s pršutom. Tko bi sada rezao kruh! Radije otkine dio kore. Sutra će ostati samo omražena sredina, ali nema veze. Sutra ionako ne planira jesti, mora nadoknaditi večerašnje ludilo. Ovo je zaista zadnji noćni obrok u njenu životu, uostalom, sutra je ponedjeljak, a od ponedjeljka se sa svime počinje pa tako i s njenim novim prehrambenim režimom. Hrana je tako utješna, kao da kontrira neumoljivim ledenim pločicama ispred hladnjaka na kojima Marta sada već sjedi s kruhom i tubom majoneze na krilu. Jede brzo zato da ju nitko ne uhvati u toj sramotnoj pozi iako već godinama živi sama samcata. Ogleda se po sobi za slučaj da netko naiđe, ali zapravo ništa ne vidi u tom mraku osim obrisa namještaja. No, svaki predmet u kući poznaje kao vlastite dijelove tijela pa zna da je dalekozor na blagovaoničkom stolu tek metar ispred nje. Osjeća njegovu prisutnost iako ga ne vidi i želi ga zgrabiti. Zna da iako je u ovom stanu sama, odmah preko puta Matija diše u pravilnim razmacima i još je živ i mlad, i ona ga može promatrati kad god poželi. Zbog te pomisli čvor u njenom želucu počne se rastakati kao da je netko na njega bacio kiselinu.
Već po navici uzima dalekozor i gleda u dobro joj poznati stan susjedne zgrade iako su šanse da će nešto vidjeti slabe. No gle, Matija još uvijek ne spava, čini se da igra neku igru. Marta već zamišlja kako će ga sutra u razredu prozvati, onako bunovnog s kolutovima ispod očiju i kako će se on umorno i nemoćno nasmiješiti i ispričati na neznanju. Ona će tada kao njegova najdraža osoba na svijetu pomirljivo reći „Dobro, ali nemoj da se ponovi“ i nasmiješiti mu se, i on će se pitati čime je zaslužio drugačiji tretman od ostalih, no neće se to dugo pitati jer on nije jedan od onih koji se muče dubokim mislima.
Kad bi Marta morala objasniti zašto joj je Matija toliko neodoljivo privlačan, rekla bi da nema pojma. Je li riječ o njegovoj potpunoj nesvjesnosti svijeta koji ga okružuje ili činjenici da je jednostavno zaista nepravedno, anđeoski zgodan, ne bi znala. Matija je beskrajno visok, preplanuo čak i zimi, s bijelim zubima i tek pomalo jahačkim nogama, stvoren za sport i pravi dječak. Ta ga njegova stereotipna dječačkost čini potpuno drukčijim od muškaraca na koje je Marta padala u prošlosti, svih tih muškaraca koji su je zvali na partije šaha ili još duljetrajućih, zamornih igara u koje se na kraju pretvorio njen dvadesetogodišnji, tridesetogodišnji, a onda i četrdesetogodišnji život. I u suprotnosti s tom Matijinom nesvjesnošću svega stoji Martina tegobna svjesnost: svjesnost da je protratila svoj tako kratki život (činilo se da ima vremena, no dani su se ulili jedan u drugi kao na amaterskom akvarelu, i evo, 40 joj je godina, a slika njenog života ima samo nejasne bezoblične boje nabacane po papiru i to tako da se papir od previše vode ispresavijao u zavojite oblike). No, kada promatra Matiju, Marta se osjeća tako živom, jer Matija je živ i ima samoprirođenu lagodnost. Unatoč strašnim stvarima koje je Marta vidjela kroz taj grozni dalekozor, Matija uspijeva živjeti kao da ga sve oko njega samo površinski dotiče. Njegova koža ne upija vanjski svijet i krvlju ne šalje otrov u sve dijelove njegova tijela, ona je tu samo kao zaštita Netko bi tu njegovu ravnodušnost zamijenio s glupošću, netko čak nazvao autizmom, no taj netko ne promatra već mjesecima ludu Matijinu obitelj bez cenzure. Marta je smatrala Matiju privlačnim od prve sekunde kada ga je vidjela, no zaista nije planski pretvorila tu svoju naklonost u opsesiju. Slučaj je htio da je Marta poželjela dalekozorom promatrati prirodu sa svog balkona, onako štreberski učiti o vrstama ptica i biljaka i ispuniti si čemerne dane, ali kad čovjek živi u stambenoj zgradi, jednostavno ne može odoljeti gledanju u tuđe stanove…makar nakratko. Tako je Marta promatrala samo one prostorije na kojima su zavjese imale isključivo dekorativnu svrhu, a jedna od tih prostorija bila je Matijina soba. Zapravo, za jednu toliko sjebanu obitelj, Matijini uopće nisu imali osjećaj da trebaju štititi svoju privatnost. Tijekom nadolazećih mjeseci Marta je Matiju vidjela bez majice i hlača, mnogo puta, vidjela je njegovog nasilnog oca kako terorizira cijelu obitelj, ludu mamu kako danima ne ustaje iz kreveta i neku djecu za koju jednostavno nije previše marila jer najveći dio vremena nisu bila u stanu nego vani, ravno ispred zgrade. Da, Matija je zaista imao stereotipnu nesretnu sudbinu, ništa posebno zanimljivo nije se događalo u tom stanu osim njegovog torza i njegove spore, nosorogove duše koja je izdisala kao da umire ili kao da ju naprosto ni za što nije briga. Tako je Marta Matiji počela popuštati, najprije jedva vidljivo i to samo onih dana kada je situacija kod kuće bila nepodnošljiva, no s vremenom počela je to činiti i samo kad bi obukao majicu koja bi se njoj svidjela. Znala da je zaglibila u dubokom sranju, ali nije nikome nanosila pravu štetu, ta zar nisu svi profesori bar pomalo pristrani? Nitko neće saznati zašto, nikog nije briga. Morala je malo paziti što radi nakon što su neki učenici počeli glasno gunđati što Matija uvijek dobije dobru ocjenu iako svi znaju da nije neki kapacitet, ali kad ima tako duge trepavice da se čovjek u njima izgubi, a njemački samo zvuči kao skup beznačajnih mekih š koje Matija lijepo izgovara. Dotakla ga je svega dvaput, kao slučajno, a nakon toga morala se sakriti u profesorski wc radi smirivanja palpitacija. Nitko to ne zna, ali Marta se nada da će Matija kad bude punoljetan shvatiti da je ona žena. Na kraju krajeva, nije to više toliko sablažnjivo, ona je moderna gospođica i može ga izbaviti iz tog stana. On bi mogao raditi što želi i boraviti kod nje.
Zabavljena mislima, Marta sprema hranu u hladnjak (na tren vadi tupperware kutiju iz hladnjaka i prislanja je na obraz), a kosa joj je po prvi put u nekoliko mjeseci raspuštena (Marta spava s gumicom u kosi jer ne podnosi dlake).
Marta je toliko zauzeta promatranjem Matije, već mjesecima, da ne gleda ni u jedan drugi stan. Šteta, jer zato ne zna da ju ja promatram. Još ne zna.

Cica je ležala na trbuhu u svojim plavim gaćama i bijelom, veoma prljavom grudnjaku. Prizor Cice na mom smrdljivom krevetu uvijek me ispunjavao srećom, posebno kada je ležala na trbuhu. Imala je savršeno, stvarno prvoklasno oblikovano dupe kojem sam posvećivao iritantnu količinu pozornosti. Njoj iritantnu. Ležala je tako na trbuhu i ja sam povukao gumu njenih gaća prema gore i onda je otpustio.
„Prestani me zajebavati.“, rekla je sa smiješkom, iako je očito bilo da joj stvarno idem na živce. „Danas bi trebalo malo spremiti okolo.“, rekla je zatim bez smiješka i znao sam da je to jedan od onih dana kad se Cica neobjašnjivo iz meni najdraže osobe na svijetu pretvara u đavla. „Nećemo danas spremati, danas ćemo gledati film.“, rekao sam, u nadi da će prihvatiti moj prijedlog i da će naznaka Cicine preobrazbe nestati jednako brzo kao što se i pojavila. „Nema smisla spremati, znaš i sama da će sutra već biti isto zbog kera, preselit ću se uskoro u neki ljepši stan pa ćeš onda moći spremati.“, dodao sam, nadajući se da će moj skroz trezven i smislen argument izazvati potpuno drugačiji efekt od onoga koji je uslijedio.
„Dosta mi je čekati neki drugi život, neko bolje vrijeme, sutra sutra sutra! SUTRA! Želim da mi samo jednom u životu bude lijepo baš danas!“, počela je plakati.
„Super, još jedna bespotrebna svađa“, pomislio sam i počeo govoriti „Odakle sad ovo?“ i glumiti da se čudim. Odavno sam zaključio da je najbolje čuditi se čitavo vrijeme njenim reakcijama i nadati se da će ovoga puta trajati kraće. Cica je sljedeću polovicu sata plakala i bulaznila o tome kako mi mora 30 puta reći da iznesem smeće (što je sasvim istinita konstatacija, ali ne sramim se toga), a ja sam igrao svoju dobro izvježbanu ulogu nevine žrtve. Ja znam da me Cica voli i da ja volim nju, i nema ničega što ne bih učinio za njenu sreću. No, ovo je bilo nešto drugo. Ovo je bio Cicin razmaženi ispad oko potpuno nebitne stvari, a ja jako dobro znam (jer sam bio u mnogim vezama) da je ženama najlakša stvar uškopiti muškarca u dugoj vezi. Manipulativne vjeverice, sve odreda, te moje bivše djevojke, treptale su svojim vjeveričjim očima i micale svojim vjeveričjim nosićima i tjerale me da zbog njih radim sve što nisam želio. Cica nije takva jer joj nisam dopustio da to bude i pomalo se ponosim kako sam uspio izbalansirati omjer moći između nas dvoje, posebno zato što je ona ipak najzgodnija i najljupkija i najpametnija od svih mojih vjeveričjih djevojaka. Nedostaje joj lukavosti i to je upravo razlog zašto sam znao da ću je oženiti još kad sam sedamnaestogodišnju nju vidio na stepeništu kuće njenih roditelja (Bila je vidno crvena u licu i pomalo je šepala, ali ja sam je se sjećao još danima poslije i pitao se koliko je stara. Možda je punoljetna pa se ja neću činiti starom konjinom kraj nje iako mi je prikladnije družiti se s njenim starim negoli s njom. Možda mi njen stari čak da blagoslov, mislio sam. Ta se slika Cice na stepeništu pretvorila u fiksaciju, u čežnju, u nešto što nisam mogao okarakterizirati nijednom drugom riječju osim „ljubav“, a tu sam riječ zazirao koristiti, posebno kako bih objasnio osjećaj koji se javlja nakon što očima tek u prolazu okrzneš neku ženu. Želio sam dirati Cicu i želio sam da ona dira mene, želio sam da nikad nije dotakla nijedno ljudsko biće prije mene. No, zanosim se kao i uvijek kad o tome razmišljam.)
Dakle, gdje sam stao? Ah da, Cicin razmaženi ispad! Nekoć sam stvarno bio osjetljiv na njene suze, no uskoro sam shvatio da se te suze pojavljuju u pravilnim razmacima, ponašao se ja kao Krist ili pak kao Belzebub pa sam se jednostavno počeo ponašati kao ja i praviti lud (taj obrazac ponašanja vučem još iz djetinjstva- kada sam se pravio ludim ni za što me nisu krivili). I eto, Cica je sjedila ispred mene i pričala o svojim osjećajima kojih je bila puna, a lice joj je bilo crveno i nosić dvaput veći nego inače. Trpio sam to tako pola sata, no tad se ispuhala, shvatila da sam čvršći od granita i odustala od kenjanja. Ustala je i krenula u WC da ispuše nos i piški. Za sobom je vukla tu svoju tešku, perfektnu guzicu, a ja sam nošen nekom višom silom, nekim pračovjekom u sebi, pošao za njom u WC. Za guzicom, ne za Cicom, Cica me živcirala. Sjedila je tako na školjci, obrisala nos i nasmiješila mi se. „Oprosti, hormonalna sam“, rekla je. „Zeleno svjetlo za pokušaj pomirbenog seksa“, pomislio sam. Približio sam joj se i počeo je ljubiti, a zatim je prenio na krevet. Stvari su se počele zahuktavati, no odjednom je Cica viknula: „Au! Nešto me ubolo!“. Brzo sam pokušao pronaći izvor njene boli prebirući po plahti i krevetu. Nije mi uspjelo.
„Možeš li donijeti drugu plahtu? Bojim se da će me opet ubosti.“, rekla je. Pokupio sam staru plahtu i brzo otišao po novu, ali dok sam bio u drugoj sobi, uzviknula je: „Daj donesi odmah i novu jastučnicu!“. Na to je nadodala: „Nećemo je sad mijenjati macane, samo je donesi da ne moramo kasnije po nju! I brzo dolazi ovamo!“
Uzeo sam jastučnicu i na tren zastao. Nije Cica ta koja mnome manipulira. Njena guza je. Nasmijao sam se i gol, punih ruku potrčao u sobu. „Koga briga“, pomislio sam.

„Ovo je genijalno!“- uzviknuo je Krešo i zagledao se u TO. Kreši su najdraže uzrečice bile „Ovo je genijalno“ i „Ti si genijalac“ (Ženama baš nije govorio da su genijalke iako nije bilo ni jedne mizogine koščice u njegovu tijelu. Možda je razlog ležao u tome što se družio samo s dvije žene: jednom 8 godina starijom od njega i jednom 9 godina mlađom.)
Ratko nije gledao u TO jer mu je pažnju privukla zgodna brineta za stolom lijevo u lakiranim štiklama boje kože (Ratko nikada nije izašao iz faze opsesivno- kompulzivnog gledanja guzica i sisa, ali pravi mu je fetiš bio par što vrtoglavijih štikli. Nekoliko je puta iz znatiželje pokušao obuti štikle prijateljica koje su mu dolazile u stan, no to nikome nikada nije rekao.)
Maja (9 godina mlađa od Kreše i jedna od njegove dvije spomenute prijateljice) gledala je u isto vrijeme u TO i raspravljala s Miroslavom o kolektivnim iluzijama. Njihov je razgovor trajao dotad već pola sata, a budući da cilj ovog teksta nije udaviti čitatelja feminističkim sranjima, podastrta je skraćena verzija tog razgovora.
Maja: „Muškarci uvijek prilaze ženama s dobrim tijelima, bez obzira na ljepotu njihova lica. To nije pravedno prema krupnijim ženama.“ (Maja voli koristiti riječ „krupnija“ za pretile žene jer misli da je politički korektna. Kolektivna iluzija o kojoj Maja priča odnosi se na činjenicu da muškarci skupine od tri ili više žena s prosječnim tijelima gledaju kao božice ljepote i seksa, a skupine od tri ili više debele žene bez obzira na njihovu individualnu privlačnost označene su kao nepoželjni dodatak društvenom miljeu u kojem se nalaze. Ukratko, debele žene osuđene su na život usidjelica koje traže školjke po plaži, idu na spore vožnje biciklima, kupuju koraljni nakit i uče kukičati benkice iliti podbradnike za djecu svojih fizički privlačnijih prijateljica. Maja ima čelične guzove i dva puta tjedno ide u teretanu jer se većinu vremena ne može pogledati u ogledalo. Maja je žrtva kolektivne iluzije o kojoj priča. Njena je duša debela usidjelica koja traži školjke i ona očajnički želi da netko to shvati.)
Miroslav: „Nisi pravedna, meni je uvijek važnije da žena ima neku posebnost na licu nego da izgleda kao avion.“ (Miroslav želi spavati s Majom i izvukao je tešku artiljeriju- on misli da Maja pada na osjećajne frajere kojima izgled nije bitan. Inače, Miroslav igra nogomet za neku minornu ligu i plitak je čovjek bez interesa. Nije razumio pola Majinih riječi, ali uvjeren je da njegov performans „U dodiru sam sa svojom ženskom stranom“ uspijeva. Čak mu se čini da je fakultetski obrazovana Maja pomalo priglupa za nekoga njenog stupnja obrazovanja. Miroslav ne vidi TO niti će ikad vidjeti.)
Odjednom, TO što je stajalo na stolu cijelo vrijeme ustane i uđe kroz Majina usta u njen trbuh. Krene u trbuhu kucati sve jače i jače. Maji je zvuk najprije ugodan i smirujuć pa se smije Miroslavovim šalama i misli da je ovo dobra večer. No zvuk postaje sve jači i jači i drma cijelim njenim tijelom. Ona pita ostale čuju li TO, no TO se sakrilo u Maju i sada je drugima nevidljivo. Krešo je vidno zabrinut za Maju pa je izvodi izvan kluba u 1: 49 misleći da će joj hladan zrak goditi. Vani vide 18 taksija (Krešo je natjerao Maju da ih izbroje misleći da će je to smiriti). TO je sada iz kucanja prešlo u bubnjanje.
Maja želi ići kući i Krešo odlazi po mobitel koji je ostavio unutra, na stolu. Kaže Maji da se ne miče dok njega nema i onda poslušno klima glavom. TO je čekalo da Krešo ode. Zatim je počelo rasti i rastezalo se dok se Maja nije rasprsnula. Krešo je dolazio posjetiti Maju na psihijatriju nekoliko puta, i više nije govorio „Ovo je genijalno!“, nikad više to nije govorio.