Svatko tko posjeduje jednu od onih nekoć modernih linija u koje možeš staviti 10 različitih CD-a i onda se oni redom vrte i mijenjaju zna da ta famozna stvarčica nije toliko zabavna koliko se to na prvi pogled čini. Ako, primjerice, nestane struje usred noći ili u nekom dijelu dana, sat će se na liniji pogubiti i linija će iritantno bljeskati AUX ili FLAT ili HELLO ili će, još grozotnije, sve te skupove izmjenjivati. Marta takvu liniju ima već godinama i upravo shvaća da bi je trebala izbaciti. Na kraju krajeva, ne sjeća se kad ju je zadnji put koristila za nešto drugo osim gledanja na vražji sat, ali isto tako ne sjeća se više vremena kad je taj sat pokazivao točno vrijeme. Sada je negdje sredina noći i sat pokazuje 3 sata, no vjerojatno je bliže 4. Nije ni bitno, jer Marta se već prije nekoliko sati pomirila s tim da večeras neće zaspati. Sve je učinila kao i svake večeri, uzela je čašu vode i stavila je pored kreveta, namazala lice noćnom kremom , izgovorila svoju mantru (mantra je glasila „Molim te, spasi me“, ali Marta nije znala kome je upućuje) i stavila ruku ispod jastuka. Čim je legla osjetila je nadutost, a uskoro i bol u želucu. Počela je manično razmišljati o tome kako joj se napola skinuo lak za nokte s kažiprsta i kako je užasno gladna. To je bilo prije nekoliko sati i zaista se, zaista trudila da ovaj put ne ode do kuhinje uzeti noćni zalogajčić. No eto, sada je napokon odustala. Bosim nogama tapka po mraku i ne želi upaliti svjetlo jer više od svega mrzi kada na mrak naviknute oči mora napasti nuklearnom eksplozijom struje- uostalom, ona doista uživa u ovakvim trenucima kada pod nogama osjeti najprije nježne dlačice tepiha, zatim hladni linoleum, pa pločice u kuhinji, sve bez svjetla koje bi prigušilo ostala osjetila. Osjeća se kao dirigent neke simfonije, neponovljivo lijepe, gdje rukama gudi po zidovima- po žljebastoj površini dekorativne bavarske žbuke u dnevnoj sobi pa po ravnoj mliječnoj glatkoći kuhinjskog zida. Nekad namjerno ode u Gnossienne no. 1 pa krene prstima grebati po kreču, prvo pianissimo pa forte iako zna da Gnossienne ne trpi forte (ali ona je sukreator, dirigent, tko bi njoj mogao zapovijedati!) pa onda pianissimo possibile kada već dođe do kuhinje. Koliko god uživala u svojoj izvedbi, ne smije zaboraviti zašto je ovdje. Otvara hladnjak i zaboravlja na dozu svjetlosnog zračenja koju prima jer! Hrana! Komadići sira nasjeckani na tanke trake, pršut u bijelom umaku od ručka, pašteta od tunjevine, šampionska majoneza čijoj je tubi otpao poklopac. Ne zna što bi radije jela pa uzima paštetu i zarije prste u nju. Prinosi si dva zalogaja. Briše prste o pidžamu i nastavlja s pršutom. Tko bi sada rezao kruh! Radije otkine dio kore. Sutra će ostati samo omražena sredina, ali nema veze. Sutra ionako ne planira jesti, mora nadoknaditi večerašnje ludilo. Ovo je zaista zadnji noćni obrok u njenu životu, uostalom, sutra je ponedjeljak, a od ponedjeljka se sa svime počinje pa tako i s njenim novim prehrambenim režimom. Hrana je tako utješna, kao da kontrira neumoljivim ledenim pločicama ispred hladnjaka na kojima Marta sada već sjedi s kruhom i tubom majoneze na krilu. Jede brzo zato da ju nitko ne uhvati u toj sramotnoj pozi iako već godinama živi sama samcata. Ogleda se po sobi za slučaj da netko naiđe, ali zapravo ništa ne vidi u tom mraku osim obrisa namještaja. No, svaki predmet u kući poznaje kao vlastite dijelove tijela pa zna da je dalekozor na blagovaoničkom stolu tek metar ispred nje. Osjeća njegovu prisutnost iako ga ne vidi i želi ga zgrabiti. Zna da iako je u ovom stanu sama, odmah preko puta Matija diše u pravilnim razmacima i još je živ i mlad, i ona ga može promatrati kad god poželi. Zbog te pomisli čvor u njenom želucu počne se rastakati kao da je netko na njega bacio kiselinu.
Već po navici uzima dalekozor i gleda u dobro joj poznati stan susjedne zgrade iako su šanse da će nešto vidjeti slabe. No gle, Matija još uvijek ne spava, čini se da igra neku igru. Marta već zamišlja kako će ga sutra u razredu prozvati, onako bunovnog s kolutovima ispod očiju i kako će se on umorno i nemoćno nasmiješiti i ispričati na neznanju. Ona će tada kao njegova najdraža osoba na svijetu pomirljivo reći „Dobro, ali nemoj da se ponovi“ i nasmiješiti mu se, i on će se pitati čime je zaslužio drugačiji tretman od ostalih, no neće se to dugo pitati jer on nije jedan od onih koji se muče dubokim mislima.
Kad bi Marta morala objasniti zašto joj je Matija toliko neodoljivo privlačan, rekla bi da nema pojma. Je li riječ o njegovoj potpunoj nesvjesnosti svijeta koji ga okružuje ili činjenici da je jednostavno zaista nepravedno, anđeoski zgodan, ne bi znala. Matija je beskrajno visok, preplanuo čak i zimi, s bijelim zubima i tek pomalo jahačkim nogama, stvoren za sport i pravi dječak. Ta ga njegova stereotipna dječačkost čini potpuno drukčijim od muškaraca na koje je Marta padala u prošlosti, svih tih muškaraca koji su je zvali na partije šaha ili još duljetrajućih, zamornih igara u koje se na kraju pretvorio njen dvadesetogodišnji, tridesetogodišnji, a onda i četrdesetogodišnji život. I u suprotnosti s tom Matijinom nesvjesnošću svega stoji Martina tegobna svjesnost: svjesnost da je protratila svoj tako kratki život (činilo se da ima vremena, no dani su se ulili jedan u drugi kao na amaterskom akvarelu, i evo, 40 joj je godina, a slika njenog života ima samo nejasne bezoblične boje nabacane po papiru i to tako da se papir od previše vode ispresavijao u zavojite oblike). No, kada promatra Matiju, Marta se osjeća tako živom, jer Matija je živ i ima samoprirođenu lagodnost. Unatoč strašnim stvarima koje je Marta vidjela kroz taj grozni dalekozor, Matija uspijeva živjeti kao da ga sve oko njega samo površinski dotiče. Njegova koža ne upija vanjski svijet i krvlju ne šalje otrov u sve dijelove njegova tijela, ona je tu samo kao zaštita Netko bi tu njegovu ravnodušnost zamijenio s glupošću, netko čak nazvao autizmom, no taj netko ne promatra već mjesecima ludu Matijinu obitelj bez cenzure. Marta je smatrala Matiju privlačnim od prve sekunde kada ga je vidjela, no zaista nije planski pretvorila tu svoju naklonost u opsesiju. Slučaj je htio da je Marta poželjela dalekozorom promatrati prirodu sa svog balkona, onako štreberski učiti o vrstama ptica i biljaka i ispuniti si čemerne dane, ali kad čovjek živi u stambenoj zgradi, jednostavno ne može odoljeti gledanju u tuđe stanove…makar nakratko. Tako je Marta promatrala samo one prostorije na kojima su zavjese imale isključivo dekorativnu svrhu, a jedna od tih prostorija bila je Matijina soba. Zapravo, za jednu toliko sjebanu obitelj, Matijini uopće nisu imali osjećaj da trebaju štititi svoju privatnost. Tijekom nadolazećih mjeseci Marta je Matiju vidjela bez majice i hlača, mnogo puta, vidjela je njegovog nasilnog oca kako terorizira cijelu obitelj, ludu mamu kako danima ne ustaje iz kreveta i neku djecu za koju jednostavno nije previše marila jer najveći dio vremena nisu bila u stanu nego vani, ravno ispred zgrade. Da, Matija je zaista imao stereotipnu nesretnu sudbinu, ništa posebno zanimljivo nije se događalo u tom stanu osim njegovog torza i njegove spore, nosorogove duše koja je izdisala kao da umire ili kao da ju naprosto ni za što nije briga. Tako je Marta Matiji počela popuštati, najprije jedva vidljivo i to samo onih dana kada je situacija kod kuće bila nepodnošljiva, no s vremenom počela je to činiti i samo kad bi obukao majicu koja bi se njoj svidjela. Znala da je zaglibila u dubokom sranju, ali nije nikome nanosila pravu štetu, ta zar nisu svi profesori bar pomalo pristrani? Nitko neće saznati zašto, nikog nije briga. Morala je malo paziti što radi nakon što su neki učenici počeli glasno gunđati što Matija uvijek dobije dobru ocjenu iako svi znaju da nije neki kapacitet, ali kad ima tako duge trepavice da se čovjek u njima izgubi, a njemački samo zvuči kao skup beznačajnih mekih š koje Matija lijepo izgovara. Dotakla ga je svega dvaput, kao slučajno, a nakon toga morala se sakriti u profesorski wc radi smirivanja palpitacija. Nitko to ne zna, ali Marta se nada da će Matija kad bude punoljetan shvatiti da je ona žena. Na kraju krajeva, nije to više toliko sablažnjivo, ona je moderna gospođica i može ga izbaviti iz tog stana. On bi mogao raditi što želi i boraviti kod nje.
Zabavljena mislima, Marta sprema hranu u hladnjak (na tren vadi tupperware kutiju iz hladnjaka i prislanja je na obraz), a kosa joj je po prvi put u nekoliko mjeseci raspuštena (Marta spava s gumicom u kosi jer ne podnosi dlake).
Marta je toliko zauzeta promatranjem Matije, već mjesecima, da ne gleda ni u jedan drugi stan. Šteta, jer zato ne zna da ju ja promatram. Još ne zna.