Prije mjesec dana poginuo je Corey Rudl - čovjek koji je bio prakrtički guru za on-line prodaju. Njegov site http://www.marketingtips.com/ sam pratio od 1998 godine i primjetio sam da čovjek praktički nije NIŠTA mijenjao na njemu (osim malo dizajna). Tekstovi, fore koje koristi, bombastični naslovi su ostali isti. Povećavao se jedino iznos koji je zaradio tijekom godina;) Vrlo informativan site gdje se besplatno moglo dobiti puno informacija (ako ste imali dovoljno vremena i živaca pronaći ih). Nažalost nikada nisam kupio njegov seminar jer mi se činio preskupim (oko 180 $) i ne znam koliko je to primjenjivo kod nas. Ako ništa drugo možete se pretplatiti na njegov newsletter i dobiti zanimljivih ideja.

Internet biznis je super biznis. Ima tu dosta zanimljivih stvari, ali najljepše je to što su mali troškovi i što se sve može automatizirati. Lova curi dok vi spavate. Mrak. I dok ja smišljavam daljnji tekst možda je najbolje da bacite pogled na www.webshop.hr Čovjek je napravio svoj on-line dućan i ima zanimljive proizvode. Predviđam mu veliki uspjeh. Meni svakako najzanimljiviji je knjiga Richdad (na hrvatskom!) Umirovite se mladi i bogati.

Razlog zašto odavno nisam ušao u on-line biznis je taj da usprkos niskim troškovima ulaska (u usporedbi s klasičnim dućanom) u Hrvatskoj nije bila razvijena infrastruktura za on-line autorizaciju kartica. Nešto što ste vani mogli dobiti praktički besplatno i što je neophodno za uspjeh on-line biznisa kod nas je (pre)kasno postalo dostupno. Naravno za korištenje te usluge morate imati firmu ili obrt. Međutim puno veći problem se javlja ukoliko želite slati svoju robu izvan Hrvatske. Ne možete ju samo zapakirati i poslati poštom. Vi izvozite robu i koliko znam ima tu određenih procedura, nisam se bavio time, ali ako netko zna detalje nek javi:)). Zašto spominjem izvoz? Zato jer mislim da je Hrvatsko tržište premalo za neki ozbiljniji on-line biznis. S druge strane možda se može složiti dućan koji bi donosio 5-10 tis kn mjesečno zarade, a to je sasvim pristojna penzija. Zašto ne pokušati?

Nevjerojatno, ali istinito. Autoput je završen na vrijeme! Gdje su sada oni “pametnjakovići” koji su se smijali Račanu kada je donešena odluka da se završi u tako kratkom roku. Da mi je bar vidjeti njihove face, iščupati negdje stare tekstove i nabiti im ih na nos. Brijali su kak je to nemoguće kako nema šanse da se to napavi, ali se ipak napravilo. Mislim da je jedan od glavnih razloga zašto se to napravilo upravo u tome što je cilj bio postavljen prilično visoko i izazovno. Visoki ciljevi motiviraju. Nitko nije inspiriran zaraditi jednu kunu, ali milijun? Nedavno sam (opet) pročitao još jednu fenomenalnu knjigu. Ova je stigla za rođendan i na neki način spljuvala gomilu drugih koje sam do sada pročitao. Volim takve radikalne ideje. Npr. Jeste li zapisali svoje ciljeve? Čitate li ih svaki dan? Razmišljate li pozitivno o njima? I još ih niste ostvarili? E pa dobro došli u klub:)))) Razlog zašto ih niste ostvarili vjerojatno leži u činjenici da ih zaista NE ŽELITE! Razlog zašto ih niste ostvarili je zato jer ih u stvari NE ŽELITE! Fakat! Kaj mislite da si je Jordan zapisivao na papirić i čitao: želim biti najbolji košarkaš? NE! A ne trebate ni vi. Ono što zaista želite to ćete i napraviti ne treba vam papirić, ne trebate se “uvjeravati” da to želite pozitivnim mislima i afirmacijama. Najveći je problem otkriti što zaista želimo, a poslije sve ide automatski. Ono što se događa je da mi mislimo da nešto želimo i onda nakon nekog vremena odustanemo. Prepreke nas pokolebaju, neda nam se itd.itd. Želja nije dovoljno jaka. Odnosno to nije ni bila prava želja. Kako je to netko lijepo rekao prvo dolazi zašto, a onda kako. (first why than how)

Financijska neovisnot, blagostanje i normalan život trebali bi biti svačija želja. Cijeli život slušamo kako Hrvatska ima potencijal kako možemo biti ko Švicarska (i bolje), ali nikad nismo. Možda zato što u stvari ne želimo? Možda volimo osrednjost i prosječnost. Možda bi "htjeli" biti ko Švicarska, ali bi više htjeli kruha bez motike? Jedno od najboljih rješenje za izlazak iz krize čuo sam od V. Sriće. Da onaj Srića koji piše knjige o managementu i drži predavanja na ekonomskom faksu. Rekao je da se Hrvatska ponaša ko učenik koji uči za dva umjesto da uči za pet. Zadovoljavamo se gospodraskim rastom od dva, tri, tri pol posto. Umjesto da pucamo na barem 10%! U stvari baš me zanima kako te mršave brojke smješno zvuče ljudima koji nisu ekonomisti. Rast od 3 fucking posto! Je li to rast? Ma da sjedim i niš ne radim toliko bi se samo stvorilo ni iz čega. Kako vama zvuči taj “rast”? Inspirirajuće?

Vratimo se na autocestu. Jako mi je drago zbog tog uspjeha i nadam se da će se preslikati i na ostale djelove gospodarstva. Da će poduzetnici početi međusobno surađivati i zajedno nastupati na stranim tržištima (pogledajte Slovence kako dolaze u paketu) umjesto da jedan drugome zabijaju nož u leđa i svađaju se. Trebaju nam veliki ciljevi. Sve se vraća sve se plaća. Ako smo se cijeli život provlačili (u školi, na faksu, na poslu) zašto se sada odjednom čudimo što radimo za kiki-riki? Kaj tu nije jasno?

30-ti rođendan! Nisam u bad-u, naprotiv baš mi je super. A i godišnjica bloga je tu negdje. Dvostruki razlog za slavlje u stvari trostruki jer je i firma krenula s radom;) Pozdrav.

Jebeš Billa (Gatesa), ionako mu neće faliti lova baš od ovih windowsa koje sam si spržio. Imaš koji DIVX? Daj mi sprži one mp3-ove, glupo mi je kupovati cijeli CD zbog jedne pjesme. Posudi mi knjigu da je skopiram pa ti vratim.

Zvuči li vam ovo poznato? I onda se čudite zašto nemate love? Zašto nam pravosuđe ne valja? Zašto je birokracija podmitljiva? Baš me zanima kada, gdje i od koga su to naučili? Ideja za upis mi je došla čitajući današnji post od Ptice Trkachice.

Kao klinci znali smo ići kod nekih frajera koji su imali sve igrice za Amigu, C64, Spectruma itd. Originalnih igrica nije ni bilo za kupiti. Sjećam se kad je frend u Njemačkoj kupio Defender of the Crown za C64 na čak dvije kazete! Cijena je bila 50 DEM, a kad smo to čuli rušili smo se u nesvijest koliko je to love. Ko recimo sada 500 EUR-a - tu negdje:)).

Bojim se da u Hrvatskoj nema čovjeka koji posjeduje računalo, a da na njemu nikada nije zavrtio piratski software. Većina ih još uvijek ima. Je li krađa u redu zato što “svi kradu”? Ili zato što je preskupo? Je li to dovoljno dobro opravdanje? Ja mislim da nije. Kako sam odrastao tako sam skužio kako stvari funkcioniraju i počeo sam cijeniti tuđi rad. Neke stvari koje sam ranije “nabavio” sada sam ponovo kupio iako mi nisu trebale. Osjećaj krivnje? Možda. A možda ću jednog dana i ja (ili neki bloger) nešto stvoriti npr. knjigu, pjesmu, film i neće mi biti drago da prodam jedan primjerak i da si onda svi ostali skopiraju.

Jasno mi je da se problemi neće riješiti preko noći, ali negdje moramo početi. Najbolje je da počnemo od sebe. Malo po malo počnemo li cjeniti tuđi rad i drugi će cjeniti (i platiti) naš.

Nekako svi mi želimo imati nešto SVOJE (u vlasništvu) nešto što nam nitko ne može uzeti i s čime možemo raditi što god želimo. Ono što mene muči je trebam li baš kupiti sve što želim u životu jer moram priznati koliko god ja bio skroman čovjek ipak je to dosta love;) Osim toga za par godina ću imati drugačije želje i trebat ću još love i tako nikad kraja.
Rješenje vidim u tome da samo koristim stvari u kojima želim uživati bez da moram prije toga pljunuti ogromnu lovu za njih.

Velike multinacionalne firme često samo unajmljuju poslovne zgrade iako bi ih bez problema mogle kupiti. Zašto? Sigurno ne zato jer imaju budale u financijama koji ne znaju izračunati da će za 10 godina najma platiti više nego da su zgradu odmah kupili - iako mi to prvo pada na pamet. Sigurno nije ni zato jer vlasnici imaju rodbinu po cijelom svijetu i onda “peru lovu” tako da od njih iznajmljuju poslovne prostore. Pa u čemu je onda fora? Jedan od mogućih odgovora bio bi koncentracija na osnovni biznis, a ne na dilanje nekretnina kojima je cijena narasla i briga oko njihovog održavanja. Drugi bi možda bio u fleksibilnosti – poslovnu zgradu je dosta teško prodati na brzinu, a ako biznis zapne lakše je otkazati najam i uzeti neku manju ili se čak preseiliti u drugi grad i sl. Možda ima još nekih razloga koji mi za sada nisu poznati, ali sam razmišljao može li se to primjeniti i na život običnog čovjeka.

Trebamo li kupiti novi auto ili je možda bolje svake godine samo voziti najnoviji model? Trebamo li deset godina graditi ogromnu zidanu kuću kako bi na kraju skužili da ćemo u njoj živjeti nekakvih 20-30 godina. Nedaj Bože da nakon kaj sve završimo dobimo ludog susjeda, autoput ili tvornicu mesnih prerađevina u svojoj blizini. Slobodno zaboravite i na ono “radim to za djecu” jer će ona najvjerojatnije htjeti otići od vas što prije i započeti svoj život negdje drugdje - vjerojatno i u drugoj zemlji. Umjesto toga možda biste za tu lovu već danas mogli živjeti u kući svojih snova, a za par godina u drugoj kući svojih snova kada shvatite da više ne želite kuću sa staklenim stjenama nego bi radije onu drvenu.

Što se nasljedstva tiče pitajte svoje klince kaj bi radije? 100.000,00 EUR-a casha da si kupe stan svojih snova ili neožbukanu kuću vaših snova? :))

Meni osobno vlasništvo predmeta postaje sve manje važno koliko mi je važna mogućnost njihovog korištenja i to što prije. Čak sam počeo razmišljati i o lizingu nekih stvari iako je lizing u pravilu uvijek skuplji od klasičnog kredita. Jednostavno su mi smješni npr. dedeki koji su cijeli život štedjeli da si mogu kupiti kabriolet kad su se praktički već odavno mogli navoziti u njemu, a i bolje bi prolazili kod komada.

Sve se svodi na to da stvari brzo dosade, a još brže dolaze nove i ne možemo ih sve kupiti (nitko nije lud baš toliko bacati lovu). Možda ih možemo koristiti samo onoliko koliko nam je potrebno. Vjerujem da će se u bliskoj budućnosti moći sve iznajmiti. Ljudi su to vani već odavno s(pri)hvatili. Ako želite poslovni prostor oni vam ga slože za jedan dan. Izaberete si koji hoćete namještaj iz kataloga (možda i tajnicu? :)) i sutra je sve spremno za vaš biznis. Za tjedan dana možete otkazati prostor i otići negdje drugdje. Nema selidbe stvari, brige hoće li stol stati u novi ured, gnjavaže oko instalacija žica i sličnih gluposti – samo radite ono u čemu ste najbolji.

Danas sam bio na hitrošalteru iako nisam baš hitro došao do njega. Auto sam jedva sparkirao 500m dalje, a kad sam ušao u FINU morao sam prošetati kroz cijelu poslovnicu i otići na kat da dođem do šaltera. Ali kad sam konačno došao - oduševljenje.

Kao prvo - nije bilo nikoga prije mene i odmah sam bio na redu. veliki +

Kao drugo - nisam imao nikave formulare i obrasce sa sobom osim izvatka iz sudskog registra, statistike i pečata. Niti ne znam kaj sve treba, a trebao sam svoju firmu i sebe prijaviti na zdravstveno i mirovinsko.

Kao treće i najvažnije - nisam bio šutiran sa šaltera i poslan u NN da kupim obrasce nego su službeniici izvadili obrazac iz ladice i sve sredili. Fantastično. Iako je procedura ista kao prije taj STAV službenika je upravo ono što nam treba u državnoj upravi. Da sam došao prije mjesec dana najvjerojatnije ne bih ništa obavio jer nemam ovo jer nisam ispunio ovo i kaj ti ja znam, ali na hitro šalteru sam sve sredio. Pohvale!

Kao četvrto - više (skoro) nigdje ne trebam hodati okolo. Zdravstvenu knjižicu ću podići za par tjedana tamo negdje kod Doma sportova i to je to.

Mali savjet: kad idete okolo nešto obavljati za firmu uzmite sve papire sa sobom uključujući i one od banke za otvaranje računa gdje je vaš potpis i pečat (tzv. potpisni kartoni) iako je to po meni čista glupost. Naime nekada i negdje će vas to tražiti (npr. lizing kuća ili kad potpisujete ugovore) jer im to služi kao provjera vašeg pečata i potpisa. A zašto je glupost? Zato što pečat ionako nigdje ne registrirate i banka nema pojima koji je vaš pečat. Prihvatit će onaj koji vi donesete sa sobom i tamo ga lupite na isti taj "potpisni karton". Kao drugo banka ne može provjeriti vaš potpis osim po osobnoj iskaznici (a to mogu i ovi koji vas traže potpisni karton). Znači sve se svodi na to da lupite isti pečat kod njih kao što ste i u banci. Bezveze. Firma može imati i više pečata, a u banci prijaviti samo jedan i nikome ništa. Kad nosite nalog za plaćanje (HUB) u banku (ako ste dovoljno ludi da ne koristite internet bankarstvo) morat ćete lupiti baš taj pečat koji ste prijavili i to je sve. Jedva čekam da ukinu te pečate.

Vruća tema nema što. Vidim da je već troje ljudi glasalo za ovaj blog. Hvala im. Osobno mislim da je to dobra ideja (iako ja ne dobivam novac od glasanja - što bi bila još bolja ideja:)) jer kad si spreman za nešto platiti to pokazuje koliko ti nešto znači (ljudske odnose tu isključujem). Svi smo mi jaki na mišljenju tipa ova je dionica dobra, trebalo bi pokrenuti onaj biznis, ovo je super način za zaradu itd. itd., ali ja više vjerujem onima koji su pljunuli svoju lovu u nešto nego onima koji imaju "samo" svoje mišljenje o tome.

Od glasanja za najbolje blogove putem sms-a zaradu će imati vlasnici bloga što je potpuno u redu. Zašto ne? Ljudima je očigledno jako stalo do tih lista i ovo je jedno od mogućih rješenja. Na kraju krajeva škvadra je glasala tko će odletiti iz pigbrothera pa što? (ja sam spucao parstokuna kad je Antonija došla na red i nije mi žao:)))) Super je da nema bannera i reklama na samim blogovima kao što je to inače slučaj s besplatnim servisima ili još gore - da moraš plaćati ako NE želiš reklame.

Još par ideja koje mi padaju na pamet. Zašto ne bi dozvolili i komercijalne blogove koji bi plaćali određenu naknadu. Znači da možete slobodno koristiti blog u promotivne svrhe s ciljem zarade. Možda da vam blog bude zamjena za neki web shop jer ovdje lakše možete doći do ciljne skupine svojih korisnika? Nagradne igre su također odlična ideja jer mi Hrvati jednostavno padamo na takve stvari.

No što ako ste običan bloger, gdje je vaša zarada?

Pa... možete pokušati nešto kao dritokonj.blog.hr ili sadisticoshy.blog.hr. Možda toliko dobro pišete ili ste zanimljivi da će vam ljudi sami poslati nešto love (ja sam poslao), ali sve je to kiki-riki u usporedbi s onime što zaista možete zaraditi putem bloga.

Prava zarada putem bloga je u ljudima koje upoznajete putem njega. Zaboga ne trebate u svemu oko sebe tražiti cash;) opustite se i prošvrljajte okolo, a ako slučajno, ali ono fakat slučajno, dobijete neku ideju za biznis, upoznate budućeg poslovnog partnera ili netko upozna vas preko vašeg bloga i postanete bogati sada imate mogućnost zahvaliti se (cashom) onima koji su vam (nama) sve ovo omogućili.