Nekako svi mi želimo imati nešto SVOJE (u vlasništvu) nešto što nam nitko ne može uzeti i s čime možemo raditi što god želimo. Ono što mene muči je trebam li baš kupiti sve što želim u životu jer moram priznati koliko god ja bio skroman čovjek ipak je to dosta love;) Osim toga za par godina ću imati drugačije želje i trebat ću još love i tako nikad kraja.
Rješenje vidim u tome da samo koristim stvari u kojima želim uživati bez da moram prije toga pljunuti ogromnu lovu za njih.
Velike multinacionalne firme često samo unajmljuju poslovne zgrade iako bi ih bez problema mogle kupiti. Zašto? Sigurno ne zato jer imaju budale u financijama koji ne znaju izračunati da će za 10 godina najma platiti više nego da su zgradu odmah kupili - iako mi to prvo pada na pamet. Sigurno nije ni zato jer vlasnici imaju rodbinu po cijelom svijetu i onda “peru lovu” tako da od njih iznajmljuju poslovne prostore. Pa u čemu je onda fora? Jedan od mogućih odgovora bio bi koncentracija na osnovni biznis, a ne na dilanje nekretnina kojima je cijena narasla i briga oko njihovog održavanja. Drugi bi možda bio u fleksibilnosti – poslovnu zgradu je dosta teško prodati na brzinu, a ako biznis zapne lakše je otkazati najam i uzeti neku manju ili se čak preseiliti u drugi grad i sl. Možda ima još nekih razloga koji mi za sada nisu poznati, ali sam razmišljao može li se to primjeniti i na život običnog čovjeka.
Trebamo li kupiti novi auto ili je možda bolje svake godine samo voziti najnoviji model? Trebamo li deset godina graditi ogromnu zidanu kuću kako bi na kraju skužili da ćemo u njoj živjeti nekakvih 20-30 godina. Nedaj Bože da nakon kaj sve završimo dobimo ludog susjeda, autoput ili tvornicu mesnih prerađevina u svojoj blizini. Slobodno zaboravite i na ono “radim to za djecu” jer će ona najvjerojatnije htjeti otići od vas što prije i započeti svoj život negdje drugdje - vjerojatno i u drugoj zemlji. Umjesto toga možda biste za tu lovu već danas mogli živjeti u kući svojih snova, a za par godina u drugoj kući svojih snova kada shvatite da više ne želite kuću sa staklenim stjenama nego bi radije onu drvenu.
Što se nasljedstva tiče pitajte svoje klince kaj bi radije? 100.000,00 EUR-a casha da si kupe stan svojih snova ili neožbukanu kuću vaših snova? :))
Meni osobno vlasništvo predmeta postaje sve manje važno koliko mi je važna mogućnost njihovog korištenja i to što prije. Čak sam počeo razmišljati i o lizingu nekih stvari iako je lizing u pravilu uvijek skuplji od klasičnog kredita. Jednostavno su mi smješni npr. dedeki koji su cijeli život štedjeli da si mogu kupiti kabriolet kad su se praktički već odavno mogli navoziti u njemu, a i bolje bi prolazili kod komada.
Sve se svodi na to da stvari brzo dosade, a još brže dolaze nove i ne možemo ih sve kupiti (nitko nije lud baš toliko bacati lovu). Možda ih možemo koristiti samo onoliko koliko nam je potrebno. Vjerujem da će se u bliskoj budućnosti moći sve iznajmiti. Ljudi su to vani već odavno s(pri)hvatili. Ako želite poslovni prostor oni vam ga slože za jedan dan. Izaberete si koji hoćete namještaj iz kataloga (možda i tajnicu? :)) i sutra je sve spremno za vaš biznis. Za tjedan dana možete otkazati prostor i otići negdje drugdje. Nema selidbe stvari, brige hoće li stol stati u novi ured, gnjavaže oko instalacija žica i sličnih gluposti – samo radite ono u čemu ste najbolji.
Post je objavljen 10.06.2005. u 08:49 sati.