Jučer pogledam kroz žicu ograde i prepoznam parkić pred bolnicom. Onaj parkić gdje smo sjedile skupa i pušile. Da, taj parkić s klupama koje izgledaju poput cjepanica. Parkić koji izgleda toliko benigno pred zgradom koja to nije. Volim parkiće, ma obožavam parkove, ali ne plačem pred njima. Do jučer. Onda potisnem sjećanja i odlutam naručiti se na pretragu, bezveznu gnjavažu. Zvoni telefon i čujem "Jel' znaš tko je umro tu? Mosor." Strah me pomisliti koliko još plača pamte one klupe poput cjepanica? Kako parkići mogu izgledati bezazleno, a da to nisu. |