Jučer pogledam kroz žicu ograde i prepoznam parkić pred bolnicom.
Onaj parkić gdje smo sjedile skupa i pušile.
Da, taj parkić s klupama koje izgledaju poput cjepanica.
Parkić koji izgleda toliko benigno pred zgradom koja to nije.
Volim parkiće, ma obožavam parkove, ali ne plačem pred njima.
Do jučer.
Onda potisnem sjećanja i odlutam naručiti se na pretragu, bezveznu gnjavažu.
Zvoni telefon i čujem "Jel' znaš tko je umro tu? Mosor."
Strah me pomisliti koliko još plača pamte one klupe poput cjepanica?
Kako parkići mogu izgledati bezazleno, a da to nisu.
Post je objavljen 18.02.2012. u 22:33 sati.