Eto , bilo je nikako, baš tako. Jučer sam ponovno srela svoju prošlost, onu ljepšu. Mic po mic dogovarale smo taj susret, frendica iz škole i ja. Počelo na Fejsu, nastavilo se telefonskim razgovorima, a onda smo se i našle. Jučer. Sjedila sam slušajući o teškom životu, crnilu, pobjedama nad crnilom. Bila je u crno-bijeloj kombinaciji. Taj fim jučer ništa nije imao baš ništa umjetičkog u sebi. Ok, znam kako je prošlo tridesetak godina, nisam baš tolika Barbie. Nekako mi se činilo kao da sjedim s Vesnom Balenović obučenom u ženstveno poslovne kompletiće. Jebiga, očito sam opet promašila garderobu i obukla po tko zna koji put neprimjerene čizme. One s 10 cm visokom petom, volim gledati svijet svisoka. Konobar je dolazio, ja sam htjela Red Bull, čisto da dobijem krila i nestanem. Nije ga bilo. Gdje je nestala radost? Pitala me što radim? Rekla sam joj kako bih željela biti plesačicom, ali eto jebiga plešem kroz život amaterski. Ona se nasmijala i pričala o bolesti. Bolesti svojoj, tuđoj, cijele obitelji, a ja sam sućutno kimala glavom. Jedva sam uspjela brzo promijeniti smješak u ikonicu tužnaaaa. A onda me zaista ulovila tugica, nekako me stisnula za grlo. Jer ova frendica imenjakinja je jedne druge. Koja nikada nije željela pričati o bolesti, s kojom sam se smijala i nisam trebala mijenjati ikonice iz sreće u tugu. Koje više nema. Sjedila sam tako i čekala neko pristojno vrijeme za dići se i nestati. Preskočiti restoran gdje nema Red Bulla, preskočiti sve borbe koje bih trebala odslušati u ime prošlih vremena, jednostavno nestati. Rekla je : "Super nam je, kaj ne? Znaš, Zagreb se promenil, nema više pravih zagrepčana. Znaš, mi smo purgeri već pet generacija, a sada su došli neki drugi. Joj, jel' ti jedeš uopće kaj?". Nakon trideset godina opet sam slušala vječnu žalopojku onih kojima je "Dinamo" svetinja. A nedaleko su bili prosvjedi istih takvih, otužni, luzerski. Jebiga, hoću svoj Red Bull. Hoću svoja krila. |