Marketing
Što je sa princezom moje vrele mladosti?
Eto , bilo je nikako, baš tako.
Jučer sam ponovno srela svoju prošlost, onu ljepšu.
Mic po mic dogovarale smo taj susret, frendica iz škole i ja.
Počelo na Fejsu, nastavilo se telefonskim razgovorima, a onda smo se i našle.
Jučer.
Sjedila sam slušajući o teškom životu, crnilu, pobjedama nad crnilom.
Bila je u crno-bijeloj kombinaciji.
Taj fim jučer ništa nije imao baš ništa umjetičkog u sebi.
Ok, znam kako je prošlo tridesetak godina, nisam baš tolika Barbie.
Nekako mi se činilo kao da sjedim s Vesnom Balenović obučenom u ženstveno poslovne kompletiće.
Jebiga, očito sam opet promašila garderobu i obukla po tko zna koji put neprimjerene čizme.
One s 10 cm visokom petom, volim gledati svijet svisoka.
Konobar je dolazio, ja sam htjela Red Bull, čisto da dobijem krila i nestanem.
Nije ga bilo.
Gdje je nestala radost?
Pitala me što radim?
Rekla sam joj kako bih željela biti plesačicom, ali eto jebiga plešem kroz život amaterski.
Ona se nasmijala i pričala o bolesti.
Bolesti svojoj, tuđoj, cijele obitelji, a ja sam sućutno kimala glavom.
Jedva sam uspjela brzo promijeniti smješak u ikonicu tužnaaaa.
A onda me zaista ulovila tugica, nekako me stisnula za grlo.
Jer ova frendica imenjakinja je jedne druge.
Koja nikada nije željela pričati o bolesti, s kojom sam se smijala i nisam trebala mijenjati ikonice iz sreće u tugu.
Koje više nema.
Sjedila sam tako i čekala neko pristojno vrijeme za dići se i nestati.
Preskočiti restoran gdje nema Red Bulla, preskočiti sve borbe koje bih trebala odslušati u ime prošlih vremena, jednostavno nestati.
Rekla je : "Super nam je, kaj ne?
Znaš, Zagreb se promenil, nema više pravih zagrepčana.
Znaš, mi smo purgeri već pet generacija, a sada su došli neki drugi.
Joj, jel' ti jedeš uopće kaj?".
Nakon trideset godina opet sam slušala vječnu žalopojku onih kojima je "Dinamo" svetinja.
A nedaleko su bili prosvjedi istih takvih, otužni, luzerski.
Jebiga, hoću svoj Red Bull.
Hoću svoja krila.
Post je objavljen 27.02.2011. u 19:30 sati.