MICHAEL JOSEPH JACKSON (1958. - 2009.) Žao mi je, jako mi je žao... Počivaj u miru dječače. |
Iz nekih starih razloga... Puca me ljeto, opako. I svake godine me podsjeti kako sam živa. A volim to, biti živa. Razmišljam tako živa kako bi bilo genijalno navući marte na gole noge, doduše ne, ipak mi trebaju bar čarapice. Dakle, navući marte, haljinicu na bretele i zakoračiti čizmama u savršen dan. Pokoriti još jedno ljeto u mom životu. Onako, kao rimski legionar provincije dvije tisuće godina kasnije. Ili recimo, hodati bosa po asfaltu koji se topi onako vruć od sunca pod nogama. I mirisati na ljetne večeri, čulno i raskošno. Oduvijek sam voljela ljeto. I toplinu sunca koja me čini lijenom i maznom. Oduvijek sam voljela mirisati na lubenicu i bombone s okusom ananasa. I kovati planove o budućim bjegovima. S okusom ananasa. Ipak, oduvijek sam smatrala smokve najboljim voćem, onako Božanskim. A ima li što bolje od svježih, hladnih smokava u toploj ljetnoj večeri? Dobro, znam da ima....ali, na smokve sada mislim. I suhe smokve dođu kao utjeha ostatak godine dok se čeka ljeto. Onako, kao kada se žene godinama tješe kada su druge, a ne prve. I misle kako je to ljubav? I vjeruju kako će ljubav pobijediti na kraju? A neće. Jer, spremne su vjerovati kako su one njihova sudbina, dok im ona druga samo kuha. A mirisna ljeta prolaze, nepovratno. I svježe smokve gube svoj sok, suše se. A kada su suhe, samo ih se naniže na konac s ostalim smokvama. Idem obući čizme. Idem potrošiti ljeto. |