Život je dovoljno dug da postigneš sve što ti je namjenjeno i dovoljno kratak da ne propustiš ni trenutka...

subota , 18.02.2017.

Sve u životu mora napraviti puni krug. Život je sam po sebi krug. Krug sastavljen od mnoštva krugova koji su dio jednog večeg kruga, nekad se dotiču i prelamaju nekad ipak lebde unutar velikog kruga ne znajući jedan za drugog.
Rodimo se i to je naš početak prvog kruga ikad i ne znamo koliko će on biti velik ili mali. Krenemo u školu prođemo kroz vrata, završimo školu prođemo kroz vrata. Moj krug trenutno koji sigurna sam dolazi do trenutka kada će se zatvoriti je otvoren kad sam imala 5 godina....Možda mi je zato lakše nositi se sa svime. Kad sam imala 5 dijagnosticirana mi je ALL 1 i od tad do danas, a to je nekih cca. 13 godina traje moj put po tom krugu. I bilo je za očekivat da će kraj biti jednako dramatičan kao početak jer nalazim se pred transplatacijom. Znala sam da će se to dogoditi prije ili kasnije. Znali su i ljudi oko mene, ali jebi ga koliko god da sebe uvjeravamo da će sve biti dobro i da je sve kako treba biti ipak smo suočeni s činjenicom da možda i neće. Jer jebi ga nisu to male i bezvezne stvari, to su stvari koje ti život promjene u trenutku, stvari koje ti pormjene perspektivu, koje te natjeraju da se zamisliš nad sobom. Ne mogu reć da me strah, jer se ne znam bojati jednako kao ni plakati. Jednostavno nije moj stil, nije mi u navici, nikad nisam živila tako. Puno sam krugova dosad zatvorila, puno san toga prošla i puno toga me već bacilo na koljena, da jednostavno više ne znam ležati ranjena. Magic Wisperer je napisao da do cilja ne dolaze jaki , već oni koji umiju i polumrtvi hodati.
Smrt je kao i rođenje sastavni dio života i nitko ne zna kad mu je kraj. Ono što ja znam da nitko od nas ne ide kad on to želi, nego kad postigne sve što mu je namjenjeno. Kad napravi i doživi sve i ostvari sve za što je poslan na ovaj dio planete.
Ja znam da se još nisu zatvorili svi moji krugovi i da ovaj što je pri kraju nije posljednji.
Istina je da se sve ovo moglo dogoditi i ranije ili pak par godina kasnije, ali postoji dobar razlog zašto baš sada. Za godinu dana kada ću imati 25, jer ove godine punim 24 sigurna sam da počinje potpuno nova etapa za mene. Isto tako znam da neke ljude neću zadržati u životu jer neman više želje boriti se za njih. Ne želite se boriti za one koji su već odlučili mrtvi hodati kroz život. Ne želite se boriti za ljude koji lažu u lice nekom kome se duša raspada. Takvi ljudi ne zaslužuju tvoju pozornost, takvi ljudi nisu spremni na osobu kao što si ti, nisu spremni cijeniti prijatelja kao što si ti. Već san pričala o jednostranim odnosima,ali trenutno san u fazi kad postajem svjesna da više rada na odnosima imam s potpunim strancima, nego s ljudima koji su mi tobože bliski.
Zapravo više neću ni pisati o njima jer ne želim ih prizvati k sebi, nisu to zaslužili. Izigrali su to onog trenutka kad su zaključili da je u redu da dopuste da se njihovi problemi prelome preko mojih leđa. I kad su svu moju žrtvu za njihovo dobro umanjili činjenicom da će oni sve ispraviti kad požele, kad oni budu mogli...Mene nitko nije pitao mogu li,pa sam ipak napravila. Nek im je sretno.

Kažu da ponekad samo ljubav nije dovoljna. Ljubav je osjećaj na kojem se dugo radi i ne poznaje lance. Ne može opstati u zatočeništvu i ne podnosi sebičnost. Što god da ste pročitali u bajkama znajte da je fikcija, svatko sebi stvara bajku.
Život nije gotova stvar. Život je nešto više poput:
"Zamislite ratnika koji sam na livadi vodi bitku. Nema suparnika, nema suborca, samo on i livada. Prije ili kasnije netko će se pojaviti i zauzeti stranu, a dotad sve što ratnik treba je upoznati livadu i sebe. Stopiti se i disati kao jedno sa sobom i livadom kako bi prepoznao onoga tko mu se približi.
Svaki odnos koji započnemo ili završimo tu je s razlogom. Na nama je kako ćemo izaći iz njega: poraženi,pobjednici,bogatiji za jedno iskustvo....Mislim da bismo svi trebali živjeti s činjenicom da se sutra možda nećemo probuditi i da je sve što trenutno imamo ovaj sada trenutak i da ga trebamo iskoristiti najbolje što znamo. Svaki dan je jedna nova avantura. Trebali bismo se buditi s tom činjenicom čisto da se oslobodimo straha i da se prestanemo zamarat glupostima...

I danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari.

utorak , 14.02.2017.

Konačno sad kaad se sve malo sleglo....Recimo da se sleglo. Valentinovo 2017. Imala sam milijun misli,dobrih misli za podijeliti do trenutka dok nisam otvorila novi list. Ne znam je li to iz razloga jer nisam još napisala prethodne postove ili zbog činjenice da sam još uvijek tu u ovih 35 kvadrata gdje osjećam da mi fali zraka ili je pak stvar činjenice da mi je sve još nekako u zraku. Bilo kako bilo ovaj post svakako ide na čekanje.

Prošli tjedan je bia izrazito naporan i stresan, trebalo je svima reći što se trenutno dešava u mom životu. Kad ljudima saopčavate ozbiljne vijesti svatko reagira na svoj način. Neki to prihvate kao normalno jer su se i sami susreli s tim, neki se šokiraju jer nisu to očekivali unatoč činjenici da su znali da je moguće. Neki pak zaplaću pa vi morate tješiti njih. Neki vas u ovakvim situacijama oduševe jer od njih ne očekujete ništa, a neki vas razočaraju kad shvatite koliko jadno licemjerni mogu biti. U ovakvim situacijama selekcija dolazi prirodno, nije potrebno da je vi radite što je na neki način i dobro jer vam olakša posal.

U ovakvim situacijama ne cijenim baš ljude koji kažu pomoći ću. Cijenim ljude koji pomognu. Između reći i učiniti velika je razlika. Svi mi možemo biti od koristi jedni drugima, ali na nekakakv smislen način. Ja razumijem da roditelje možeš izmanipulirat na kartu pokušat ću spasiti tvoje dijete, ali ipak nitko te ne može spasiti osim tebe samoga i tima stručnjaka. Bar u mojoj situaciji.
Generalno mi smetaju ljudi koji tek kad odeš sjete se da si cijelo vrijeme bio tu i da bi se trebao vratit. Ne isplati se vračati, život ide naprijed. Što ti vrijede srodne duše kad te nisu voljne pustit da živiš slobodu, kad nisu sebe spremne oslobodit.

Moram priznat da sam sve što mi je rečeno jako dobro prihvatila i da se sa svime nosim racionalno i prizemno. Nije me strah niti malo i nemam vremena za gubljenje na suze. Život treba živjeti unatoč drugima. U cijeloj ovoj priči zapravo me isfrustrirala samo jedna činjenica koju mi je mama prešutila i ta činjenica nije vezana za moje zdravlje. Prešutila je jer je znala da ću popizdit,ali dobro to sad ionako nije bitno. Vrijeme ne možeš vratiti i ljude ne možeš promjenit. Nek sretno žive svoje živote s neporavnanim računima i stavom da će se slabim točkama čovjeka vjećno izvlačit iz problema koje si prouzroče.
Ponekad mi je zaista drago što je bro takav kakav je, šta neda ljudima da ga manipuliraju na takav način.

Apropo cijelom ovom uvodu u trenutku kad je pala noć,a ja otvorila facebook čisto da vidim šta ima pročitam post s jednim od mojih najdražih citata i uhvati me neka nostalgija i suze da će krenuti, a ja ih odlučno potjeram da mi ne gube vrijeme.... Nije ovo stvar autora ili valentinova ili činjenice da se nalazim u situaciji u kojoj se nalazim....Stvar je činjenice da ja sebe mogu zamisliti u svakoj situaciji opisanoj u tom ulomku.
Ovo je random post, prethodne ću napisat naknadno ili možda na kraju ni neću...Jer život je kaos i treba mu se prilagoditi.

"Zaljubljujem se u pamet. U tvoj karakter. U drugačije razmišljanje toliko slično mojem. Zaljubljujem se onda kada ne znaš što bi rekla, ali me ipak ostaviš bez teksta. Zaljubljujem se onda kada nisi dobra u kuhanju, ali ipak izvučeš fenomenalnu večeru da poželim još. Zaljubljujem se u tvoju energiju; u ono što osjetim u trenutku kada sjedimo i šutimo. Ne jer moramo, nego zato jer želimo. Zato jer nam je odlično. Čak i u tišini. Zaljubljujem se onoga trenutka kada bi najradije sjela i plakala, ali ipak stisneš zube jer znaš da od plakanja nema koristi. Onoga trenutka kada sve vodi k tome da ćemo se posvadjati, ali ti nekako uspiješ stati i razmisliti. Ne kako ćeš to riješiti u svoju korist, nego kako ćemo mi to riješiti. U našu korist. Zaljubljujem se onoga trenutka kada mi prilaze lijepe cure. Brdo lijepih cura. A kada mene za to nije briga. Jer znam da ja imam najljepšu. Meni. Ne njima. Ne nekom. Ne na svijetu. Meni."
D.P.

Nisam ni znala koliko sam situacija iz ulomka opisala prije nego sam danas opet otvorila post. Ali nije to bitno na način da ima poantu,bitno je da se dobro osjećate zbog toga. Na stranu moj karakter i moja munjena glava, u životu trebamo egzistencije koje nam donose mir sve drugo je gubitak vremena, a vrijeme već znamo nikog ne čeka. Zato ga dobro iskoristite.