tko zna....nitko nista ne zna...krhko je znanje

nedjelja, 27.11.2005.

zastori su pali....napokon pocinuti se moze...

jucer je konacno odrzana tzv skupstina. konacno su pali zastor, konacno se otpocinuti moze.

u sest godina koliko postoji, ove zadnje tri su najnekvalitetnije. djeca su odrasla fizicki, no mentalno su ostali na nivou djece kojoj je beskrajno dosadno, te stalno zele dvorske lude koje bi ih zabavljale, davale smisao njihovoj dosadi i pretvarale ju valjda u zabavu.

konacno odlozih svoj sesir dvorske lude, otpustih gard i odlazim u zasluzenu mirovinu. nazovite me osvetoljubivom, no pamtim jako dugo, oprastam jako tesko, a osveta je uvijek jelo koje se servira hladno. sad cemo malo zamijeniti strane, moja podsekcija ljencina i ljudi kojima je uvijek dosadno, trazit ce da ih se zabavlja, izmislja dogadjanja, program, ma sve samo da im ne bude dosadno.

zelim djeci pokazati kako je to kad maltretiras nekoga svojom nemastovitoscu, jer na rijecima je lako biti velik, pokazite djelima sto uciniti mozete. :)

La commedia e finita! svi glumci i statisti poklonite se publici, zastor se spusta i konacno mozete odmoriti se - jedni od napornog rada, drugi od izrazito napornog nerada ....

srijeda, 23.11.2005.

male velike stvari

evo godina samo sto nije iscurila. bozic - nova godina. uh, hvata me euforija ne manijakalnog kupovanja, trosenja novca i slicnog, vec euforija super raspolozenja. nekako se ljudi pocinju opustati i sve vise nasmijanih lica vidim oko sebe. nasmijesis se, a potpuni stranci ti uzvrate osmjeh :)

ne znam kako je ostalima, ali u ovo doba ljudima oprastas grijehe iz godine na izmaku. ucinili su ti lose, oprostis im, no bestija poput mene ima veeeeeeeeeliku manu - ne zaboravlja. oprostiti da, zaboraviti ne. i tako svake godine cinim nesto prozaicno - sastavljam listu dobre i lose "djece" koja ce biti ili nece biti darivana. uvijek je do sada popis dobrih bio podulji, a losih kratak. ove godine vise je losih a dobrih manje. kako to - pa mozda sam odlucila ne prelaziti preko malih velikih stvari.

znam znam, sad slijedi tona pametovanja kako sam sebicna, egocentricna bla bla bla...ma najgora bestija na svijetu ako treba, no odlucih ne zaboraviti male velike stvari koje se nagomilashe i postaste velike zaista velike stvari. odlucih s liste dobre djece izostaviti sve osobe koje su svih proteklih godina bile darivane za svoje rodjendane, bozice, nove godine, svete lucije i nikole, uskrse i raznorazne prigode, a u zadnjih hrpu godina zaboravile su mi sitnim znakom paznje pokazati da im znacim nesto u zivotu. sto su ucinili - umjesto da shvate da mi je rodjendan najdrazi dan u godini kada jednostavno zelim biti u centru paznje jer od svih 364 dana, taj jedan jedini dan je samo moj i eto - zelim biti pazena, mazena i razmazena :) sto ucinise ti mali ljudi - e zaboravise ga, ili su smatrali da je ono tipizirano "e, sretan ti rodjendan, zaboravih" dovoljna isprika. materijalist sam, priznajem. pokloni mi zguzvani papiric na kojem si svojom rukom nacrtao cvijet i napisao sretan ti rodjendan, i poklonio si mi nesto sto cu cijeniti i cuvati. zaboravi tako malu veliku stvar i sorry sto ja tebi zapravo u zivotu predstavljam ? nista. pa hvala, i ti meni mozes postati nebitna osoba.

bilo je hrpa super poklona tijekom ovih godina no izdvojit cu tri jer su mi jako dragi i dan danas - prvi je jedan maleni zlatni delfin oko moga vrata, drugi je nasmijano lice ispod kape djeda mraza a treci je cd snimljen s muzikom pjevaca ciji me glas posebno dirnuo svojom prekrasnom bojom.

o delfinu necu pisati, samo cu reci da ga nikada ali zaista nikada ne skidam. to je spona izmedju mene i njega i tako ce ostati zauvijek. jedan maleni zlatni delfin i pogled toplih smedjih ociju ispod beskrajno dugih trepavica.

drugi poklon je neopisivo dragocjen, a prica je za mene jako lijepa. zimsko sam dijete, pa mi je rodjendan ne tako daleko od nove godine. jednog rodjendana bila sam zaista tuzna, usprkos dragim ljudima oko sebe, osjecala sam se sama, srce me je boljelo, a nutrinu razdirala neopisiva tuga. jedne veceri, dan nakon mog rodjendana zacuh zvono ulazih vrata u zgradu. sidjoh ih otvoriti, i prizor koji sam ugledala i danas mi izazove toplinu oko srca i osmjeh na licu. pred ulazom stajao je moj dragi prijatelj kraj svog auta a na glavi mu je bila kapica djeda mraza. znate onu crvenu kapicu, bijelog obruba i bijelog cofleka na vrhu? e bas ta. osmjehivao se toplo, iskreno i veselo i uzviknuo "ho ho ho, sretan ti rodjendan!" suze radosnice i osmjeh razlili su mi se licem. ostatak veceri jednostavno nista i nitko ne bi mogao pokvariti jer to drago bice uljepsalo mi je do tada tuzan i osamljen rodjendan. hvala ti, obecanje vrijedi - nitko nikada nece moci stati izmedju nas i pokvariti nase prijateljstvo. zauvijek, sjecas se :)

cd. ok zvuci prozaicno. kak to moze biti mastoviti poklon. e pa moze. josh groban ima za mene fantasticnu boju glasa, od koje jednostavno se najezim od ugode. i tako tragajuci netom za pjesmama nasla sam njegovu stranicu na kojoj se mogu slusati pjesme s njegovog zadnjeg albuma. posebno mi se dopala pjesma "you're still you". dogovorili smo se naci da ga pocastim za rodjendan. nasli smo se u troje - on, jedan znanac i ja. kako to vec ide, nakon sto ih pocastih uslijedilo je darivanje - otvorim omot podrapavsi ga kak i prilici, a unutra se skrivao upravo cd koji prizeljkivah - josh grobanov album "closer".

evo sad mi se pruzila prilika uveseliti jednu meni jaaaaako dragu osobu - pozeljela je aparat za espresso kavu i dobit ce ga. nasla sam upravo savrsene velicine i jedva cekam onaj trenutak - otpakiravanje poklona i presretan izraz lica zbog sadrzaja poklona.

jednostavno obozavam darivanje. pokloniti nekome sitnicu poput osmjeha ispod djedamrazovske kape koji je neprocjenjiv kad se prima, a ne kosta nista kad se daje. zar nije u tome car? zar ljudi zaista zaboravljaju da poklon ne mora kostati 5000 kn da bi bio poklon, i da je nesto sto napravis sam poput albuma closer sa omotom, upakiranog vlastitim trudom ili jednog crteza na zguzvanom papiricu vrijedan poput neprocjenjive umjetnine?

sto me veseli - darom uveseliti drage ljude, stoga jedva cekam otpakiravanje poklona ove godine - zelim vidjeti sretna lica osoba koje cu darivati. ostali ce dobiti osmjeh jer je i on neprocjenjiv poklon, no za razliku od ovih koje zelim razveseliti necim sto vec dugo prizeljkuju, ostale cu razveseliti blagdanskim raspolozenjem :)

laka vam noc....

petak, 18.11.2005.

predrasude u nama i oko nas....

mislim da na svijetu ne postoji osoba koja se barem jednom u zivotu nije susrela s necim sto se zove - predrasuda. ma kako liberalni bili, ma kako otvoreno prihvacali i dozivljavali svijet oko sebe, ipak u nama uvijek postoje zametci i korjencici predrasuda.

bondov film znakovitog je naziva iako sadrzaj nema veze s naslovom, no upravo je naslov ono sto izrice smisao borbe protiv predrasuda - "live and let live" (ne zelim prevoditi, jer svatko ce ovu jednostavnu recenicu prevesti sebi onako kako ju zeli shvatiti).

krenimo od banalnih primjera: iznervira vas neka osoba svojim iritantnim karakteristikama i kako cete ga nazvati - kreten, idiot, debil. nda.... zapravo, time sebe ponizavate a ne osobu koju ste htjeli uvrijediti, jer on ce za vas reci da ste primitivna osoba iliti popularno primitivka/primitivac (budimo politicki korektni pa navodimo oba spola da se slucajno netko ne nadje uvrijedjenim i povrijedjenim jer govorim samo u jednom rodu. najradije bih govorila u srednjem ali to je na zalost iz prakticnih razloga nemoguce :) ). nego, vratimo se mi predrasudama.

ok, izvrijedjali smo tu tzv. osobu, okitili ju raznolikim epitetima vrlo nepohvalnim za njen karakter, i sto smo postigli - nista. u nama i dalje kljuca bijes, nerviramo se, a ta druga osoba nas vjerojatno niti ne dozivljava :) i cemu onda sve skupa.... uzalud vam trud sviraci...

danas kad se svi bore za nesto, zaboravljamo opet detalje. konstantno gledamo u zvijezde, a zapravo ne vidimo da stojimo u blatu. stremimo poletjeti i vinuti se u nebesa, a nismo naucili niti hodati uspravno. vecina ne vidi dalje od svog nosa, svoje mane negira, ali zato se kiti vrlinama poput svrake - tudjima naravno.

kazu da ne znas kako je nekome dok ne hodas u njezinim/njegovim cipelama. neki to nazivaju biti u necijoj kozi. ma kako to nazivali, pokazuje se cesto da je ne samo tocno, vec jedino moguce. mozemo suosjecati s necijim osjecajima, situacijom u kojoj se nalaze, cak pronaci i zajednickih iskustava u nekim stvarima, no rijetke su prilike kada zaista, stubokom osjetimo kako je drugoj osobi.

zanimljivo je sto mi se to u zivotu uvijek desavalo do sada, neverbalnom komunikacijom - pogled, dodir, energija kojom netko zraci. upoznala sam ljude koje sam odgurnula od sebe jednostavno iz razloga jer su me energetski ispraznili ma kako se kratko nalazila u njihovoj blizini. osjecala bih se kao da sjedim pokraj goleme crne rupe koja jednostavno prozdire svaki atom energije u meni. nema lijepog nacina kako to reci, pa onda jednostavno biram onaj koji je dosljedan meni kao osobi - drito u glavu, pa kud puklo da puklo ;)

no nikada nisam niti cu odgurnuti ljude od sebe jer su drugacijeg uvjerenja od mog, jer im je vjerska, spolna ili ma kakva druga orijentacija drugacija od moje. mogu odabrati da prorijedim druzenje s politickim i vjerskim ekstremistima, jer ne volim ekstreme niti jedne vrste, ne volim fanatike. ne bojih ih se, naprotiv, no oni su drugi oblik negativne energije koja me iscrpljuje, pa stoga umjesto da njihov ego hranim objasnjavanjem svojih stavova, jednostavno se odmaknem i prorijedim druzenja. uvazavam njihovo misljenje, no moje predrasude ipak me sprecavaju da prihvatim njihovo pravo na ekstremizam. mogu li to pobijediti u sebi? ne. mozda bih i mogla, ali stvar je da ne zelim. jednostavno odbijam prihvatiti ekstremiste bilo kojeg oblika, boje i pojavnosti kao nesto sto MORA biti. ma tko to kaze da mora, nista se ne mora osim umrijeti i pi**ti.

s druge strane, sto ako predrasude imaju roditelji spram svoje djece? smiju li si roditelji dopustiti da dobrobit svog djeteta stave nakon svojih predrasuda? smiju li si dopustiti da naude svom djetetu upravo zbog vlastitih predrasuda spram njihovog izbora, odluka ili zivotne orijentacije? mislim da ne bi smjeli. ma kako krive odluke donosila nasa djeca, ma kako patila snoseci posljedice svojih odluka, misljenja sam da roditelji uvijek trebaju stajati uz svoju djecu, podrzavajuci ih iako mozda ne odobravaju odluku ili izbor koji su nacinila.

smije li roditelj odbaciti svoje dijete jer ono odluci promijeniti vjeru ili postati ateist? smije li roditelj odbaciti svoje dijete ako zavoli osobu druge boje koze, druge vjerske ili nacionalne pripadnosti? smije li se roditelj odreci svog djeteta ako je ono homoseksualne orijentacije? NE; NE; NE!

dijete ne bira tko ce mu biti roditelj. dijete ne bira u kojoj ce se obitelji roditi. OK OK ne zelim od ovog napraviti filozofsku raspravu o tome tko je bio prvi - kokos ili jaje. roditelj je s djetetom povezan nevidljivom niti, i samo ju predrasude mogu presjeci.

bole li roditeljske predrasude vise nego osuda okoline? misljenja sam da moraju boljeti najvise. nije bitno da li vas je vasa majka rodila ili samo odgojila, ona je vasa majka i to joj daje ogromnu odgovornost ali ne i neogranicena prava. isto je i s ocem. tko od njih ima pravo braniti djetetu da bude sretno? imaju li pravo postavljati uvjete pod kojim dijete ima pravo na srecu?

misljenja sam da ne, no ljudi oko mene mi svakodnevno dokazuju da si roditelji i okolina uzimaju veca prava nego sto bi smjeli. propovijedajuci moralnu ispravnost, nazivaju homoseksualnost bolescu, vrazjom opsjednutoscu, limitiraju sve sto limitirati mogu, sve do onog konacnog trenutka kada cine monstruozan zlocin - uvjetuju ljubav. postavljaju uvijet koji netko mora zadovoljiti da bi bio voljen. smiju li roditelji ciniti tako nesto, kada vec predrasude okoline namecu takvo ponasanje?

zivi i pusti druge da zive. ne cini drugome ono sto ne zelis da cine tebi. na zalost, moju veliku zalost, ovo su samo rijeci koju primjenjuje tek nekolicina.

zaboravili smo biti covjek covjeku, a sve vise je onih koji su covjeku vukovi :( laka vam noc i svako dobro..... dobri ljudi velikih srca....

a vama, uskogrudnima, ogranicenih vidika i razmisljanja zelim samo jedno - probudite se iz vlastite nocne more i pocnite biti covjek covjeku.....

ne zaboravite da niste u tudjim cipelama i ne znate kako je toj drugoj osobi. stoga joj ne otezavajte, vec se trudite pomoci ili barem pokloniti osmjeh onako od srca, ako vec nista drugo ne mozete uciniti.... osmjeh ne kosta ni novcica, a vrijednost mu je neprocjenjiva.....

utorak, 15.11.2005.

ovisnosti

Dragi citaci ovog mog bloga,

sigurno ste se nebrojeno puta u svom zivotu susreli barem s rijecu "ovisnost" ako ne i s konkretnim oblicima ovisnickog ponasanja.

Kako danas droga, alkohol i omrazene mi cigarete nisu vise vodeci razlog ovisnosti, mislim da bih mogla napisati nesto svoje na tu temu, a da opet ne spominjem gore tri tzv. velika vraga.

Kladionice i kompjutori. HA! Znala sam, sto posto sad je vecini pred licem izjava - kaj meni sad ova tu kokosh soli pamet o ovisnosti o kompovima i kladionicama. Kaj ona, baba jedna, plavusha, ima meni solit pamet kad ja znam da nisam ovisan/ovisna jer mogu prestati kad hocu. :) Nda, to su rekli i oni koji su od svojih ovisnosti umirali, pa ne vidim bas nekog ucinka.

Kladionice i kompjuterske igrice odgovorne su danas za sve vise i vise razvoda, za sve vise i vise otudjenja kako bracnih partnera, tako i prijatelja, ekipe, djece i roditelja... ma cijelo drustvo se otudjuje. Citam u jednom hrvatskom tjedniku kako mladi zaradjuju igrajuci igrice. Sve je to lijepo, no kao bivsa ircerica i bbserica, jako dobro znam kako ljudi mogu postati ovisni o magicnim kutijama zvanim kompjutor.

Danasnja posast zove se WOW - iliti World of Warcraft. Isprobah igricu jer mi je grafika bila lijepa oku, prica zanimljiva, igranje zabavno, no kao sto je ocito - nisam toliko ogrezla u igru da je ne bih ostavila nakon cca mjesec-dva igranja. Frend mi je poslao pozivnicu za 7-dnevno besplatno igranje i iskoristila sam ju naravno (alo ekipa, pa besplatno je :) ). No dalje, nope. Vise volim blebetanje uzivo, gledanje filmova uz opaske gledatelja, druzenje s razlicitim karakterima koji mi obogacuju ovo moje postojanje, od sjedenja pred kompom. Dovoljno mi je sto pred kompom sjedim 9 sati svakog radnog dana, nemam neku osobitu potrebu sjediti i doma.

Cemu mi danas sluzi komp? Kada bih rekla "ne igram se nikada!" to bi bila cista i besramna laz. Igram se dakako, volim i BG i NWN i Vampire: Bloodlines, no ne igram ih od jutra do sutra. Odigram povremeno nesto i to je to. Isto je bilo i s Civilizacijama i slicnim igrama - htjela sam vidjeti kuda me moja "bolesna" masta moze dovesti :) Hoce li luda krava unistiti cijeli kontinent ili ce moja tiranija prva poslati ljude u svemir? :) Sve je to igra, no kad ugasis komp ne zivim likove koje sam vodila u igri. Jasno razlucujem stvarnost od igre, no sve vise i vise primjecujem kako ljudi postaju ovisni o igrama.

Kako se manifestira ta ovisnost? Zanemaruju svoje partnere/partnerice u svim pogledima (sex postaje opcija koja se nuzno ne mora upraznjavati, obiteljske obveze odgodive, itd itd), zaboravljaju prijatelje, radije dane i noci provode u haracinama u virtualnom svijetu od druzenja s ljudima od krvi i mesa u ovoj nasoj sarolikoj realnosti.

Ima li tome lijeka? Mislim da ima, ali on je okrutan - zauvijek prestati igrati sve igre koje bi mogle izazvati ovisnost, sto u prvom redu znaci bilo koji oblik online igranja. Zasto ovako drasticne mjere? Jer ovisnost je bolest, a bolest se ne moze lijeciti bijegom od realnosti i suocavanja s problemom, vec upravo suprotnim - suociti se sa svojom slabostima, postati svjesni da su one dio naseg karaktera i krenuti smjerom koji znaci maknuti se od izvora zaraze i ovisnosti.

Sigurna sam da u svojoj okolini imate ovakvih primjera, no ono sto bi me zanimalo - znate li za ikoga tko se izlijecio? Gledam propale brakove, propadajuce veze, otudjivanje prijatelja - a za sve je kriv WOW :( Moze li jedna igra imati toliki ovisnicki utjecaj na odrasle ljude, jer osobe o kojima govorim nisu djeca, vec odrasli.....

četvrtak, 10.11.2005.

Detalji....

Danas mailom od prijatelja dobih lijepu pricu, koja me podsjetila na nesto sto mi je s vremenom postalo moto "uzivaj u malim stvarima, jer one itekako mogu pomoci da tvoja sreca postane velika". Gledajuci stalno "bigger picture" zaboravljamo na detalje, a oni cesto stubokom izmijene prvobitno misljenje, sliku ili dozivljaj. Mana ili vrlina (ovisi kako tko na to gleda) mi je uvidjeti detalje. Da ne duljim, evo price:

JEDNA MALA PRIČA

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da joj vrijeme brže prođe. Kupila je knjigu i paketić keksa.
Sjela je u čekaonicu VIP kako je nitko ne bi uznemiravao. Pored nje na stolicu je stavila kekse, a sa druge strane sjedio je jedan gospodin koji je čitao novine.

Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: Ma gle ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, udarila bi ga...
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na šta, je uzimao isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli:
Baš me zanima što će sad napraviti!!!
Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!

Ovo je zaista previše, ona se zacrveni od ljutnje, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjecala malo bolje, nakon što ju je prosla huja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da ne bi opet bilo iznenađenja. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci... u tom trenutku spazi paketic keksa još uvijek netaknut.

Posrami se i tek tada shvati da su keksi, isti kao njeni, bili od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja je bila ljuta i povrijeđena.


ZAKLJUčAK:
Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali? Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda na prvi pogled!!!!

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu promijeniti nakon što ih učinimo:
- Vratiti Kamen kad je bačen;
- povući Riječ nakon što je rečena;
- ponoviti Mogućnost nakon što je izgubljena;
- vratiti Vrijeme koje je prošlo;
- povratiti Ljubav za koju se NE BORI.

srijeda, 09.11.2005.

Mila....

Bila jednom jedna djevojčica čiji roditelji vidjevši to slatko lišce jednostavno joj ime Mila nadjenuše.
Rasla je Mila, okružena brojnom obitelji, voljena usprkos siromaštvu, pažena i mažena majčinskom brigom i budnim očevim okom. Izrasla je u lijepu mladu ženu, vatrene naravi, s plamenom u srcu, i žarom u očima boje noćnog neba. Kako to u životu biva kad ratni vihor ispremeće vam život naglavce, i Milin život se promijenio. Od bezbrižne djevojke postala je hrabra, nesebična i još uvijek usprkos svim nedaćama mila Mila. Ni napola ugasli žar sjajnog oka nije mogao umanjiti ono po čemu se Mila isticala među tolikim drugim djevojkama - toplo veliko srce puno ljubavi i milina kojom je obasipala sve oko sebe.
Kako je vrijeme prolazilo, Mila je izrasla u mladu ženu, zasnovala svoju obitelj i rodila svoju djecu. Odgajala ih je na samo njoj svojstven način pretopivši tople majčinske riječi, ljekovite zagrljaje i poljupce u stepenice kojima su se njena djeca uspinjala stazom života.
Dobila je Mila i unuke.
Od početka je započela tkati nit koja će me zauvijek vezivati s njom - nevidljivu prostom oku, ali blještavo uočljivu srcem gledajući - nit koju ništa i nitko nikada neće moći prekinuti.

Prve suze, prvi osmjeh, prvi korak, čokoladom umusano lice, prva ogrebotina na koljenu koju zaliječiti može samo brižni poljubac... sve to i još pregršt pružila mi je Mila.

Bila je i do sada ostala osoba koju sam najviše voljela i koju ću zauvijek voljeti istom onom snagom kojom sam ju zavoljela prvi puta kada su moje oči mogle konačno vidjeti tko je ta osoba koja mi nježno šapuće umirujući moj plač, koja se smije svakoj mojoj dječjoj grimasi, koja me privija nakon buđenja, koja me uljuljkuje prije sna....

Prije devet godina započela je svoju jedinu bitku u životu koju je izgubila, onu s opakom bolešću koja joj je izjedala tijelo no nije mogla uništiti njeno nesebično ljubavlju ispunjeno srce i prekinuti onu nevidljivu nit među nama. Bitka je bila duga, puna uspona i padova, sve do one noći kada ju je izgubila. Otpočinula je zauvijek, umorna od duge i iscrpljujuće borbe.

Pet godina nedostaje mi njen glas, topli zagrljaj, nježan dodir, brižan prijekor i iskrena čestitka, onako od srca, za ma kako sitan uspjeh. Pet godina ne smogoh hrabrosti suočiti se s neminovnom istinom - nikada više neću moći pogledati u te oči boje noćnog neba, u kojima zvijezde snivaše. Pet godina suze nisu potekle iz mojih očiju, jer to bi onda bio znak da konačno mogu tugovati, da mogu početi zaboravljati, a to je bilo upravo ono što ne želim - ne želim nikada zaboraviti!

Prije tjedan dana, sama među hrpom ljudi, dodirnuvši hladni kamen, brana je popustila i bujica suza potekla je odnoseći bol, ljutnju zbog uskraćene vječnosti, tugu, nemoć i samoću, beskrajnu samoću koja je ostala, nakon što je najmilija otišla. Pustih suze nek teku. Briga me što misli hrpa stranaca koja prolazi pokraj mene, briga me za svijet oko mene, napokon smogoh hrabrosti suočiti se s onim što mi je uvijek govorila - "Nikada te neću napustiti, jer dok god si ti živa, nosit ćeš i dio mene sa sobom. Zauvijek ću živjeti u tvom srcu, a život će ti uljepšavati naše zajedničke slike koje samo ti nosiš u sebi."

Vrijeme je postalo nešto neobično - istovremeno je sve stalo, a i jurilo strelovito dalje, naprijed. Pet dugih samotnih godina pretočih u kovitlac emocija, i kad pomislih da će me ugušiti svojom intenzivnošću, uhvatih se za onu nevidljivu nit i polako stadoh na noge. Suze su počele kapati, više nisu bile bojica koja mi je ispirala lice. Ona dobro poznata toplina ispunjavala mi je nutrinu. Slike sjećanja poput nekog ludog filma izmjenjivale su se pred mojim očima, prizivajući u sjećanje dodire, mirise, okuse, boje, zvukove.... Sve je bilo tu, uz mene, u meni - oduvijek i zauvijek.

Napokon sam pronašla davno izgubljeni djelić svoje duše, slomljeni komadić srca, i mogla sam oprostiti sebi i najmilijoj, jer ona me zapravo nikada nije napustila, nije me ostavila samu. Ostala je i ostat će zauvijek kraj mene i u meni, budno me čuvajući od nedaća, podižući me kad pokleknem na putu zvanom život.

Hvala Ti što si bila dio mog života, što si me naučila kročiti naprijed, živjeti u sadašnjosti pogleda uprtog u budućnost, što si me naučila oprostiti, plakati, smijati se, voljeti. Hvala Ti što si me naučila izgovarati magične riječi HVALA, MOLIM, OPROSTI i VOLIM TE.

Najmilija bako, ako izbrojiš sve zvijezde na nebu, pomnožiš ih s beskonačnošću, još uvijek nećeš moći izbrojati sve one naše lijepe slike koje nosim sa sobom....

Nikada te neću zaboraviti....

<	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?