Bila jednom jedna djevojčica čiji roditelji vidjevši to slatko lišce jednostavno joj ime Mila nadjenuše.
Rasla je Mila, okružena brojnom obitelji, voljena usprkos siromaštvu, pažena i mažena majčinskom brigom i budnim očevim okom. Izrasla je u lijepu mladu ženu, vatrene naravi, s plamenom u srcu, i žarom u očima boje noćnog neba. Kako to u životu biva kad ratni vihor ispremeće vam život naglavce, i Milin život se promijenio. Od bezbrižne djevojke postala je hrabra, nesebična i još uvijek usprkos svim nedaćama mila Mila. Ni napola ugasli žar sjajnog oka nije mogao umanjiti ono po čemu se Mila isticala među tolikim drugim djevojkama - toplo veliko srce puno ljubavi i milina kojom je obasipala sve oko sebe.
Kako je vrijeme prolazilo, Mila je izrasla u mladu ženu, zasnovala svoju obitelj i rodila svoju djecu. Odgajala ih je na samo njoj svojstven način pretopivši tople majčinske riječi, ljekovite zagrljaje i poljupce u stepenice kojima su se njena djeca uspinjala stazom života.
Dobila je Mila i unuke.
Od početka je započela tkati nit koja će me zauvijek vezivati s njom - nevidljivu prostom oku, ali blještavo uočljivu srcem gledajući - nit koju ništa i nitko nikada neće moći prekinuti.
Prve suze, prvi osmjeh, prvi korak, čokoladom umusano lice, prva ogrebotina na koljenu koju zaliječiti može samo brižni poljubac... sve to i još pregršt pružila mi je Mila.
Bila je i do sada ostala osoba koju sam najviše voljela i koju ću zauvijek voljeti istom onom snagom kojom sam ju zavoljela prvi puta kada su moje oči mogle konačno vidjeti tko je ta osoba koja mi nježno šapuće umirujući moj plač, koja se smije svakoj mojoj dječjoj grimasi, koja me privija nakon buđenja, koja me uljuljkuje prije sna....
Prije devet godina započela je svoju jedinu bitku u životu koju je izgubila, onu s opakom bolešću koja joj je izjedala tijelo no nije mogla uništiti njeno nesebično ljubavlju ispunjeno srce i prekinuti onu nevidljivu nit među nama. Bitka je bila duga, puna uspona i padova, sve do one noći kada ju je izgubila. Otpočinula je zauvijek, umorna od duge i iscrpljujuće borbe.
Pet godina nedostaje mi njen glas, topli zagrljaj, nježan dodir, brižan prijekor i iskrena čestitka, onako od srca, za ma kako sitan uspjeh. Pet godina ne smogoh hrabrosti suočiti se s neminovnom istinom - nikada više neću moći pogledati u te oči boje noćnog neba, u kojima zvijezde snivaše. Pet godina suze nisu potekle iz mojih očiju, jer to bi onda bio znak da konačno mogu tugovati, da mogu početi zaboravljati, a to je bilo upravo ono što ne želim - ne želim nikada zaboraviti!
Prije tjedan dana, sama među hrpom ljudi, dodirnuvši hladni kamen, brana je popustila i bujica suza potekla je odnoseći bol, ljutnju zbog uskraćene vječnosti, tugu, nemoć i samoću, beskrajnu samoću koja je ostala, nakon što je najmilija otišla. Pustih suze nek teku. Briga me što misli hrpa stranaca koja prolazi pokraj mene, briga me za svijet oko mene, napokon smogoh hrabrosti suočiti se s onim što mi je uvijek govorila - "Nikada te neću napustiti, jer dok god si ti živa, nosit ćeš i dio mene sa sobom. Zauvijek ću živjeti u tvom srcu, a život će ti uljepšavati naše zajedničke slike koje samo ti nosiš u sebi."
Vrijeme je postalo nešto neobično - istovremeno je sve stalo, a i jurilo strelovito dalje, naprijed. Pet dugih samotnih godina pretočih u kovitlac emocija, i kad pomislih da će me ugušiti svojom intenzivnošću, uhvatih se za onu nevidljivu nit i polako stadoh na noge. Suze su počele kapati, više nisu bile bojica koja mi je ispirala lice. Ona dobro poznata toplina ispunjavala mi je nutrinu. Slike sjećanja poput nekog ludog filma izmjenjivale su se pred mojim očima, prizivajući u sjećanje dodire, mirise, okuse, boje, zvukove.... Sve je bilo tu, uz mene, u meni - oduvijek i zauvijek.
Napokon sam pronašla davno izgubljeni djelić svoje duše, slomljeni komadić srca, i mogla sam oprostiti sebi i najmilijoj, jer ona me zapravo nikada nije napustila, nije me ostavila samu. Ostala je i ostat će zauvijek kraj mene i u meni, budno me čuvajući od nedaća, podižući me kad pokleknem na putu zvanom život.
Hvala Ti što si bila dio mog života, što si me naučila kročiti naprijed, živjeti u sadašnjosti pogleda uprtog u budućnost, što si me naučila oprostiti, plakati, smijati se, voljeti. Hvala Ti što si me naučila izgovarati magične riječi HVALA, MOLIM, OPROSTI i VOLIM TE.
Najmilija bako, ako izbrojiš sve zvijezde na nebu, pomnožiš ih s beskonačnošću, još uvijek nećeš moći izbrojati sve one naše lijepe slike koje nosim sa sobom....
Nikada te neću zaboraviti....
Post je objavljen 09.11.2005. u 21:43 sati.