tko zna....nitko nista ne zna...krhko je znanje

četvrtak, 29.12.2005.

Bozic

evo bozicni blagdani su za nama, i moram priznati, bilo je kratko, svrhovito i slatko :) (ovo potonje odnosi se naravno na kolace :)

ne mogu reci da spadam u skupinu vjernika, no volim bozicne obicaje. na polnocke odlazim vise manje cijeloga zivota. u pocetku to je bila zabava - ide hrpa frendova zakaj ne bi i ja, a onda sam "kao odrasla", pa poceh i slusati sto govore propovjednici.

kako nismo svi stvoreni da budemo veliki govornici, tako je i sa svecenicima, jer na kraju krajeva, ipak su i oni samo ljudi, sa svim vrlinama i manama koje imamo i mi "obicni" smrtnici. jedne godine cijela propovjed bila je pokvarena jednim slucajnim lapsusom. umjesto da crkvu nazove jednom od uobicajenih fraza "bozja kuca, kuca jaganjceva, kuca isusova" itd, svecenik je rekao "i tako se mi na ovu svetu noc okupismo u kuci vola i magareta". i kako nakon toga uopce slusati sto dalje govori, kad ti je na pameti da si ti zapravo u kuci vola i magareta :)

no nisu uvijek propovjedi lose, ima i vrlo zanimljivih. ove sam godina bila u crkvi sv. martina koju drze salezijanci. svecenik koji je drzao misu, govorio je vrlo zanimljivo o necemu sto je za mene smisao bozica - obitelji.

zamislimo hipotetsku situaciju u kojoj imate trudnu zenu koja s muzem trazi stan. vecina stanodavaca ne zeli takve "mlade" obitelji, jer su djeca - problem?! nadalje, buduci ce godinu dana biti na porodiljnom dopustu, takva mlada obitelj ne moze niti dobiti stambeni kredit jer nisu kreditno sposobni. kakva im je perspektiva? losa, ako nesto ne promijenimo u sebi i oko sebe.

vozim se tramvajem i na stanici stoji zena s kolicima u kojima je maleno djetesce. 5% ljudi pomoci ce joj svladati prepreku zvanu "ukrcaj mame s bebom i kolicima u tramvaj", dok ce ostali sa zanimanjem pratiti njene zonglerske sposobnosti, kojima pokusava sigurno drzati dijete u narucju, dok istovremeno ubacuje kolica u tramvaj. zivcane babe s cjelogodisnjim pmsom, te nehebicom isfrustrirana muska populacija uzvikuje "no, gospodjo, hocete li vise uci u tramvaj, nama se zuri" nitko od te prijezira vrijedne skupine zivcano frustriranih nije niti prstom makla da bi zeni pomogla. mladic na tramvajskoj i ja koja sam izasla na straznja vrata pomogli smo mami da se ukrca u tramvaj. nase dobrocinstvo nagradjeno je zatvaranjem tramvajskih vrata i nasim ostankom na stanici, dok su nas prijezira vrijedni putnici nagradili podrugljivim smjeskom koji je govorio "koje ste vi budale, sad ste ostali na stanici, smrzavajuci se i cekajuci slijedeci tramvaj umjesto da ste ostali s nama na toplom"

vecina medju nasom hvale vrijednom populacijom reci ce "pa tko joj je kriv, kaj nije muz isao s njom. sve te emancipirane zene bore se za svoja prava, pa kaj se onda bune" ma dovraga, bunit cu se, ako treba i grist vas sve oko sebe, sebicne, samozive i jadne ljude koji osim vlastitih masnih dupeta ne vidite prst pred nosom. argh!

jedan od velikih ruskih pisaca napisao je "svaka sretna obitelj je ista, svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj nacin". znaci li to da je sreca nesto sto se treba skrto skrivati u zakljucanoj skrinji, ili jednostavan cin ljudskosti moze usreciti nekoga vise nego da si mu podario skrinju s blagom? moze li novac kupiti srecu? moze li novac zamijeniti obitelj? moze li novac nadomjestiti toplinu obiteljskih veza? moze li novac kupiti bliskost?

no vratimo se natrag bozicu....

ove godine sto zbog ljenosti, sto zbog divljeg radnog rasporeda, bor okitismo dan iza stefanja. mama i ja izborismo se s nasim 33 godine starim borom kojeg izradise, a tko drugi, do marljivi kinezi. imali smo mi u ovih 33 godine i pravih drvaca u drvenim teglama, koje smo nakon raskicivanja sadili po sljemenu i obliznjim sumama, no ovaj umjetni boric, nekako je obiljezio moje cijelo djetinjstvo. staklene kuglice svih oblika i boja, skrivaju se brizno umotane u salvete i svilene krpice. koje li ce odabrati za ovu godinu, pitaju se sigurno. plavo bijela kombinacija uvijek pali kod mene, no ne htjedoh nametati svoj izbor. mama je izabrala upravo ono sto mi na umu bijase - plave i bijele kuglice, mat i sjajne, prosarat cemo keramickim figuricama snjegovica, djeda mrazica, misica, staklenim pahuljicama, gljivicama.... u zaru naseg kicenja, vremesni bor se nakrivio. ne samo da se nakrivio, vec je izgledalo kao da zeli leci i malo otpocinuti, jer mu je teret kuglica postao pretezak.... zlo i naopako. sto sad? nas labilni bor odlucio je prkositi gravitaciji i dokazati da on moze stajati i u vodoravnom polozaju. nakon borbe s gravitacijom i njegovom tvrdoglavom ustrajnosti da legne, uspravili smo ga i ustanovili da nam fali jedan sicusan detalj - lampice. a joj, pa sve nam naopako krenu. uz malu potragu, i zmijoliko vijuganje, lampice se nadjose na boricu :) i sjaje, zmirkaju, namiguju, zloce male :)

neuruceni pokloni nadjose svoje mjesto pod borom, cekajuci da ih oni kojima su namjenjeni raspakiraju s veseljem otkrivajuci njihov sadrzaj. vidjevsi kako sve izgleda poput slike iz sladunjavih televizijskih reklama, sestra se samo nasmijala.

ma kako naopaka i cudljiva bila moja obitelj, moja je takva kakva je. nisam ju trazila, dobih ju rodjenjem, no sva dobra i zla laksa su kada ih dijelite. sve suze i smijeh lakse se dijele s obitelji.

bozic bi trebao biti obiteljski praznik. dan kada sve uzurbano zaposlene obitelji nakratko stanu, sjednu i zajedno podijele smijeh, misli, razmisljanja....

znate ono kad kazete "svako dobro ti zelim". da da, bas to. ta recenica ne vrijedi ni prljave bljuzge uz cestu ukoliko ju ne mislite i ne zelite od srca.

stoga svima vama, poznatima i nepoznatima, crnima, bijelima, zutima, zelenima, tockastima, prugastima, cupavima, celavima, bradatima, mrkima, nasmijanima, tuznima, usamljenima, drustvom okruzenima, obiteljima, razdraganim djecjim srcima, ma svima vama

zelim svako dobro u ovoj godini na isteku i slijedecoj koja tek dolazi :)

četvrtak, 15.12.2005.

blogiranje

buduci bucni klinci i njihove damn petarde mi ne daju ubiti oko, zveknuh daljinski i piknuh jedan od gumbica. bam evo ti sanja show. jos jedan od klonova americkih talk emisija ala oprah, riki lake etc.

iskreno, pogledam povremeno emisije, no najdraze su mi one u kojima gosti pokazu voditeljici da bi se trebala baviti drugim poslom za koji je stvorena - pjevanje, a voditeljsku fotelju, klupicu ili stafetu nek prepusti ljudima s karizmom, koji znaju voditi svoje goste, a ne da gobac vodi emisiju jer voditeljica je tu statista (svaka cast gobcu, duhovit je, no izrazito jak karakter, te ga voditelj emisije zaista treba kontrolirati ukoliko ne zeli da mu emisija postane the gobac show :) ).

zamislite koja je tema - blog i hrvati. da nije ironije, jos bih naslov dozivjela ok, ali ovako mi to zvuci kao bog i hrvati i slicni klonovi koji stalno iznicu. tko li samo smislja tako glupe naslove, treba mu definitivno uruciti oscara za glupost. nije uzaludno receno "beskrajna je ljudska glupost2 :)

sanja dolezal kao blogerica. lol. iskreno - gosti su ju opet nadjacali. ne razumijem kako jedna takva emisija ima tako veliku navodnu gledanost. voditeljica nikako da se nametne kao voditeljica, vec uvijek ispadne statistica u vlastitoj emisiji. gosti bolje vode emisiju nego ona, pitanja kao da joj pisu sniferi ljepila nakon sto su na ex popili litru zestice. dobro, kakvi to novinari izlaze s tog novinarstva? pa zar zaista pravi novinari u hr izumiru poput dinacha nekada? strasno. istrazivacko novinarstvo izgleda zaista ne postoji. ok, nisi potkovana u temi svoje emisije, no i vrapcima je jasno da sama ne pises pitanja, no kuc-kuc daj nemoj izvaljivati gluposti tipa underground scena i povezivati to s blogosferom.

zaista ne razumijem zasto kada vec kopirate emisiju, koncept emisije, nacin odnosa voditelj-gost-publika, onda barem pogledajte kako to radi masinerija zvana oprah. zena se za svaku emisiju izvrsno pripremi. pitanja su joj izvrno koncipirana, cak i kad obradjuje vrlo skakljive teme, zna dozirati pitanje da bi dobila fantasticnu reakciju i gledaoca i gosta i publike u studiju. nije bitno kakve teme opisuje, vec cinjenica da to izvrsno radi. sto se mene tice da prica o purici s mlincima, ako se za to pripremi izvrsno onda je to pravi voditelj i novinar.

danas si svi umisljaju da su novinari, sposobni pisati izvrsne stvari. bs! reality check! alo, ima li koga?! surfajuci blogosferom nasla sam zaista veliku kolicinu ljudi koji su u stanju fantasticno izraziti svoju misao. ima svakojakih blogova, teme su zaista raznolike, cak su i autori saroliko drustvo. no, jedno je definitivno zajednicko - interakcija svekolike populacije zemlje. pisali vi na svom ili nekom stranom jeziku, zaista nije bitno, jer uvijek ce postojati netko tko ce vas citati. ljudi su drustvena bica i vole razmjenjivati misli.

vrhunac glupih izjava ala sanja "blogeri su sekta!" ma zaista, hvala izumitelju daljinskog, uvijek mozes promijeniti program. razgovara s vesnom pusic i zeni se u ocima vidi podsmjeh ovako glupim izajvama. draga sanja, nekada si mi bila idol dok sam kao curica pjevala pjesmice novih fosila, no s vremenom sam odrasla, knjige mi ne sluze kao ukras na policama vec kao prozor u neki drugi svijet, a internet mi je izvor novih informacija. u danasnje doba izvaljivati toliku kolicinu gluposti, pokazati takvu groznu nepripremljenost iz emisije u emisiju (gledah 5 emisija razlicite tematike i jos nisam nasla niti jednu u kojoj si bila pripremljena kako spada, postavljala pitanja koja su bar suvisla, vec samo nakon pet min odlucim promijeniti program jer ne mogu vjerovati da i dalje vjerujes da si super novinarka). you wish!

wannabe je najgori oblik postojanja, a najgore sto se voditelju moze desiti je da mu publika pozeli imati daljinski upravljac. mislim da bi me morali lancem vezati za stolac da odsjedim svu kolicinu gluposti koju prospesh u pol sata svog showa. strasno loshe, draga sanja, iskreno pjevanje ti bolje lezi.

shopingholicarka i njena mama :)

godisnji moze biti zaista zanimljiv ako sa sobom u krstarenje trgovinama povedete svoju roditeljicu, iliti majku :)

eto, danas, konacno (hvala djedu mrazu i vanzemaljcima koji su to omogucili) uspijeh odvuci svoju majku na malo krstarenje ducanima. nisam planirala kupiti nista posebno, no ako mi nesto zapne za oko, hehehe - gotovina je u djepu ne u hagu, a plastika uvijek pali kad gotovina odmagli :)

lokacija - grad zagreb i bliza okolica. predmet koji se trazi - sve :)

nakon malo voznje u stilu janice kostelic jer slalom je ono sto opisuje najbolje danasnje krstaerenje shkodilaka gradskom vrevom, konacno stigosmo do cilja. uparkiravanje i laganim korakom do ducana. "joj, pa ne da se meni sad to isprobavati, daj ti probaj" hehehhe, pakleno dobra taktika za nagovorit majku da konacno kupi nove tenisice. zena obozava kupovati drugima, ali kad treba sebi onda je lakse zamrznuti oceane i naseliti mars nego nju nagovoriti. no paklena taktika "joj, nema broja za mene, daj ti probaj" pali apsolutno svaki put. srecom ne cita moj blog, inace tko zna, mozda bi me prokuzila. namjerno birah modele za koje mi je ljubazna mlada prodavacica rekla da nema broja, i evo moje majke na klupici kako isprobava razlicite modele tenisica. sutra ih dolazimo kupiti jer zeli dovuci i tatu da i on pronadje neke crne forne za setnje sa psetavcem od sisterice.

yes! obozavam ih razveseliti, a da toga nisu ni svjesni. naime, dok se majka mucila skidanjem i oblacenjem, platila sam dvoje tenisica i dogovorila se s gospodjicom da ih sutra cekaju :) gust ce biti kad im zena kaze da ne trebaju nista platiti jer je sve vec placeno. zar nisam zlo i naopako :)

mana je sto me shoping izmorio pa se bacam u kadu s gumenom patkicom, a zatim malo ubiti oko i razmisliti okrece li se svijet oko mene ili ne :)

srijeda, 14.12.2005.

king kong ili lamentiranje o okolini

nocas je bila premijera king konga i moram priznati iako je film hrpa specijalnih efekata, troje glavnih glumaca i jedan sporedan daju filmu notu koja me drzala budnom sve do zore. nisam mogla zaspati. u meni su kljucali uzburkani razliciti osjecaji. ne bih nista rekla da nisam znala tematiku, da cak mi radnja kompletna nije poznata, da ne znam kraj, no ono sto me iznenadilo je bura emocija koje su uvijek iste, nepromijenjene, intenzivno bolne....

moramo li zaista uvijek unistiti ono sto je lijepo samo da bismo posjedovali ljepotu, jer ljepota koju ne posjedujemo nema prave vrijednosti? moramo li zaista tako temeljito unistiti drugacije samo zato sto je drugacije?

neki kazu da sam preemotivna za danasnji surovi svijet, dok drugi kazu da bi me prije dozivjeli kao kamen, stijenu, nego emotivno bice. sto je prava istina, znam ja, i mozda tek nekolicina ljudi koji svojim postojanjem ostavishe traga u meni.

koliko mozete udaraca podnijeti prije nego pustite suzu? hocete li ju pustiti pred drugima? hocete li dopustiti "njima" da uvide vasu slabost i domet oruzja kojim vas mogu povrijediti, kojim vam mogu nanijeti bol? jesu li suze uvijek znak boli ili jednostavno izraz nemoci da se promijene okolnosti u kojima ste se zadesili?

najmrze mi je proliti suzu pred "njima", ljudima oko mene. mozda ce zvucati odvratno no zaista nisam preveliki ljubitelj ljudske rase. ljudi su jedina zivotinja koja sustavno radi na unistenju svih zivih stvorenja na ovom, a po mogucnosti i ostalim planetima oko nas. ljudi ubijaju zbog zadovoljstva ne zbog hrane, ljudi ubijaju iz sporta, ljudi ubijaju jer im je ubijanje uzitak. ljudi zivotinje nazivaju cudovistima, monstrumima, no zaboravljaju pogledati vlastiti odraz u ogledalu. zaboravljaju svoje nasljedje za buducnost - unisti prvi da ne bi bio unisten, cak iako ti ne prijeti nikakva stvarna prijetnja, unisti tek toliko da ih upozoris na svoju moc unistitelja svega i svakoga. kakvo to sadisticko zadovoljstvo ljudima pruza unistavanje, nikada necu doznati nadam se, no da zele unistiti sve i svakoga iskusavam svaki dan svoga zivota.

ne, nisam lovina, cesce sam zvijer ulovljena u stupicu zbog svoje slabosti - iznova glupo nepotrebne vjere u dobrotu ljudi. jedna lasta ne cini proljece, tako ni jedan dobar covjek ne znaci da je covjecanstvo dobro. kada bih trebala globalino oznaciti ljudsku vrstu, rekla bih da smo maligno oboljenje planeta zemlja, koje ce ju jednog dana i unistiti, jer sveusrdno radimo na tome. svaki puta prekrsim sebi dano obecanje - nikome nikada ne pruzaj drugu sansu, jer podgrijana juha ne valja pa tako ni podgrijani ljudski odnosi. kad jednom zahlade, pusti, nema smisla se truditi....

baci jedan papir, koga briga, to je samo jedan papir. proizvedi tonu smeca, koga briga, to je samo jedna tona smeca. posijeci drvo iako ne moras, koga briga, to je samo jedno drvo, jedna suma. samo, nema veze, ima druga... ima, ali do kada...

isla sam danas gledati poklone za drage ljude. ma super se osjecah iz razloga sto znam kako cu ih obradovati, njih par, nekolicinu dragih. ostalima cak ni sms necu slati jer zasto da trosim svoj novac i paznju na njih, nisu zasluzili nicim.

veceras je uredska festa. pojavih se, vidjeh i evo me opet u toplini doma. ne zelim sjediti s hrpom licemjera, koji ti se u lice smjeskaju ko lanad, a onda cim trepnes ili pogled skrenesh, ne morash ni ledja okrenuti, krenu na tebe svom artiljerijom. mozda su zbilja ove godine one kobne - kada svima podvlacis racun, zbrojis dobro i zlo, i pocnes ih tretirati sukladno rezultatu. cemu non stop se truditi oko ljudi koji to ne zasluzuju. ma samo gubitak vremena, zivaca i vlastitog samopostovanja.

pronadjoh danas spookie tvoje cipelice :) zaaaaaaaaaaaaaaakon su. probah ih, no imali su samo 39 koji mi je prevelik jer je kalup sirok dosta :( smrc....38 ni 37 nije bilo, a 36 mogu obuci samo kao zla pepeljugina sestra - odrezi ili petu ili prste :) da mi bljak ljudi ne bi sasvim pokvarili raspolozenje kupih si nesto - tuniku za docek nove godine. bas mi je forna. i bas se veselim doceku. idem s kolegicom koja je zaista draga osoba, mlada je, ali draga. cak i kad me naljuti, ne mogu se na nju dugo ljutiti, jer je eto tako draga. znate sto je bila najljepsa scena koju vidjeh ove godine? glupo pitanje, od kuda bi to itko ovjde mogao znati. bila sam na njenom vjencanju. i u jednom trenutku muz ju je podigao visoko visoko u zrak, i okretao se s njom u narucju pjevajuci joj stihove pjesme jednog poznatog pjevaca. izraz njenog lica, i njegovog, ta ljubav koju ste mogli vidjeti kako struji poput najtoplije energije medju njih dvoje, i onda biserna suza koja joj je skrivecki krenula ispod trepavica - eto to je najljepsi i najromanticniji prizor ove godine koji vidjeh. zbog takvih ljudi, takvih trenutaka ljudima iznova dajem drugu sansu, i bivam povrijedjena, ranjena i nanosi mi se bol. no zbog takvih ljudi cu vjerojatno, usprkos svim obecanjima sebi da nitko ne zasluzuje drugu sansu, ljudima ipak davati drugu sansu. vjerovat cu u ono dobro u ljudima, ne svima, samo onim nekima, onima koji ga nisu ubili u sebi....

dobro je receno na kraju king konga "beauty killed the beast". ljepota je ubila zvijer, i u prenesenom smislu pripitomivsi ga, i u stvarnom smislu jer ga je kostala zivota.

petak, 02.12.2005.

sto je potrebno da ozivimo romantiku....

jucer opet bijah na skrivenoj premijeri u nasem najudobnijem multipleksu. obozavam ono iscekivanje prije nego se film pojavi na ekranu, jer nikada ne znas sto ces gledati. do sada jedini los film koji sam pokusala prespavati, ubiti citajuci knjigu, igrajuci se na mobitelu (ok ovo je bilo odmah sabotirano zbog svjetla koje proizvodi), ma skoro sve osim glasnog pjevanja, bio je "land of the dead". ok ok, znam ima hrpa ekipe koja voli zombach filmove, no nekako sam ih prerasla, i sad jedino kao komedija "vikend kod bernija" mogu proci. da nema onog inteligentnog zombija (uh, ovo cak i napisano zvuci glupo), film bi bio totalno dosadan. jednostavno buh....

evo opet jedna recenica i odeeeee ....no, vratimo se temi. film koji sam zeljela pogledati i potajno se nadala da bi mogao biti prikazan uskoro kao skrivena bio je "just like heaven". romanticna komedija. ok, vec napisah da me copilo blagdansko ludilo, opila euforija i opalilo totalno altruisticko, romanticno raspolozenje.

prica filma je lagano predvidljiva, no koga briga za sadrzaj ako je forma dobra? film je super upakirana komedija, prepuna duhovitih dijaloga, smijesnih situacija, na momente tuzna, no sa prekrasnim happy end-om.

e kad smo vec do svega toga dosli, sjetih se jednog starog filma kojeg preko bare vrte svakog bozica "it's a wonderful life". gledah ga prvi puta u kinu s mamom dok je kino u jurisicevoj (danasnji gric) prikazivao obiteljske filmove u doba matineje. voljeli ili ne takve filmove, prica vas jednostavno dotakne - moze li nase postojanje ili ne postojanje na svijetu promijeniti zivote ljudi oko nas? iskreno - DA! definitivno - DA!

jednostavno pozovete sa sobom u kino drage prijatelje, i ma kako los dan imali pred sobom, iz kina izadju s osmjehom na licu i nekako olaksanim pogledom u ocima (ne, nisu se drogirali, opio ih je osjecaj srece).

u danasnjem svijetu u kojem novac kupuje srecu, moze li novac kupiti i romantiku ako ju nemamo u sebi? sto se moze uciniti da ozivimo umrlu romantiku u ljudima oko nas?

ne trebate debeli gatesov racun, vec topla rijec, lijepa gesta, osmjeh, topli zagrljaj, sitnica nacinjena vlastitom rukom - i evo romanticnog osjecaja u ljudima oko nas. osjete toplinu oko srca, sjetno pogledaju, a pogled im se omeksa.

ne znam za vas, ali makar jesam kuja najgoreg kalibra, jos uvijek sam romanticna dusha :) moze li tako nesto egzistirati - pa obzirom da hodam zemljom za sada, valjda moze :)

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?