nocas je bila premijera king konga i moram priznati iako je film hrpa specijalnih efekata, troje glavnih glumaca i jedan sporedan daju filmu notu koja me drzala budnom sve do zore. nisam mogla zaspati. u meni su kljucali uzburkani razliciti osjecaji. ne bih nista rekla da nisam znala tematiku, da cak mi radnja kompletna nije poznata, da ne znam kraj, no ono sto me iznenadilo je bura emocija koje su uvijek iste, nepromijenjene, intenzivno bolne....
moramo li zaista uvijek unistiti ono sto je lijepo samo da bismo posjedovali ljepotu, jer ljepota koju ne posjedujemo nema prave vrijednosti? moramo li zaista tako temeljito unistiti drugacije samo zato sto je drugacije?
neki kazu da sam preemotivna za danasnji surovi svijet, dok drugi kazu da bi me prije dozivjeli kao kamen, stijenu, nego emotivno bice. sto je prava istina, znam ja, i mozda tek nekolicina ljudi koji svojim postojanjem ostavishe traga u meni.
koliko mozete udaraca podnijeti prije nego pustite suzu? hocete li ju pustiti pred drugima? hocete li dopustiti "njima" da uvide vasu slabost i domet oruzja kojim vas mogu povrijediti, kojim vam mogu nanijeti bol? jesu li suze uvijek znak boli ili jednostavno izraz nemoci da se promijene okolnosti u kojima ste se zadesili?
najmrze mi je proliti suzu pred "njima", ljudima oko mene. mozda ce zvucati odvratno no zaista nisam preveliki ljubitelj ljudske rase. ljudi su jedina zivotinja koja sustavno radi na unistenju svih zivih stvorenja na ovom, a po mogucnosti i ostalim planetima oko nas. ljudi ubijaju zbog zadovoljstva ne zbog hrane, ljudi ubijaju iz sporta, ljudi ubijaju jer im je ubijanje uzitak. ljudi zivotinje nazivaju cudovistima, monstrumima, no zaboravljaju pogledati vlastiti odraz u ogledalu. zaboravljaju svoje nasljedje za buducnost - unisti prvi da ne bi bio unisten, cak iako ti ne prijeti nikakva stvarna prijetnja, unisti tek toliko da ih upozoris na svoju moc unistitelja svega i svakoga. kakvo to sadisticko zadovoljstvo ljudima pruza unistavanje, nikada necu doznati nadam se, no da zele unistiti sve i svakoga iskusavam svaki dan svoga zivota.
ne, nisam lovina, cesce sam zvijer ulovljena u stupicu zbog svoje slabosti - iznova glupo nepotrebne vjere u dobrotu ljudi. jedna lasta ne cini proljece, tako ni jedan dobar covjek ne znaci da je covjecanstvo dobro. kada bih trebala globalino oznaciti ljudsku vrstu, rekla bih da smo maligno oboljenje planeta zemlja, koje ce ju jednog dana i unistiti, jer sveusrdno radimo na tome. svaki puta prekrsim sebi dano obecanje - nikome nikada ne pruzaj drugu sansu, jer podgrijana juha ne valja pa tako ni podgrijani ljudski odnosi. kad jednom zahlade, pusti, nema smisla se truditi....
baci jedan papir, koga briga, to je samo jedan papir. proizvedi tonu smeca, koga briga, to je samo jedna tona smeca. posijeci drvo iako ne moras, koga briga, to je samo jedno drvo, jedna suma. samo, nema veze, ima druga... ima, ali do kada...
isla sam danas gledati poklone za drage ljude. ma super se osjecah iz razloga sto znam kako cu ih obradovati, njih par, nekolicinu dragih. ostalima cak ni sms necu slati jer zasto da trosim svoj novac i paznju na njih, nisu zasluzili nicim.
veceras je uredska festa. pojavih se, vidjeh i evo me opet u toplini doma. ne zelim sjediti s hrpom licemjera, koji ti se u lice smjeskaju ko lanad, a onda cim trepnes ili pogled skrenesh, ne morash ni ledja okrenuti, krenu na tebe svom artiljerijom. mozda su zbilja ove godine one kobne - kada svima podvlacis racun, zbrojis dobro i zlo, i pocnes ih tretirati sukladno rezultatu. cemu non stop se truditi oko ljudi koji to ne zasluzuju. ma samo gubitak vremena, zivaca i vlastitog samopostovanja.
pronadjoh danas spookie tvoje cipelice :) zaaaaaaaaaaaaaaakon su. probah ih, no imali su samo 39 koji mi je prevelik jer je kalup sirok dosta :( smrc....38 ni 37 nije bilo, a 36 mogu obuci samo kao zla pepeljugina sestra - odrezi ili petu ili prste :) da mi bljak ljudi ne bi sasvim pokvarili raspolozenje kupih si nesto - tuniku za docek nove godine. bas mi je forna. i bas se veselim doceku. idem s kolegicom koja je zaista draga osoba, mlada je, ali draga. cak i kad me naljuti, ne mogu se na nju dugo ljutiti, jer je eto tako draga. znate sto je bila najljepsa scena koju vidjeh ove godine? glupo pitanje, od kuda bi to itko ovjde mogao znati. bila sam na njenom vjencanju. i u jednom trenutku muz ju je podigao visoko visoko u zrak, i okretao se s njom u narucju pjevajuci joj stihove pjesme jednog poznatog pjevaca. izraz njenog lica, i njegovog, ta ljubav koju ste mogli vidjeti kako struji poput najtoplije energije medju njih dvoje, i onda biserna suza koja joj je skrivecki krenula ispod trepavica - eto to je najljepsi i najromanticniji prizor ove godine koji vidjeh. zbog takvih ljudi, takvih trenutaka ljudima iznova dajem drugu sansu, i bivam povrijedjena, ranjena i nanosi mi se bol. no zbog takvih ljudi cu vjerojatno, usprkos svim obecanjima sebi da nitko ne zasluzuje drugu sansu, ljudima ipak davati drugu sansu. vjerovat cu u ono dobro u ljudima, ne svima, samo onim nekima, onima koji ga nisu ubili u sebi....
dobro je receno na kraju king konga "beauty killed the beast". ljepota je ubila zvijer, i u prenesenom smislu pripitomivsi ga, i u stvarnom smislu jer ga je kostala zivota.
Post je objavljen 14.12.2005. u 20:28 sati.