tko zna....nitko nista ne zna...krhko je znanje

ponedjeljak, 03.10.2005.

Borovi, cigare i oblaci dima...

Citah malo blogove, one izlistane kao najcool. Zaista je u pravu bio onaj tko je prvi rekao da je ljepota u oku promatraca. Poneki blogovi cak nisu niti na listi eventualno cool blogova, a autori pisu zaista zanimljive zapise, dok je po mom bahatom misljenju (sorry stari obrisah ti komentar je je bio tipicno seksisticki a to mi je isfurano), vecina super cool blogova totalno cosmo/elle isfuravanje s playboyevim pokusajima dok ostatak ekipe maznjava 89% materijala s pojedinih stranih blogova, fun stranica i slicno.

Zar je zaista ljudima tesko biti ono sto jesu - zbrckani, zbunjeni, zamisljeni, izmisljeni.... Uvijek imamo potrebu biti nesto sto drugi misle da bismo trebali biti. Ogledala u koja se ogledamo podsjecaju na kucu iskrivljenih odraza u zabavnom parku. uvijek je cvijece u tudjem vrtu ljepse, mirisnije, bujnije.... Ma da....kak da ne...

Promatras malo ljude iz svoje blize i dalje okoline, i o cemu se prica zadnjih mjesec dva...reality show... Bar, Big brother i kaj ti znam vise koji sve ne.... Zasto ljudi vole gledati tudje zivote? Sto je toliko zanimljivo u gledanju ekipe koja je zatvorena poput laboratorijskih stakora u jednom objektu, iza dvostranih zrcala, s kamerama i mikrofonima na svim stranama, koji se ponasaju neprirodno jer je i okolina u kojoj se nalaze neprirodna....

OK, ljudi su razliciti. Neki su jake osobe (ne mislim na fizicku snagu), dok su drugi povodljivi karakteri. Neki uzimaju uzde zivota u svoje ruke i kormilare samopouzdano i cvrsto ka cilju koji su si zacrtali, makar im se isprijecili desetmetarski valovi.... Neki od nas vjecno gondraju kako im je zivot sranje, no usprokos tisucama prilika koje im se otvaraju, podrsci bliznjih i/ili prijatelja, zauvijek ostaju skriveni i samo statiraju u svom zivotu....Statisti....sad, but true....so so sad.... :(

Zar nije lakse odsanjati san i otvoriti oci te ga zivjeti na javi? Cega se treba plasiti? Od onog prvog bolnog udaha, predodredjeni smo za kraj iliti smrt. Pa zar zbog te neminovnosti, koja se tko zna mozda jednom i promijeni, moramo stalno zivjeti u strahu sbbkbb, statirati u svom zivotu, prepustajuci da nam drugi kroje sudbinu, govore sto smijemo a sto ne smijemo, kako nesto mozemo i mozemo li uopce ista? Zasto se tako tesko suociti sa prosloscu, pomiriti se da je to dio nas, dio onoga sto nas cini ljudima, slojevitim poput luka, misticnim poput barsunaste noci, hladnim poput sibirskih zima, toplih poput uzarenog pijeska Sahare, uzavrele krvi poput grimizne lave....

Ponekad se zamislim nad proslim danima, i sve sto zelim pamtiti je ono sto me ucinilo osobom kakva sam danas. Neki me nazivaju kujom (hvala, ona bar zna iskeziti zube i ugristi kad joj nanosis zlo, a ne podvija rep i prima udarce trazeci i moleci za ljubav), drugi ludo smionom, drskom, bahatom (hvala, i to je kompliment ovisi tko ga je izgovorio :), poneki ce reci da sam dobra prijateljica, dobar covjek.... Nekima sam ruzna nekima lijepa.... sve je to u ocima promatraca....

Sjecate li se prvog poljupca? Prve simpatije? Prvih suza zbog neuzvracene ljubavi? Prve boli slomljenog srca? Prvog vodjenja ljubavi, prve predaje? Poneki sve to zele zaboraviti jer proslost treba zaboraviti. Misljenja sam da je to krivo, jer proslost nas cini slojevitima, osebujnima i razlicitima od mase ljudi oko nas. Proslost nas uci kako da se ponasamo u buducnosti. Ako odbacimo proslost, odreknemo je se kao kuge, mozemo li uistinu reci da se prihvacamo onakvima kakvi jesmo, sa svim vrlinama i manama koje nas cine ljudskim bicem?

U svom zivotu cinih i dobro i zlo, no iza svakog postupka stojim i svakoga mogu pogledati u oci. Svi imamo skeletone u ormaru, prljavi ves za koji se nadamo da ga nitko nece otkriti, tajne koje zelimo zakopati duboko, dublje, najdublje, u najskrovitije dijelove naseg bica. No s druge strane imamo i djela kojima cemo se ponositi uvijek, cini koje ce uvijek izmamiti osmjeh na nase lice.

Koliko nam zaista treba da bismo bili sretni? Milijun kuna, prijatelj, RR, osmjeh, vlastiti otok, topli zagrljaj? Sto nas zapravo cini sretnim? Moze li se sreca kupiti poput vrecice cokoladnih bombona?

Cesto pitam ljude oko sebe jesu li zaista sretni, te ako odgovore pozitivno zelim saznati sto je to sto ih cini istinski sretnima, ili istinski nesretnima ukoliko je odgovor negativan. Zar zaista bez basnoslovnih svota novca nismo u stanju biti sretni? Odbijam povjerovati u tako nesto. Mislim da se sreca krije u malim stvarima koje nam ispunjavaju svakodnevnicu.

Prolazim ulicom i osmjehujem se ljudima koji mi dolaze u susret. Iznenadili biste se koliko se mrkih i smrknutih lica razvuce u zbunjeni osmjeh nevjerice da im se netko osmjehne tek toliko, kako bi im dao nesto neprocjenjivo sto zaista ne kosta nista, a moze promijeniti sve. Jedno obicno hvala, nekome moze zagrijati srce i vratiti iskru u oku.

Jeste li u stanju pogledati covjeka u oci i reci iskreno "oprosti"? Mislim da su molim i oprosti najteze rijeci koje prelaze ljudima preko usana. Teze su cak i od mrzim ili volim. Oprosti i molim izlazu vasu ranjivu stranu, a to ljudi ne vole pokazivati. Svoju ranjivost zazidavamo iza bedema debljeg od kineskog zida kako bi prikrili neminovnu cinjenicu da smo samo ljudi od krvi i mesa.

Udaris li me, zabolit ce me. Porezes li me, krvarit cu crvenim kapima krvi poput tebe. Povrijedis li me bezozbirnom gestom , patit cu u dubini svoje duse. Rastuzis li me, prolit cu suzu i ovlaziti ti dlan. Zagrli me i uzvratit cu ti toplim zagrljajem. Osmijehni se i osmjehnut cu ti se dijeleci trenutak srece. Pokazi mi da si covjek, od krvi i mesa, s manama i vrlinama, srcem i dusom. Pogledaj me u oci i budi TI, to je sve sto trazim.

Sakriven u dubini ostao je bor, visok, taman, bremenit.... U oblaku dima cigare izgubila se suza i kapnula natopivsi mi dlan.....zbogom, zauvijek ces imati svoje mjesto u mom srcu. Zbogom proslosti, pospremam te u ladicu svog srca.

Dovidjenja u snu, sanjanom ali nedosanjanom, zeljenom no jos neispunjenom.....laku noc....

Radionica: Disco-kugle u modernoj arhitekturi - stvarnost ili mit?

Postovani,
pozivamo Vas na sudjelovanje u Radionici ''Disco-kugle u modernoj arhitekturi - stvarnost ili mit?'' koja ce se odrzati prema dogovoru u terminu nakon 1.10.2005. i sa zavrsetkom po potrebi.
Teoretski i prakticni dio odrzavati ce se u prostorijama na adresi Zakutna 1/10, Zagreb i ako se ukaze potreba, na drugim lokacijama. Radionicu ce voditi dr.sc. Disco Babe s Instituta za proucavanje disco-kugli u Zagrebu.
Osnovni cilj radionice je upoznavanje s problematikom rada disco-kugli, primjerenom lokacijom i metodama za njihovo postavljanje.
U teoretskom dijelu radionice, potanko ce se razraditi zadana problematika.
Prakticni dio radionice obuhvatiti ce izlazak ne teren, valorizaciju ponuđenih lokacija, tehnike izbora iste, te montaze disco-kugli u prostoru. Zbog dodatnog utvrđivanja teoretskog dijela, vjezbat ce se izbor lokacije i postavljanje. Nakon zavrsenog prakticnog dijela obaviti ce se valorizacija postignutih rezultata iz razlicitih perspektiva. Sudionici ce raditi u grupama uz nadzor organizatora. U slucaju potrebe za ponavljanjem gradiva ili povecanog interesa sudionika radionica se moze ponoviti.
Sudjelovanje na radionici moguce je samo uz poziv organizatora. Zbog limitiranosti kapaciteta, molimo Vas da prijavite svoj dolazak telefonski ili putem e-maila.
Kontakt i sve dodatne obavijesti:
dr.sc. Disco Babe
098 69 69 69
disco.babe@disco.hr

PROGRAM RADIONICE
19.00 Koktel dobrodoslice
20.00 Upoznavanje s problematikom i uvod u teoretski dio radionice
20.30 Analiza funkcije i valorizacija lokacije
21.00 Stanka za osvjezenje
21.30 Rekapitulacija teoretskog dijela
21.45 Izlazak na teren
22.00 Pocetak prakticnog dijela - rad u grupama

Srdacan pozdrav,
Institut za proucavanje disco-kugli, Zagreb

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

CURRENT MOON

lunar phases