|
|
...Nevernik...
29.09.2005., četvrtak
Rešilo nebo da potopi svet...
Danas je pravi jesenski dan, kiša pada i pada i koliko ja vidim nema neku namajeru da staje... a kad je kiša onda nema ni baš neke pretjerane inspiracije za pisati,al' svejedno moram staviti neki post za mir u duši... ukratko kako provodim dane... ujutro buđenje, neću da pominjem uru jer tu brojku nekako ne volim na satu,onda odlazak u školu do popodne, naravno kad dođem doma već ogladnim, pa je tu već ručak i onda ako je tak "lijepo" vrijeme ko danas ne preostaje mi ništa drugu nego da legnem u moj mali krevetac i da spavam... kad se probudim sjedam za stol i onda od bloga do bloga,mail,forum sve ja to "prolistam",komentiram...
Štagod noćas da zapevam vućiće na sevdalinku...
Jenostavno u svakom blogu mogu naći post koji me potakne na razmišljanje, jedan takav je napisala Tija koja nas je sve spomenula na one devedesete i vrijeme ratova,ma dosta je ona pisala o tome, neću još sad ja dodavati...
Rat je kao pijan svat prošao poljem... Šenlučio celu noć...
Kaleći bes na ranom žitu i tek niklom bostanu...
Zašto? Ne pitaj se, jer... Tako je bolje... I Bog je pristao na to...
Ratovi prolaze, a ljudi, eto, ipak ostanu...
Naravno tu je i B. koja uvijek ima neke jedinstvene postove i koja nas je pobliže upoznala sa blogerima koje čita,a pogotovo sa njezinim Frojndom...
I mater vetru dok je nama nas...
I sad po meni osoba s najboljim postovima...
Reči jesu njegove igračke, cakle mu se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mu je druga slika u očima kad
zažmuri.
Naravno ima tu i drugih ljudi koje čitam al' za sad ovi su mi se najviše utisnuli,a do drugi put sigurno će biti još novih ljudi koji će me zadiviti svojim spisateljskim sposbnostima...
|
27.09.2005., utorak
Slučajno?? ili ...
Zbilja neznam dal je to sreća ili nekaj drugo,jer svaki put kad dobim inspiraciju za nekaj napisti na ovim mojim stranicama ili kad želim nekog komentirati onda je remont servera, molimo pokušajte kasnije, pa tak par puta za redom, onda izgubiš volju za pisanjem,komentiranjem i svim ostalim kaj ide uz to... Čitajući neke vaše blogove na svima se može pronaći neko tužno,patetično raspoloženje... I svi kao uzrok uzimaju jesen....
Jesen je kriva,
uvek me rasturi siva...
A naravno onda uz to dolaze one stare stvari...
Uhvati me čvrsto i ne popušta,
lud je za tišinom to ne propušta....
I poturaju priče da sve curice liče kada je čaša pri dnu?
Pa dobro... Možda jedna na drugu, ali nikad na Nju...
A nad Novim Sadom vetar kači ordenje...
Prolazi još jedan dan bez nje...
Tko te ljubi kad nisam tu...
Ma našlo bi se još barem stotinjak takvih stihova u kojima se svaki može pronaći, i onda kad se s tim pomeša miris jeseni teoretski se dolazi do ruba samoubojstva, ali samo teoretski...
Jesen u meni tuguje,
a u tebi proljeće...
Al' opet ne vjerujem da je jesen za sve kriva, naravno treba negdje naći krivca... Pogotovo zadnjih dana skroz lijepo vrijeme, da možemo se sjetiti onih lijepih sunčanih dana ljeta, kojih je ove godine bilo jako malo, ne u smislu sunčanih, nego "lijepih"... Nakon godine dana iščekivanja novog ljeta, sad kad je prošlo jednostavno nemam za čim žaliti, nije bilo ničeg posebnog... MOgu jednino pamtiti brojne sate i neprospavane noći u autobusu i brojiti prijeđene kilometre kojih je ove godine bilo možda i malo previše, kad bi se sve zbrojilo samo prek ljeta došlo bi se do jedne lijepe okrugle brojke od nekih 10 000 km... al' neka nek guzica vidi svijeta ko zna kad će opet biti prilike...
I još moram spomenuti da osjećam da u zadnjih tjedan dana nisam više onaj stari Borko kakvog sam poznaval, bar se tak osjećam... Od sad iz ogledala viri neki drugačiji ja... nekak ravnodušan,previše bezbrižan, na kojeg više nemože utjecati okolina, koji već skoro sam sebi ne vjeruje, a pogotovo drugima... To je kad neki izigraju tvoje povjerenje i dobrotu,a najgore je kad to počnu iskorištavati... Nema mi gorše stvari kad se nekog iskorištava...
Ako vam je ovaj post bil malko dosadan, bit će boljih, al' ovo mi je jednostavno trebalo... moral sam se negde ispucati,a ovo mi se činilo najbolje mjesto...
Ostaje mi to što se volimo...
|
25.09.2005., nedjelja
Have you ever wondered which hurts the most?
Saying something and wishing you hadn't? Or saying nothing and wishing you had? I guess the most important things are the hardest things to say. Don't be afraid to tell someone you love them. If you do, they might break your heart. ..if you don't, you might break theirs. Have you ever decided not to become a couple because you were so afraid of losing what you already had with that person? Your heart decides whom it likes and whom it doesn't. You can't tell your heart what to do. It does it on its own....when you least suspect it, or even when you don't want it to. Have you ever wanted to love someone with everything you had, but that other person was too afraid to let you? Too many of us stay walled up because we are too afraid to care too much...for fear that the other person does not care as much, or even at all. Have you ever denied your feelings for someone because your fear of rejection was too hard to handle? We tell lies when we are afraid. .. afraid of what we don't know, afraid of what others will think, afraid of what will be found out about us. But every time we tell a lie, the thing we fear grows stronger . Life is all about risks and it requires you to jump. Don't be a person who has to look back and wonder what they would have done, or could have had. * What would you do if every time you fell in love you had to say good-bye? *What would you do if every time you wanted someone they would never be there? *What would you do if your best friend died tomorrow and you never got to tell them how you felt? (even if it is that you don't care anymore)*What would you do if you loved someone more than ever and you couldn't have them? *What would you do if you never got the chance to say I am friends with all of my family and they know I love them?* People live, but people die. And I want to tell you that you are a friend. If you died tomorrow , you would be in my heart !!! You might be best friends one year, pretty good friends the next year, don't talk that often the next, and don't want to talk at all the year after that. So, I just wanted to say, even if I never talk to you again in my life, you are special to me and you have made a difference in my life, I look up to you, respect you, and truly cherish you. Send this to all your friends, no matter how often you talk , or how close you are, and send it to the person who sent it to you if you consider them a friend as well. Let old friends know you haven't forgotten them, and tell new friends you never will. Remember, everyone needs a friend, someday you might feel like you have NO FRIENDS at all, just remember this text and take comfort in knowing somebody out there cares about you and .. always will.. I LOVE YOU!!!!
Send this to all the friends that you have...all the friends that you've lost...and to all the friends you've lost touch with...just to let them know that you care..
If you got this text, it means that the person who sent it to you loves you and always will, no matter what. I LOVE YOU !!
|
24.09.2005., subota
Subota???
Već sam zbilja zaboravio kaj to znači subota... Prije mi je to bil dan kojeg čekaš cijeli tjedan,kad izađeš van s društvom,kad se zabaviš,odmoriš,napuniš baterije i kad ti ništa nije važno... E bilo je to nekad, ne tako davno... A danas... Užas, gledao sam post od prošlog tjedna i opet se sjetio da je i prošla subota bila od nikakve koristi,pa sad opet ova, kam to vodi??? Cijeli tjedan čekaš taj dan i onda se tolko razočaraš kad izađeš... I kaj mi onda ostane nego da se vratim doma prije nego što sam uopće izašao van, sjednem za svoj stolić i onda počnem pisati... Al' neka nadam se da će druga biti bolja,tj. mogu reći da sam siguran da će biti bolja... Oni koji me znaju i koji su čitali priješnje postove mogli su pročitati da sam u folklornim vodama,da stalno negdje putujem na neke festivale,smotre... E sljedeći tjedan je malo drugačije,sad ja nikud ne putujem al' dolaze grupe iz MakedonijeBugarske,Češke i Slovenije jer se u okolnim mjestima kod Varaždina održava međunarodni folklorni festiva... A kad sam već na inozemnim festivalima,bila bi sramota da nisam na domaćem... A kad već dolazi tolko ljudi,trebaju negdje prespavati, a pošto trenutačno imam jednu praznu sobu najvjerojatnije će kod mene spavati neko iz makedonije, sad dal će biti makedonci ili makedonke možda i nije toliko važno,al' tu se uvjek stvaraju neka nova poznanstva i prijateljstva, pa se nadam da će nam svima biti lijepo i da ćemo se uspjeti svi dobro zabaviti, al' o pojedinostima više sljedeći tjedan,sad mi se zbilja više neda pisati, tolko sam bezvoljan da mi se neda prmjestiti na krevet sa stolca...
I lelujam u centru kao fenjer na vetru... Jesen protresa skut...
Ne vredi... Potrebno je bar dvoje da se ukrsti put...
Zamrzavam sliku na poznatom liku, dok se šunjam u san...
Da ne primete tamo da sam odsutan?
A nad Novim Sadom primirje...
Prolazi još jedan dan bez nje...
|
22.09.2005., četvrtak
Neko sasvim treći...
Kad imaš druga i kad si sretan,
kad voliš nekog, dođe treći,
a ti ostaneš sam.
A onda treći, treći dođe,
i onda on ostane sam,
a onda nekom ti treći budeš
i onda opet sretan si ti.
Onda, tvojoj sreći, dođe neko,
neko sasvim treći,
a ti opet si sam.
|
20.09.2005., utorak
Dvojica prijatelja...
Ovo je priča o dvojici prijatelja koji su šetali zajedno pustinjom.Odjednom, putem su počeli raspravljati i jedan je, iznerviran, udario drugog. Udareni se osjetio povrijeđen, ali je bez riječi napisao na pijesku : " DANAS ME POVRIJEDIO NAJBOLJI PRIJATELJ". Produžili su dalje, sve dok nisu našli jednu oazu gdje su se odlučili okupati. Onaj što je dobio udarac zamalo se utopio, ali život mu je spasio onaj drugi. Kad je došao sebi, urezao je na kamenu:"DANAS MI JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ SPASIO ŽIVOT!" Onaj drugi ga upita:"Kada sam te udario - ti si pisao na pijesku. Sad urezuješ u kamen -Zašto?" Prijatelj mu odgovori:"Kad ti netko učini nešto loše, to trebamo zapisati na pijesku da bi vjetrovi izbrisali. Ali kad ti netko učini dobro, to trebamo ugravirati na kamenu, da ga ništa ne može izbrisati!
NAUČI SE DA RANE ZAPISUJEŠ NA PIJESKU, A SREĆU UREŽI U KAMEN.
|
19.09.2005., ponedjeljak
Stihovi....
|
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li ću umeti. Voleo
sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima, kao
tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
Ona me voli, znam. OK, ne suviše.
Al' sasvim dovoljno da krišom uzdiše
kada me tračeri ubace u šemu.
Škripuću oblaci pod njenim nogama,
neda se ludica tvrdoglava,
šta više, piše udžbenik na istu temu.
Bila je noć, jedna mrkla, kao ova večeras, u ulici Dositejevoj, u
Novom Sadu, na Dunavu...
Ja sam dolazio sa jednog mesta gde su svi bili rumeni kao kuvano
vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfilić i pevali
"Roždestvo tvoje" i još neke druge pesme kojih se ne sećam baš.
Bila je noć i dugo sam stajao pod njenim prozorom ispred kuće
broj 7A. Tišina je bila, samo koraci nekih noćnih ptica i lepet
krila nekih pravih noćnih ptica.
Ipak ni na trenutak nisam uspeo pod njenim prozorom te noći da je
čujem kako diše, kako diše u snu...
I ništa više nije važno...
Lice sveta zlobno i lažno se raspline za čas...
I niko više nije bitan...
Svi su pesak prezren i sitan pesak ispod nas...
Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...
Samo retki nađu retke...
Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledećem bregu...
Okopniće moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuška" u snegu...
Razbiću gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim..
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja tečem... I kad stojim...
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati...
I da je Ništa sve što nudim...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
Brošić što se teško pribada...
Da me moze oduvati najblazi Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...
Ređaš po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez žiga...
Pazi... To je bajka što ti pada na pamet...
Fali ti baš ovaj cigan?
Ne, mila...
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
Sve su slične u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Čemu suze lepa ženo?
Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je šešir šatra pomična...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obična...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblazi Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...
|
18.09.2005., nedjelja
Prokleta nedjelja...
|
Nedjelja, prokleta nedjelja, nigdje nikog, pustinja,
u mojim snovima, jos samo sjecanja.
Cekamo, mi samo cekamo, balerina zar si zaspala,
zar stvarno ne vidis, na kakvom tankom ledu plesemo.
Dolazi duga, duga noc, al' i ona mora proc,
i kada kise padaju, tvoje mi usne trebaju,
da me smire, svojim njeznim dodirom.
Nedjelja, prokleta nedjelja, nigdje nikog, pustinja,
u mojim snovima, jos samo sjecanja.
Sutimo, mi samo sutimo, i kao da se vise ne volimo,
a nije istina, ja znam da nije istina...
Jer ljubav nije nestala, i samo se sakrila,
zatvori oci, pogledaj sto je iza oblaka.
Utorke mrzim, a kako tek mrzim nedjelje, to je neopisivo... Najdosadniji dan u tjednu,dan prije početka novog tjedna,dan nakon subote, ma di ćeš gore?? Iako bi subota trebala biti dan za odmor i zabavu nako radnog tjedna, meni već nekoliko subota za redom to nije... Ili se ja nezanam zabaviti u subotu ili je problem u nečem drugo, to nebi znal reći ni opisati,al' ni subote nisu što su nekad bile...
Zar su se ulice ponovo smanjile
a senke brestova utanjile,
Il' ja to nisam predugo prošao tuda.?
I tako vratim se kući nakon neka 2-3 sata koja sam proveo u gradu, sav bezvoljan i nikakav legnem spavati, a kad se ujutro probudim nemogu usta otvoriti od bolova u grlu... I kako ti onda može biti dobra nedjelja kad ti ovako počne??? I sve bi još bilo donekle dobro da se mogu naručat i zaleći u svoj krevet i malo odmarati, ne ja moram popodne u susjednu nam EU... Već mi je zbilja dosta i autobusa i vožnje i svega.... trebam malo mira i odmora....
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati...
I da je Ništa sve što nudim...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblazi Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...
|
16.09.2005., petak
Ljubav i ludost
Jednom davno svi ljudcki osjećaji i sve ljudcke kvalitete,
našli su se na jednom skrivenom mjestu na zemlji.
Kada je Dosada zjevnula treći put,Ludost je ,uvjek tako luda,
predlošila: ”Hajdemo se igrati skrivača!”Intriga je podigla
desnu obrvu,a Radoznalost je, nemogavši, zapitala: ”Skrivača?
Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”,započela je objašnjavati Ludost,” u kojoj ja
pokrijem oči i brojim do miliun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kad završim sa brojanjem,polazim u potragu, i koga ne pronađem
taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao,slijedila ga je Euforija.
Sreća je toliko skakala, da je nagovorila Sumnju i Apatiju
Koju nikad nista nije interesovalo.
Ali nisu se svi željeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja,
A i zašto bi se skrivala? Ionako je uvjek,na kraju,svi pronađu.
Ponos je mislio da je to glupa igra ,iako ga je zapravo mučilo što on
nije bio taj,koji se sjetio predložiti igru.
Oprez nije htjeo riskirati.
“jedan,dva,tri….” počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Ljenost,koja se kao i uvjek, samo bacila
iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo.
Zavist se sakrila u sjenu Uspjehu ,koji se mučeći
popeo na vrh najvišeg drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti
gdje da se sakrije,jer joj se svako mjesto
činilo savrsenim za jednog od njezinih prijatelja.
Ljepota je skočila u kristalno čisto jezero, a
Sramezljivost je provirila kroz pukotinu drveta
Krasota je našal svoje mjesto u letu leptira,a
Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla Ljepotu
i prozračno skorvište,ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno
Oceana (laže,na kraju duge), a Požuda I Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti ali to nije važno.
Kada je,Ludost izbrojala 999,999,Ljubav jos nije pronašla
Skroviste,jer je sve bilo zauzeto.
Ugledajuci ruzičnjak,uskočila je,prekrila se
Prekrasnim pupoljcima. “Miliun”, viknula je Ludost i
započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Ljenost,iza najbližeg kamena.
Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji sa Bogom,
a Strast I Požuda su iskočil iz kratera od straha.
Slučajno se tu našal i Zavist i naravno,
Uspjeh,a Sebičnost nije trebalo tražiti. Sama je
iskočila iz svog savršenog i prozračnog skrovišta ,
koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od toliko traženja Ludost je ožednila,i tako
u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu
Sa Sumnjom je bilo još lakše, jer se ona
nije mogla odlučiti za skrovište, pa je ostala
sjediti na obližnjem kamenu.Tako je
Ludost malo po malo,pronašla gotovo sve.
Talenat u zlatnom klasju žita .Tjeskobu u izgorenoj
travi. Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Zaoborav je zaboravio da su se opće nečega igrali…..
Samo Ljubav nigdje nije mogla pronaći!
Ludost je prteražila svaki grm i svaki vrh planine,
i kada je već bila bjesna,ugledala je ružičnjak.
Ušla je u ružičnjak uhvatila suhu granu
i od bjesa počela udarati po prekrasnim pupoljcima
Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što da učini i kako bi se izvinula i popravila
To što je učinila.
Plakala je i molila za oprost.Naposljetku je odlučila
Zauvjek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Od tada kada se na zemlji prvi put igralo skrivača
LJUBAV JE SLIJEPA I LUDOST JE PRATI!!!
|
15.09.2005., četvrtak
VARAŽDIN...
Prema objavljenim službenim rezultatima ovogodišnje akcije "Zeleni cvijet", koju provodi Hrvatska turistička zajednica u 14 hrvatskih županija, Varaždin je ponovo izabran za najuređeniji kontinentalni hrvatski grad.
Na drugom je mjestu Karlovac, a treći su Sisak i Požega. Varaždinske Toplice osvojile su četvrto mjesto u kategoriji malih gradova.
Uz to, Lepoglavska je čipka proglašena najoriginalnijim suvenirom kontinentalne Hrvatske, dok je Aquacity najuređenije kontinentalno kupalište, a varaždinsko šetalište "Vartoslav Jagić" dijeli prvo mjesto s parkom "Franje Tuđmana" u Sisku kao najuređeniji park.
Također, varaždinska ulica Zrinskih i Frankopana osvojila je drugo mjesto u kategoriji najuređenije ulice.
Gradovima i pobjednicima po određenim kategorijama nagrade "Zeleni cvijet" bit će uručene krajem listopada u sklopu Dana hrvatskog turizma koje će se održati u Cavtatu pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i predsjednika Vlade Republike Hrvatske Ive Sanadera.
|
14.09.2005., srijeda
Vrijeme za Ljubav...
Jednom davno bijaše neki otok gdje su živjeli svi osjećaji: Sreća,Tuga, i mnogi drugi, uključujući i Ljubav.
Jednog dana osjećajima je nagoviješteno da će otok potonuti, tako
da su oni svi uzeli svoje čamce i otišli. Ljubav je bila jedina koja je ostala. Htjela je ostati s otokom dok ne počne tonuti.
Kad je Ljubav gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. Raskoš
dođe do Ljubavi u prelijepom čamcu. Ljubav reče:
Raskoši, možeš li me povest sa sobom?
Raskoš odgovori:
Ne, ne mogu. Ima puno zlata i srebra u mome čamcu. Ovdje nema mjesta
za tebe.
Ljubav odluči upitati Taštinu, koja također prolaziše:
Taštino, molim te, pomozi mi!
Ne mogu ti pomoći, Ljubavi. Sva si mokra i uništit ćeš mi
čamac, odgovori Taština.
Tuga je bila blizu, pa je Ljubav ponovno zatražila pomoć:
Tugo, dopusti mi da pođem s tobom.
Oh Ljubavi, jako sam tužna pa više volim ići sama!
Sreća je prolazila kraj Ljubavi također, ali bijaše toliko sretna
da nije čula kad ju je Ljubav zvala!
Iznenada se začu glas:
Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti.
Bio je to jedan starac. Ljubav posta tako sretna da čak zaboravi
upitati starca za ime. Kad su stigli na suho, starac ode svojim putem.
Ljubav upita Znanje, za ime starca koji joj je pomogao.
Bilo je to Vrijeme, odgovori Znanje.
Vrijeme? Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo? Upita Ljubav.
Zato jer je jedino Vrijeme sposobno razumjeti kako je Ljubav velika,
odgovori Znanje.
|
13.09.2005., utorak
Malo promjene...
Vec mi je dasadio onaj stari izgled bloga... Gledavsi ostale blogove, moj mi se cinio previse jednostavnim,pa sam odlucio napraviti neke promjene po kojima ce ljudi pamtiti moj blog... Nadam se da vam se sviđa promjena, ako imate neki komentar na ovaj dizajn bilo bi mi drago da ga ostavite... A sad idem malo pretiti ligu prvaka, možda sutra jedan od listića postane dobitni.... VELIKI POZDRAV SVIMA....
|
12.09.2005., ponedjeljak
Dugo sam bio daleko dal' me poželeo neko...
|
Dolazim, sto dukata donosim,
i kašmirsku maramu čudesnih boja.
Dolazim, da te opet zaprosim,
dok te drugom ne daju, ljubavi moja.
Ma i nije bas tako dugo, al' ova pjesma me nekako pratila na cijeloj turneji... Ovog puta začudo nisam samo ja puštao Balaševića, već se skoru u svakoj sobi mogla cuti neka njegova pjesma, al' da opet ne pričam previše o njemu,da pređem da par bitnijih detalja... Put je prošao u redu, putovali smo s istim onim autobusom koji je "crkel" u Poljskoj na putu doma iz Latvije,al' sad su ga popravili i opet nas vozi,naravno i isti šofer... I ovog puta se moralo nešto desiti, nebi bila to turneja da se nekaj ne desi na putu... Putujemo doma i negdje u Bratislavi prvo jedan slalom s autobusom po cesti da izbjegnemo ogromnu rupu koja je bila na cesti, u tom trenu bili smo ko na "treskačima" malo levo,malo desno... i nakon nepune minute odjednnom pred nama manji kamion koji je stao na sredini ceste i krenuo unatrag ravno na nas...Dobro nije bilo većih šteta malo udobljenje na busu, al' to su rješili financijski (solarno).... Ovo mi je prvi put da nisam napravino nijednu sliku koju bi mogao staviti, imamm samo nekoliko koje sam tek reda radi napravio na hodniku u hotelu,al' budem probao nabaviti slike od drugih pa možda stavim nešto iz Bratislave... Općenito je bilo dobro,meni najbolje do sad, bilo je nekih stvari koje ni na blogu nebi pisao,da nebi pročitali neki koji nebi trebali,al' zabavili smo se u ta 2-3 dana, sad sam opet doma,umoran i ne osjećam se baš dobro,al' kad odspavam bit će valjda bolje...
Ostaje mi to što se volimo
|
08.09.2005., četvrtak
Opet putujem...
Taman se priviknem na kuću i svakodnevni jednostavni život, kad onda opet spremaj torbe ukrcaj se na bus i plovi cestama... Evo opet vas ostavljam na nekoolko dana, točnije do ponedjeljka kad se ne vratim... Odlazim u Češku opet na neki festival, tak da dok se vratim opet stavljam neke slike i normalno doživljaje i dojmove, a do onda veliki pozdrav...
Kad odem,
kad me djavo isprati glavnim sokakom
i kad mesečina zaveje moj trag
nemoj tugovati jer jednom svakom
mali nemi slavuj doleti na prag.
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblazi Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...
|
07.09.2005., srijeda
Kako promjeniti svijet???
Kad sam bio mlad i slobodan i dok moja mašta još nije imala ograničenja, sanjao sam o tome kako ću promijeniti svijet.
Kako sam odrastao i postajao mudrijim, uvidio sam da se svijet neće promijeniti i tako sam odlučio pomalo suziti plan i promijeniti samo svoju zemlju. Ali i ona se doimala nepromijenjivom.
Ušavši u poznu dob, u jednom posljednjem očajničkom pokušaj, pokušao sam promijeniti samo svoju obitelj, one koji su mi najbliskiji, ali, nažalost, oni za to nisu htjeli ni čuti.
I sada tako ležim na samrtnoj postelji i uviđam (možda i prvi put), da bih, da sam najprije promijenio sebe, možda primjerom utjecao na svoju obitelj i uz njihov poticaj i potporu možda unaprijedio svoju zemlju, i, tko zna, možda čak i promijenio svijet...
|
05.09.2005., ponedjeljak
DAL JE SVE BILO SAMO FOL????
1. Noc kad sam preplivao Dunav
2. Prva ljubav
3. Neki novi klinci
4. Provincijalka
5. Tvoj Neko
6. Boza zvani Pub
7. Ljerka
8. Lepa protina kci
9. Slovenska
10. Prica o Vasi Ladackom
11. Otilia
12. Anita
13. Ćaletova pesma
14. Hej, haj bas nas briga
15. Jesen stiže dunjo moja
16. D-moll
17. Pesma o jednom petlu
18. Mirka
19. Oprosti mi Katrin
20. Zivot je more
21. Devojka sa cardas nogama
22. Slabo divanim Madjarski
23. Naposletku
24. Namcor
25. Sin jedinac
26. Ringispil
27. Odlazi cirkus
Dolazim, sto dukata donosim,
i kašmirsku maramu čudesnih boja.
Dolazim, da te opet zaprosim,
dok te drugom ne daju, ljubavi moja. To je redosljed pjesama koje je Djole odpjevao... Koncert je naravno započeo s Noć kad sam preplivao Dunav i u uvodnom govoru pozdravio sve Varaždince i sve one koji su došli tu povodom koncerta... Slijedile su neke priče (većina mi je bila poznata,al' bilo je i nekih novih)...Atmosfera odlična,ljudi gomila, u nekim izvještajima oko 30 000 (trideset tisuća/hiljada) ljudi...
O, da mi je da se još jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim večnog dečaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka. Svirao je i stare i nove pjesme,al' kao i na svakom koncertu pa tako i na ovom ostale su neke neispunjene želje, kao Ne volim januar,Fina lagana stvar,remorker,Jaroslava,Ankica... Al' zato su me dvije pjesme totalno izbacile iz takta prva je dakako Tvoj neko s maestrom i opernom pjevačicom,a onda stara dobra stvar Naposletku i jos sad mi se vrte neki stihovi u glavi i prođu me trnci kad se sjetim.... Prije koncerta izgubio sam društvo Balaševićevaca iz Zagreba,al' na sreću našao sam adekvatnu zamjenu,bile su to moje prijateljice Sonja i Aleksandra i frend iz osnovne Dražen i svi zajedno smo pjevali,a sigurno i dobro zabavili (barem ja!!)I tako pjesma po pjesma,stih po stih polako je koncert došao do kraja, trajao je 2:40 neki će reći dosta,al' da je svirao jos 3 sata mnogi nebi bili zadovoljni... Naravno završio je pjesmom Odlazi cirkus i nakon odlaska,uzaludnim skandiranjem publike da se vrate oni su definitivno otišli... Ma vidimo se u nekom drugom gradu u nekom drugom cirkusu...
Jedino moram sam sebe razočarati, a to je da mi nijedna slika nije uspjela,al' pronašao sam neke da mi post sa takvog koncerta ne ostane bez slika... I skoro zaboravio,nešto jako bitno i što me jako razveselilo,među onom gomilom ljudi nađem ja svoju majku,a u rukama majca "4.9.2005. Varaždin"... bilo je to... neopisivo....
Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?
|
02.09.2005., petak
Kako promijeniti svijet???
Zivio jednom jedan bracni par koji je imao dvanaestogodisnjeg sina i jednog magarca. Odlucili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuse na put. Kad su dosli u prvo selo ljudi su komentirali: Pogledajte vi ovog neodgojenog djecaka. On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca. Zena tada rece muzu: Necemo dozvoliti da ljudi tako lose pricaju nasem sinu. Muz je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega. Kad su dosli u drugo selo ljudi su mrmljali:Pogledajte ovo, sram nek bude ov og covjeka kad pusta da mu zena i dijete vuku magarca dok on sjedi. Odlucili oni da ce zena sjesti na magarca, a muz i sin ce drzati uzde. Dosli oni tako i u trece selo gdje su ljudi ponovo komentirali: Jadan covjek! Cijeli dan je radio, a zena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna sto ga sve ceka s takvom majkom.Tada odlucise da se svo troje popnu na magarca i nastave put. Kad su d osli do slijedeceg se la culi su mjestane kako komenti raju da ce jadnom magarcu puknut ledja zbog prevelike tezine. I tada oni svo troje sidju dolje i odlucise hodati pored njega. Kad su prolazili kroz slijedece selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali: Pogledajte ove tri budale... hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.
POUKA: Uvijek ce te kritizirati i pricati lose o tebi sto god ti napravio.... tesko je svima ugoditi, a i tesko je pronaci osobu kojoj ces b iti dobar upravo takav kakav si. Zato zivi kako vjerujes i radi sto ti srce kaze. Pjevaj, smij se, plesi, ljubi i uzivaj u svakom trenutku svojeg zivota. Ako na svom putu do cilja budes zastajkivao da kamenom gadjas svakog psa koji na tebe zalaje.. nikad neces stici do cilja..
|
Sretan rođendan...
Danas je rođendan jednoj mojoj prijateljici pa uz sve ostale čestitke želih joj posvetit jedan post... E pa draga moja uz sve one uobičajene priče koje idu uz rođendan želim ti sve najbolje Sonja...
SRETAN ROĐENDAN
uz vjeru da su snovi važniji od činjenica,
da nada uvijek pobjeđuje iskustvo,
da je osmijeh jedini lijek za tugu
i da je ljubav jaca od svega...
|
01.09.2005., četvrtak
Naučio sam...
Naučio sam da
nikoga ne možeš natjerati da te voli. Sve što možeš postati jest netko koga se može voljeti.
Naučio sam da
bez obzira na to koliko ti je do nekoga stalo, neki ljudi to jednostavno ne vraćaju istom mjerom.
Naučio sam da
su potrebne godine kako bi se izgradilo povjerenje, a da su dovoljne sekunde kako bi se ono uništilo.
Naučio sam da
nije važno što u životu imaš, nego koga imaš.
Naučio sam da
ponekad kad sam ljut, imam pravo biti ljut, ali to ne znači da imam pravo i biti okrutan.
Naučio sam da
se pravo prijateljstvo nastavlja razvijati usprkos razdaljinama. Isto vrijedi i za pravu ljubav.
Naučio sam da
zrelost ima više veze s vrstom iskustava i pouka koje si iz tih iskustava stekao, a manje s brojem rođendana koje si proslavio.
Naučio sam da
nije uvijek dovoljno da ti drugi oproste. Ponekad moraš naučiti da si sam oprostiš.
Naučio sam da
će se Zemlja nastaviti vrtjeti bez obzira na to koliko ti je srce slomljeno.
Naučio sam da
dvoje ljudi mogu gledati potpuno istu stvar i vidjeti posve različite stvari.
Naučio sam da
prebrzo ostaješ bez ljudi do kojih ti je u životu najviše stalo...
|
Bez naslova...
Jednostavno nemogu smisliti neki prikladan naslov jer ga jednostavno nema... Već skoro tjedan dana nije bilo novih postova pa odlučih nešto da vam napišem... Zadnjih dana svaki dan mi je skoro isti, spavanje do 11, pa onda ljenčarenje po kući, pročitam vaše blogove, možda malo i prokomentiram,al' nikako da ja napišem nešto na svojem.... Onda poslije ručka malo odmora od ničega pa se odigra koji nogomet ili se od na trčanje,da se ne izgubi kondicija :)) navečer izazak u grad i spavanje i tako svaki dan... U gradu gužva kao i svake godine za vrijeme festival, turista ko u priči... Program mi i nije ove godine nešto posebno, tj. po mojem ukusu, naravno osim zatvaranja... Ali svejedno lijepo je izaći van kad ima toliko ljudi...
Dolazim, sto dukata donosim,
i kašmirsku maramu čudesnih boja.
Varaždine u nedjelju malo će ti gradova biti ravnih....
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
A nju sam sretao slucajno,
uvek je s pogrešnim bila ona,
ali znao sam da sanja
onaj badem.
Čovjek samo srcem dobro vidi,
Bitno je očima nevidljivo. ...
Postoji plan da je andeli ukradu...
Il bar na cas... Da je vrate medu njih...
Jer nekad Nebo pravi veliku baladu....
I traži rimu za kljucni stih...
Lako je kad te neko ni ne zavoli...
Tad samo tamna strana srca zaboli...
Teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli..
Teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli...
Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,
džaba bilo sata i salaša...
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
džaba bilo karuca, cilaša... Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,
džaba bilo sata i salaša...
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
džaba bilo karuca, cilaša...
E, kad nisam s onom koju volem...
Postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reci, ne znam...
Mjesec se sakrio iza oblaka ,
zasad znam, samo dvije zvijezde su na nebu,
kao tvoje oci,
kao biser rose...
na cvijetu sto se zove djurdjevak...
Nije se teško zaljubiti, nego je to teško reci.
Ljubav je staklo koje se lomi ako ga covjek primi suviše nesigurno ili suviše cvrsto.
U ljubavi i ratu sve je dopušteno.
Budite kao baklja na nebu, zraceci ljubav i svjetlost. Zamislite tisucu takvih baklji na nebu, poput sjajnih zvijezda u dalekim galaksijama koje možete vidjeti za vedre noci. Vi imate u sebi istu snagu da zracite ljubav i svjetlo i trebali biste sjajiti poput zvijezde, od trenutka kad se probudite ujutro pa do trenutka kad idete spavati.
COVJEK KOJI NIŠTA NE RISKIRA, NE CINI NIŠTA, NIJE NIŠTA I NE POSTAJE NIŠTA.
ON CE MOŽDA IZBJECI PATNJU I BOL, ALI NE MOŽE NIŠTA NAUCITI NI OSJETITI, MJENJATI SE NI RASTI, LJUBITI NI ŽIVJETI. SAMO ONAJ KOJI SE USUDI, ISTINSKI JE SLOBODAN.
Ništa na svijetu ne cini tako sretnim kao sanjarenje.
Ako zvuci predobro da bi bilo istinito, onda tako i jest.
Ne veruj nitkom više nego samom sebi.
Ako kažes neku tajnu svom prijatelju, vodi racuna da i on ima svog prijatelja.
Ako voliš nemoj kriti jer nije zabranjeno zaljubljen biti!
Ljudi oprastaju sve osim iskrenosti.
Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za tocak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledecem bregu...
Okopnice moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuška" u snegu...
Razbicu gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim..
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja tecem... I kad stojim...
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati...
I da je Ništa sve što nudim...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
Brošic što se teško pribada...
Da me moze oduvati najblazi Nemirac...
Da cu u po reci stati...
Da se necu osvrtati...
Nikada...
Redaš po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez žiga...
Pazi... To je bajka što ti pada na pamet...
Fali ti baš ovaj cigan?
Ne, mila...
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
Sve su slicne u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Cemu suze lepa ženo?
Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je šešir šatra pomicna...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obicna...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblazi Nemirac...
Da cu u po reci stati...
Da se necu osvrtati...
Nikada...
|
|
