|
|
...Nevernik...
16.09.2005., petak
Ljubav i ludost
Jednom davno svi ljudcki osjećaji i sve ljudcke kvalitete,
našli su se na jednom skrivenom mjestu na zemlji.
Kada je Dosada zjevnula treći put,Ludost je ,uvjek tako luda,
predlošila: ”Hajdemo se igrati skrivača!”Intriga je podigla
desnu obrvu,a Radoznalost je, nemogavši, zapitala: ”Skrivača?
Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”,započela je objašnjavati Ludost,” u kojoj ja
pokrijem oči i brojim do miliun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kad završim sa brojanjem,polazim u potragu, i koga ne pronađem
taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao,slijedila ga je Euforija.
Sreća je toliko skakala, da je nagovorila Sumnju i Apatiju
Koju nikad nista nije interesovalo.
Ali nisu se svi željeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja,
A i zašto bi se skrivala? Ionako je uvjek,na kraju,svi pronađu.
Ponos je mislio da je to glupa igra ,iako ga je zapravo mučilo što on
nije bio taj,koji se sjetio predložiti igru.
Oprez nije htjeo riskirati.
“jedan,dva,tri….” počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Ljenost,koja se kao i uvjek, samo bacila
iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo.
Zavist se sakrila u sjenu Uspjehu ,koji se mučeći
popeo na vrh najvišeg drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti
gdje da se sakrije,jer joj se svako mjesto
činilo savrsenim za jednog od njezinih prijatelja.
Ljepota je skočila u kristalno čisto jezero, a
Sramezljivost je provirila kroz pukotinu drveta
Krasota je našal svoje mjesto u letu leptira,a
Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla Ljepotu
i prozračno skorvište,ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno
Oceana (laže,na kraju duge), a Požuda I Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti ali to nije važno.
Kada je,Ludost izbrojala 999,999,Ljubav jos nije pronašla
Skroviste,jer je sve bilo zauzeto.
Ugledajuci ruzičnjak,uskočila je,prekrila se
Prekrasnim pupoljcima. “Miliun”, viknula je Ludost i
započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Ljenost,iza najbližeg kamena.
Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji sa Bogom,
a Strast I Požuda su iskočil iz kratera od straha.
Slučajno se tu našal i Zavist i naravno,
Uspjeh,a Sebičnost nije trebalo tražiti. Sama je
iskočila iz svog savršenog i prozračnog skrovišta ,
koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od toliko traženja Ludost je ožednila,i tako
u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu
Sa Sumnjom je bilo još lakše, jer se ona
nije mogla odlučiti za skrovište, pa je ostala
sjediti na obližnjem kamenu.Tako je
Ludost malo po malo,pronašla gotovo sve.
Talenat u zlatnom klasju žita .Tjeskobu u izgorenoj
travi. Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Zaoborav je zaboravio da su se opće nečega igrali…..
Samo Ljubav nigdje nije mogla pronaći!
Ludost je prteražila svaki grm i svaki vrh planine,
i kada je već bila bjesna,ugledala je ružičnjak.
Ušla je u ružičnjak uhvatila suhu granu
i od bjesa počela udarati po prekrasnim pupoljcima
Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što da učini i kako bi se izvinula i popravila
To što je učinila.
Plakala je i molila za oprost.Naposljetku je odlučila
Zauvjek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Od tada kada se na zemlji prvi put igralo skrivača
LJUBAV JE SLIJEPA I LUDOST JE PRATI!!!
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
A nju sam sretao slucajno,
uvek je s pogrešnim bila ona,
ali znao sam da sanja
onaj badem.
Čovjek samo srcem dobro vidi,
Bitno je očima nevidljivo. ...
Postoji plan da je andeli ukradu...
Il bar na cas... Da je vrate medu njih...
Jer nekad Nebo pravi veliku baladu....
I traži rimu za kljucni stih...
Lako je kad te neko ni ne zavoli...
Tad samo tamna strana srca zaboli...
Teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli..
Teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli...
Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,
džaba bilo sata i salaša...
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
džaba bilo karuca, cilaša... Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,
džaba bilo sata i salaša...
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
džaba bilo karuca, cilaša...
E, kad nisam s onom koju volem...
Postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reci, ne znam...
Mjesec se sakrio iza oblaka ,
zasad znam, samo dvije zvijezde su na nebu,
kao tvoje oci,
kao biser rose...
na cvijetu sto se zove djurdjevak...
Nije se teško zaljubiti, nego je to teško reci.
Ljubav je staklo koje se lomi ako ga covjek primi suviše nesigurno ili suviše cvrsto.
U ljubavi i ratu sve je dopušteno.
Budite kao baklja na nebu, zraceci ljubav i svjetlost. Zamislite tisucu takvih baklji na nebu, poput sjajnih zvijezda u dalekim galaksijama koje možete vidjeti za vedre noci. Vi imate u sebi istu snagu da zracite ljubav i svjetlo i trebali biste sjajiti poput zvijezde, od trenutka kad se probudite ujutro pa do trenutka kad idete spavati.
COVJEK KOJI NIŠTA NE RISKIRA, NE CINI NIŠTA, NIJE NIŠTA I NE POSTAJE NIŠTA.
ON CE MOŽDA IZBJECI PATNJU I BOL, ALI NE MOŽE NIŠTA NAUCITI NI OSJETITI, MJENJATI SE NI RASTI, LJUBITI NI ŽIVJETI. SAMO ONAJ KOJI SE USUDI, ISTINSKI JE SLOBODAN.
Ništa na svijetu ne cini tako sretnim kao sanjarenje.
Ako zvuci predobro da bi bilo istinito, onda tako i jest.
Ne veruj nitkom više nego samom sebi.
Ako kažes neku tajnu svom prijatelju, vodi racuna da i on ima svog prijatelja.
Ako voliš nemoj kriti jer nije zabranjeno zaljubljen biti!
Ljudi oprastaju sve osim iskrenosti.
Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za tocak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledecem bregu...
Okopnice moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuška" u snegu...
Razbicu gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim..
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja tecem... I kad stojim...
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati...
I da je Ništa sve što nudim...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
Brošic što se teško pribada...
Da me moze oduvati najblazi Nemirac...
Da cu u po reci stati...
Da se necu osvrtati...
Nikada...
Redaš po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez žiga...
Pazi... To je bajka što ti pada na pamet...
Fali ti baš ovaj cigan?
Ne, mila...
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
Sve su slicne u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Cemu suze lepa ženo?
Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je šešir šatra pomicna...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obicna...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblazi Nemirac...
Da cu u po reci stati...
Da se necu osvrtati...
Nikada...
|
|
