Marketing
Slučajno?? ili ...
Zbilja neznam dal je to sreća ili nekaj drugo,jer svaki put kad dobim inspiraciju za nekaj napisti na ovim mojim stranicama ili kad želim nekog komentirati onda je remont servera, molimo pokušajte kasnije, pa tak par puta za redom, onda izgubiš volju za pisanjem,komentiranjem i svim ostalim kaj ide uz to... Čitajući neke vaše blogove na svima se može pronaći neko tužno,patetično raspoloženje... I svi kao uzrok uzimaju jesen....
Jesen je kriva,
uvek me rasturi siva...
uvek me rasturi siva...
A naravno onda uz to dolaze one stare stvari...
Uhvati me čvrsto i ne popušta,
lud je za tišinom to ne propušta....
lud je za tišinom to ne propušta....
I poturaju priče da sve curice liče kada je čaša pri dnu?
Pa dobro... Možda jedna na drugu, ali nikad na Nju...
A nad Novim Sadom vetar kači ordenje...
Prolazi još jedan dan bez nje...
Pa dobro... Možda jedna na drugu, ali nikad na Nju...
A nad Novim Sadom vetar kači ordenje...
Prolazi još jedan dan bez nje...
Tko te ljubi kad nisam tu...
Ma našlo bi se još barem stotinjak takvih stihova u kojima se svaki može pronaći, i onda kad se s tim pomeša miris jeseni teoretski se dolazi do ruba samoubojstva, ali samo teoretski...
Jesen u meni tuguje,
a u tebi proljeće...
a u tebi proljeće...
Al' opet ne vjerujem da je jesen za sve kriva, naravno treba negdje naći krivca... Pogotovo zadnjih dana skroz lijepo vrijeme, da možemo se sjetiti onih lijepih sunčanih dana ljeta, kojih je ove godine bilo jako malo, ne u smislu sunčanih, nego "lijepih"... Nakon godine dana iščekivanja novog ljeta, sad kad je prošlo jednostavno nemam za čim žaliti, nije bilo ničeg posebnog... MOgu jednino pamtiti brojne sate i neprospavane noći u autobusu i brojiti prijeđene kilometre kojih je ove godine bilo možda i malo previše, kad bi se sve zbrojilo samo prek ljeta došlo bi se do jedne lijepe okrugle brojke od nekih 10 000 km... al' neka nek guzica vidi svijeta ko zna kad će opet biti prilike...
I još moram spomenuti da osjećam da u zadnjih tjedan dana nisam više onaj stari Borko kakvog sam poznaval, bar se tak osjećam... Od sad iz ogledala viri neki drugačiji ja... nekak ravnodušan,previše bezbrižan, na kojeg više nemože utjecati okolina, koji već skoro sam sebi ne vjeruje, a pogotovo drugima... To je kad neki izigraju tvoje povjerenje i dobrotu,a najgore je kad to počnu iskorištavati... Nema mi gorše stvari kad se nekog iskorištava...
Ako vam je ovaj post bil malko dosadan, bit će boljih, al' ovo mi je jednostavno trebalo... moral sam se negde ispucati,a ovo mi se činilo najbolje mjesto...
Ostaje mi to što se volimo...
Post je objavljen 27.09.2005. u 21:21 sati.