|
|
...Nevernik...
27.09.2005., utorak
Slučajno?? ili ...
Zbilja neznam dal je to sreća ili nekaj drugo,jer svaki put kad dobim inspiraciju za nekaj napisti na ovim mojim stranicama ili kad želim nekog komentirati onda je remont servera, molimo pokušajte kasnije, pa tak par puta za redom, onda izgubiš volju za pisanjem,komentiranjem i svim ostalim kaj ide uz to... Čitajući neke vaše blogove na svima se može pronaći neko tužno,patetično raspoloženje... I svi kao uzrok uzimaju jesen....
Jesen je kriva,
uvek me rasturi siva...
A naravno onda uz to dolaze one stare stvari...
Uhvati me čvrsto i ne popušta,
lud je za tišinom to ne propušta....
I poturaju priče da sve curice liče kada je čaša pri dnu?
Pa dobro... Možda jedna na drugu, ali nikad na Nju...
A nad Novim Sadom vetar kači ordenje...
Prolazi još jedan dan bez nje...
Tko te ljubi kad nisam tu...
Ma našlo bi se još barem stotinjak takvih stihova u kojima se svaki može pronaći, i onda kad se s tim pomeša miris jeseni teoretski se dolazi do ruba samoubojstva, ali samo teoretski...
Jesen u meni tuguje,
a u tebi proljeće...
Al' opet ne vjerujem da je jesen za sve kriva, naravno treba negdje naći krivca... Pogotovo zadnjih dana skroz lijepo vrijeme, da možemo se sjetiti onih lijepih sunčanih dana ljeta, kojih je ove godine bilo jako malo, ne u smislu sunčanih, nego "lijepih"... Nakon godine dana iščekivanja novog ljeta, sad kad je prošlo jednostavno nemam za čim žaliti, nije bilo ničeg posebnog... MOgu jednino pamtiti brojne sate i neprospavane noći u autobusu i brojiti prijeđene kilometre kojih je ove godine bilo možda i malo previše, kad bi se sve zbrojilo samo prek ljeta došlo bi se do jedne lijepe okrugle brojke od nekih 10 000 km... al' neka nek guzica vidi svijeta ko zna kad će opet biti prilike...
I još moram spomenuti da osjećam da u zadnjih tjedan dana nisam više onaj stari Borko kakvog sam poznaval, bar se tak osjećam... Od sad iz ogledala viri neki drugačiji ja... nekak ravnodušan,previše bezbrižan, na kojeg više nemože utjecati okolina, koji već skoro sam sebi ne vjeruje, a pogotovo drugima... To je kad neki izigraju tvoje povjerenje i dobrotu,a najgore je kad to počnu iskorištavati... Nema mi gorše stvari kad se nekog iskorištava...
Ako vam je ovaj post bil malko dosadan, bit će boljih, al' ovo mi je jednostavno trebalo... moral sam se negde ispucati,a ovo mi se činilo najbolje mjesto...
Ostaje mi to što se volimo...
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
A nju sam sretao slucajno,
uvek je s pogrešnim bila ona,
ali znao sam da sanja
onaj badem.
Čovjek samo srcem dobro vidi,
Bitno je očima nevidljivo. ...
Postoji plan da je andeli ukradu...
Il bar na cas... Da je vrate medu njih...
Jer nekad Nebo pravi veliku baladu....
I traži rimu za kljucni stih...
Lako je kad te neko ni ne zavoli...
Tad samo tamna strana srca zaboli...
Teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli..
Teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli...
Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,
džaba bilo sata i salaša...
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
džaba bilo karuca, cilaša... Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,
džaba bilo sata i salaša...
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
džaba bilo karuca, cilaša...
E, kad nisam s onom koju volem...
Postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reci, ne znam...
Mjesec se sakrio iza oblaka ,
zasad znam, samo dvije zvijezde su na nebu,
kao tvoje oci,
kao biser rose...
na cvijetu sto se zove djurdjevak...
Nije se teško zaljubiti, nego je to teško reci.
Ljubav je staklo koje se lomi ako ga covjek primi suviše nesigurno ili suviše cvrsto.
U ljubavi i ratu sve je dopušteno.
Budite kao baklja na nebu, zraceci ljubav i svjetlost. Zamislite tisucu takvih baklji na nebu, poput sjajnih zvijezda u dalekim galaksijama koje možete vidjeti za vedre noci. Vi imate u sebi istu snagu da zracite ljubav i svjetlo i trebali biste sjajiti poput zvijezde, od trenutka kad se probudite ujutro pa do trenutka kad idete spavati.
COVJEK KOJI NIŠTA NE RISKIRA, NE CINI NIŠTA, NIJE NIŠTA I NE POSTAJE NIŠTA.
ON CE MOŽDA IZBJECI PATNJU I BOL, ALI NE MOŽE NIŠTA NAUCITI NI OSJETITI, MJENJATI SE NI RASTI, LJUBITI NI ŽIVJETI. SAMO ONAJ KOJI SE USUDI, ISTINSKI JE SLOBODAN.
Ništa na svijetu ne cini tako sretnim kao sanjarenje.
Ako zvuci predobro da bi bilo istinito, onda tako i jest.
Ne veruj nitkom više nego samom sebi.
Ako kažes neku tajnu svom prijatelju, vodi racuna da i on ima svog prijatelja.
Ako voliš nemoj kriti jer nije zabranjeno zaljubljen biti!
Ljudi oprastaju sve osim iskrenosti.
Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za tocak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledecem bregu...
Okopnice moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuška" u snegu...
Razbicu gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim..
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja tecem... I kad stojim...
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati...
I da je Ništa sve što nudim...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
Brošic što se teško pribada...
Da me moze oduvati najblazi Nemirac...
Da cu u po reci stati...
Da se necu osvrtati...
Nikada...
Redaš po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez žiga...
Pazi... To je bajka što ti pada na pamet...
Fali ti baš ovaj cigan?
Ne, mila...
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
Sve su slicne u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Cemu suze lepa ženo?
Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je šešir šatra pomicna...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obicna...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblazi Nemirac...
Da cu u po reci stati...
Da se necu osvrtati...
Nikada...
|
|
