Danas je pravi jesenski dan, kiša pada i pada i koliko ja vidim nema neku namajeru da staje... a kad je kiša onda nema ni baš neke pretjerane inspiracije za pisati,al' svejedno moram staviti neki post za mir u duši... ukratko kako provodim dane... ujutro buđenje, neću da pominjem uru jer tu brojku nekako ne volim na satu,onda odlazak u školu do popodne, naravno kad dođem doma već ogladnim, pa je tu već ručak i onda ako je tak "lijepo" vrijeme ko danas ne preostaje mi ništa drugu nego da legnem u moj mali krevetac i da spavam... kad se probudim sjedam za stol i onda od bloga do bloga,mail,forum sve ja to "prolistam",komentiram...
Jenostavno u svakom blogu mogu naći post koji me potakne na razmišljanje, jedan takav je napisala Tija koja nas je sve spomenula na one devedesete i vrijeme ratova,ma dosta je ona pisala o tome, neću još sad ja dodavati...
Kaleći bes na ranom žitu i tek niklom bostanu...
Zašto? Ne pitaj se, jer... Tako je bolje... I Bog je pristao na to...
Ratovi prolaze, a ljudi, eto, ipak ostanu...
Naravno tu je i B. koja uvijek ima neke jedinstvene postove i koja nas je pobliže upoznala sa blogerima koje čita,a pogotovo sa njezinim Frojndom...
I sad po meni osoba s najboljim postovima...
staklići kaleidoskopa i svaki put mu je druga slika u očima kad
zažmuri.
Naravno ima tu i drugih ljudi koje čitam al' za sad ovi su mi se najviše utisnuli,a do drugi put sigurno će biti još novih ljudi koji će me zadiviti svojim spisateljskim sposbnostima...
Post je objavljen 29.09.2005. u 21:49 sati.