Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li ću umeti. Voleo
sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima, kao
tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
Ona me voli, znam. OK, ne suviše.
Al' sasvim dovoljno da krišom uzdiše
kada me tračeri ubace u šemu.
Škripuću oblaci pod njenim nogama,
neda se ludica tvrdoglava,
šta više, piše udžbenik na istu temu.
Bila je noć, jedna mrkla, kao ova večeras, u ulici Dositejevoj, u
Novom Sadu, na Dunavu...
Ja sam dolazio sa jednog mesta gde su svi bili rumeni kao kuvano
vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfilić i pevali
"Roždestvo tvoje" i još neke druge pesme kojih se ne sećam baš.
Bila je noć i dugo sam stajao pod njenim prozorom ispred kuće
broj 7A. Tišina je bila, samo koraci nekih noćnih ptica i lepet
krila nekih pravih noćnih ptica.
Ipak ni na trenutak nisam uspeo pod njenim prozorom te noći da je
čujem kako diše, kako diše u snu...
I ništa više nije važno...
Lice sveta zlobno i lažno se raspline za čas...
I niko više nije bitan...
Svi su pesak prezren i sitan pesak ispod nas...
Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...
Samo retki nađu retke...
Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledećem bregu...
Okopniće moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuška" u snegu...
Razbiću gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim..
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja tečem... I kad stojim...
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati...
I da je Ništa sve što nudim...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
Brošić što se teško pribada...
Da me moze oduvati najblazi Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...
Ređaš po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez žiga...
Pazi... To je bajka što ti pada na pamet...
Fali ti baš ovaj cigan?
Ne, mila...
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
Sve su slične u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Čemu suze lepa ženo?
Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je šešir šatra pomična...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obična...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblazi Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...