blijedoplavi ženski rukopis

djevojčice, mogla bi sjedeći na plaži jednim
pokretom ruke izvuči jedrenjak iz mora
a da ti vjetar ne raspuše kosu
dva galeba povući će rasporak između
plaže i mora

mogla bi zamijeniti noge za deblo stabla
a antičku glavu ostaviti na travnjaku
priljubljenu uz labuđi vrat, stopala položiti
na srp mlađaka s pozadinom zvjezdanog neba

mogla bi odjenuti haljinu spasa ispod koje se
nalazi vješalica s kavezom punim egzotičnih ptica
popeti se na ljestve i ubrati jabuku sa
starozavjetnog stabla od dima darovanu

mogla bi pretvoriti sebe u krošnju paunova
perja s upaljenim svijećama kao igračkama
i olovkom umjesto kljuna iscrtati crvene licitare

mogla bi djevojčice sklopiti oči usne i prespavati
sve obične dane tako da ljubavni parovi što
prolaze kroz probodena srca ništa ne primijete

(D. Katunarić)

"Posrnut ćeš, ali nećeš pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećeš se povrijediti nego ćeš, čim se pridigneš, produžiti mirno i bodro svoj put.
Različita si od svega oko sebe, sve ti prijeti i sve te ugrožava, ali ti se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u tebi, od začetka tvog, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što te okružuje.
Samo ćeš cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji si bačena.
Tako se može reći da ti je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."

(Znakovi pored puta, I. Andrić)






tessa k

(slika koju si na zahtjev vraćam)




Vjerujem u čuda.

Znam da bih mirno nastavila živjeti kad bi mi netko dokazao da je sve slučajnost,
jer ja vjerujem da je i slučajnost čudima zagarantirana.
Po meni slučajnosti, ono gole slučajnosti pale s neba - nema.

S druge strane, oni mjerljivi zakoni koji pokreću svijet...
Ma hajte molim vas.
Ali tko u oblacima vidi prognozu vremena, uzalud je njemu govoriti.
On će te slušati, kimati glavom i reći - razumijem.

Ma razumiješ ti....
Ništa ti ne razumiješ, jer nitko ovo, nitko živ ne može razumjeti.
Nema se tu što za razumjeti;

Za čim sjetujem - ne znam.

Ali bez bitne namjere je.


tessa k

"Bez prestanka na tebe mislim, ne znam zašto.
Večeras te se plašim kao krajolik
vulkana o koji je prislonjen..."

(V. Parun)



tessa k

Kako ćeš se vratiti?

Zbilja, ali zbilja ne razumijem to pitanje;

Moj rukopis je put do mene.

(Mislim što je put nego prazan red koji trebamo našim iskustvom ispisati.)

Pa ne brini... baš ništa ti se ne može dogoditi.



Već sam ti se odmotala pod prstima



... samo slijedi plavu nit.



Arijadna... by tessa k

Sva je molitva u tome da dođemo u dodir s čežnjom u nama...







rekao je sv. Augustin,

meni onda jučer reče netko drugi,


... a ja taj čas poginuh od dodira.




(na tonimovom blogu silenzia...tessi k)


...

čežnja se mislim po meni zvala...

tessa k

dnevnički placebo verbalis*
(*dg. iskonske boljke istočasno popaljena od Golden agea)







Shvatila da nedvojbeni izraz „istovremeno s dvojicom“ gratis nuđa moju posrnulu stranicu kao prvu na mreži svih mreža,
... tu tako kvarnu, tjelesno bestjelesnu stranicu s neprikrivenim gležnjem u drugom planu,
pa onda, oh so very me, prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu,
bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi
… jedna,
i koliko je nepodnošljivo malo onih koji me cijele i jako vole
… baš jako velika brojka,
progutala suze, stisnula zube u ustima i olovku u krivim prstima, dugo pisala, (od)jeknula,
pa povila okrhnuti doskočni zglob s drugim gusto ispisanim stranicama… bestjelesno tjelesnim,
pa se, čitajdalje, Samosanirala...
sloj po sloj...
sve do netaknutog pergamenta kože našpananog preko najkoščatijih kostiju na svijetu...
tako krhkih,
i opet si potvrdila da je idealizam nešto što se ne može u jednom času skinuti
kao što se recimo skidaju rezervni kotači s kostura bicikla,
kada ga, a bio je to crveni poni, i tako nikad nisi pošteno naučila voziti nego radije po brdu razglobljeno trčiš...
niti taj idealizam može jednostavno otpasti, samo tako, prirodno...
odrastanjem…
onako kako otpadaju mliječni sjekutići; mali, slatki, i tako skloni kvarenju,
ispolirala, beskrvna vegetarijanka, svoje dentes canini do visokog sjaja
samo da bih razvila preko njih onaj široki osmijeh kojeg se boje svi kradljivci bicikala u ovom gradu
i sve zvjerokradice u šumi koja ga graniči na rubu moje pameti,
skinula maskirnu košulju,
izišla iz šume,
obukla bijelu haljinicu, stavila crveni ruž pa zakoračila u plavu gradsku noć
puna seksoće,
životne mudrosti
i nepodnošljive postojanosti lakoga.


pogladila zračno korijenje orhideji i postavila temelje jeseni.


tessa k

Zove jučer i kaže:
- Mama, ja sam u ova dva tjedna pročitao točno 476 strana, a N. samo 63 i pol.

Ni na pol trena nisam posumnjala u točnost iskaza.

Mislim, ipak govorimo o njemu...

tessa k