blijedoplavi ženski rukopis

Ta priča u meni...

Zimi bi u noćima bez mjesečine otkidala od mene baš sve, do kostiju... gladna i lakoma, glasna kao hijena, svjesna da je sve moje već i tako nezasluženo njeno.
Pisala bih je boreći se do suza za zadnje slovo, za svaki detalj, za svaki stih nekog mrtvog ruskog pjesnika u koji bih nasilno ugrađivala svoja sjećanja.

Ljeti bi me ostavljala na miru, mirovala ili se kretala šuštavim koracima kao lijepa zamišljena žena potpuno nesvjesna da njene prigušene kretnje bude želju onih koji je tajno gledaju iz prikrajka.
U topla predvečerja ovlaš lovim samo njenu siluetu rubom oka, pa puštam da svjetlo i sjena učine s njom baš sve što je u njihovoj prirodi.










...



Žena s orguljama zvala se Tatiana.
Nakon što sam joj bez znanja ukrala čitav niz ženstvenih silueta, odlučila sam je suočiti s trofejima moje prirode hijene,
koja, gladna, lakomo uzima ono što joj ne pripada.

Dozvolila sam joj ipak da me odvede na kavu.
Što da vam kažem...
Na koncu sam očarala jednu Ruskinju.
Mislim da sam je čak i zaljubila u sebe.


Mislim, ako to nije krivi put od mrtvih ruskih pjesnika... ne znam što jest.











tessa k od tesara

imala je završnu razrednu priredbu
i čitala je neki svoj sastavak.
neki su plesali, neki pjevali...
a ona je čitala taj neki sastavak...
"da sam ja trava"
i onda je još na kraju učiteljica pročitala neki drugi njen,
neki o školi i znanju,
kao svoju završnu riječ,
a ja sam u ruci držala razredni časopis koji vrvi baš njenim slovima
i sjedila uz jednog pisca,
poznatog... prevođenog...
pisca čije prezime više ne nosim.

moja djevojčica
koja ne nosi moje prezime je čitala... "da sam ja trava".

i poslije su nam dolazili drugi roditelji...
i sve kao - "bože, kako to vaše dijete piše"...
kažu nama...
ali svaki od njih onda još posebno pogleda u čovjeka s poznatim prezimenom,
pa kaže nešto kao - "geni su to... nije krv voda"
ili nešto tako...
i on se smije ponosan.

a ja dok stojim uz njega... u tom njegovom i njihovom neznanju
o jednom drugom pisanju
anonimnom, ilegalnom, bolnom
...
...
mojem
i dok mislim - nije krv voda,
u tom času...

plače mi se.







p.s.

ali...
suze jesu voda, što ne da da?

moraju biti...




tessa k od tesara






KLIK na zrcalni post

____________________________________________________________________________________________







Vjerujem u čuda.
Znam da ne bih umrla kad bi mi neko dokazao da je sve slučajnost,
jer ja vjerujem da je i slučajnost čudima zagarantirana.
Po meni slučajnosti, ono gole slučajnosti pale s neba - nema.

S druge strane... one uzročno-posljedične veze koje svojim zakonima pokreću svijet.
Ma hajte molim vas...

Ali tko u oblacima vidi nakupine kapljica vode ili leda
nastale kondenzacijom i sublimacijom vodene pare u atmosferi... uzalud je njemu govoriti.
On će te slušati, kimati glavom i reći - shvaćam.

Ma shvaćaš ti....
Ništa ti ne shvaćaš, jer nitko ovo, nitko živ ne može shvatiti.
Nema se tu što za shvatiti;



Za čim sjetujem - ne znam.

Ali bez bitne namjere je.






...



(Ovo eventualno mogu oprostiti oni
koji ti u grijeh ne upišu kad nad ljepotom zaplačeš

... i kad te izda riječ.)



tessa k od tesara

____________________________________________________________________________________________________________________________________________




...


i prije si slikala ljude s leđa, rekao je, listajući moje albume.


da, rekla sam, oduvijek je tako. više od pola mojih portreta su portreti odlazaka.











dovoljno sam poštena da ne kažem kako zazirem od lica. jer ja se zaljubljujem u lica.
momentalno.
sposobna sam zaljubiti se u lice, u oči u osmijeh i u čekaonici pod temperaturom.
sposobna sam u samo jednom trenu uzeti najljepše od ljudi i više ne vratiti.
dovoljno sam poštena da kažem da zato lica zaziru od mene.

...

pored zamjenjivih kreveta od djetinjstva mi stoji ista knjiga mitova.
i čak i ako je mjesecima ne dotaknem, ona će dotaknuti mene i baš svaku večer mi pomoći da ipak zaspim.

no problem s mitovima je da uvijek propuste one najvažnije dijelove.
svaki je mit slomljen bar na jednom mjestu, vjerujte mi na riječ. isprobala sam ih gotovo sve.


pa mit recimo nigdje ne spominje kako se Euridika osjećala kada se Orfej okrenuo.

da li se osjećala izdano? očajno? konačno? pomireno?



ne znam...
problem s mitovima je da uvijek propuste one najvažnije dijelove...


...

ja čitav život dok iz sjene netremice gledam suncu u oči, slikam ljudska leđa.







p.s.

pitam se...
što bi bilo da je Euridika išla prva?







bi li se ona okrenula?


(nije nužno odgovoriti na oba pitanja...
a mislim da je to čak nemoguće)



tessa k od tesara

__________________________________________________________________________________________________________________________________






s jedne ovisnosti...




(one to go.)





...

netko je možda očekivao sliku mene gole, ali ja volim što se u životu nitko i ništa ne podrazumijeva.

jedino to da smo stalno različiti, uvijek isti i nikad drugačiji.

i mislim da pokatkad treba biti dio vremena koje je stalo.


povod zašto ovo pišem čvrsto leži u činjenici da mi je prijatelj jučer rekao
da su se vremena promijenila i da se ne snalazi više...

da je nekidan ušao u saunu
i da su ga odmjerili od pojasa na gore,
a ne u drugom smjeru.

vremena su se promijenila, tvrdio je zabrinuto.


...

znajući da je vrijeme varljiva kategorija,
a da je meni jednostavnost najteže shvatljivi životni koncept,
neka u ovom dnevniku ostane i to da evo recimo ja...
(wild guess)
rušim stavove, gradim nove, ali se nedam mijenjati.

rušim stavove, gradim nove
sa naknadnom pameti i vrlo kreativno... ali na istim temeljima.

dopuštam mračne poroke, još mračnije tajne i noćne slabosti i sebi i drugima.
ali naravno da se trudim osvijetliti i izložiti svoje.

jedino...
netko je možda očekivao sliku mene gole,
a ja sam namjesto, ovdje drugi put objesila istu sliku.


pa recite mi...
vremena su se promijenila, ali...


povijest se ponavlja?









(one to go.)




tessa k od tesara

o perspektivi...

perspektiva je prostorna i matematička iluzija.
za nju su važni horizont i očišta koja se nalaze na njemu… takozvani nedogledi.

...

ipak...
u jednom životu koji sam po sebi previše barata iluzionizmom...
iluzornim...
iluzijama...
dok si ga balansira po svom obzoru,
(a bakice se od ispod jezuškristuš križaju)

dogodi se da je on sam...
taj život, je li
koji se vazda trudi ispreplesti s daljinama
pa i onda kad više nema slova na koja bi se mogao privezati,

često nestvarniji od perpektive u koju je uhvaćen...

i ja baš svakog jutra jasno vidim
da se u moja dva nedogleda








... tako stvarna
... u čvrstom snu
... prelijepa

usitinu sijeku svi paralelni pravci
iz mojih jako okomitih smjerova

i iako teško da postoji udaljenija udaljenost od one između mene i tla po kojem hodam…
i iako ništa na ovom svijetu nije bliže od mene i najnemogućijih mogućih stvari...
snova…




ništa konstantnije i stvarnije u mom životu nije, od ove dvije konstante.













...




o jutru...




I svaki put kad budeš

komadić sebe dao

i svoje snove svijetu

po vjetrovima slao,

ličiće jutro na tebe

više nego na druge.

(M. Antić)





tessa k od tesara