imala je završnu razrednu priredbu
i čitala je neki svoj sastavak.
neki su plesali, neki pjevali...
a ona je čitala taj neki sastavak...
"da sam ja trava"
i onda je još na kraju učiteljica pročitala neki drugi njen,
neki o školi i znanju,
kao svoju završnu riječ,
a ja sam u ruci držala razredni časopis koji vrvi baš njenim slovima
i sjedila uz jednog pisca,
poznatog... prevođenog...
pisca čije prezime više ne nosim.
moja djevojčica
koja ne nosi moje prezime je čitala... "da sam ja trava".
i poslije su nam dolazili drugi roditelji...
i sve kao - "bože, kako to vaše dijete piše"...
kažu nama...
ali svaki od njih onda još posebno pogleda u čovjeka s poznatim prezimenom,
pa kaže nešto kao - "geni su to... nije krv voda"
ili nešto tako...
i on se smije ponosan.
a ja dok stojim uz njega... u tom njegovom i njihovom neznanju
o jednom drugom pisanju
anonimnom, ilegalnom, bolnom
...
...
mojem
i dok mislim - nije krv voda,
u tom času...