Ovo jutro danas me rasturi svaki put.
Jučer je bilo sivo i maglovito jutro, a po granama je popadalo inje... i bila je to samo jedna od pregršt šansi za domaću zadaću koje bi takvo jučerašnje jutro pružalo u nekim drugim vremenima, ali vremena su prva, pa je namjesto opisa jutra s one strane prozora, moj sin svoje retke ispisivao pod naslovom
"Koliko situacija, toliko intonacija".
(sic!)
Ta tema je dakle po meni (sic!) za jednog desetogodišnjaka... a i šire, i zvuči poput štucaja i... uglavnom,
ja ne volim - (sic!).
(sic!) u tekstu je poput mobitela za vrijeme predstave, poput pljuske na licu nedužnog djeteta, poput ležećeg policajca, poput zalogaja koji zaglibi u glibu... grlu, a doći ćemo i bliže grlu jutros, strpljenja samo, pa eto... ako su jutra proteklih godina pripadala stopalima, e naredna će dušu dati dati za giljotine, to je u planu, iako ja nisam njihov autor ni konstruktor ni planer, ali osjećam to kao što se osjeća plan višeg reda u urbanizmu i miris snijega u zraku, a giljotine, što ono znamo o giljotinama, giljotine su revolucija... i Voila!... eto me jutros kako revolucionarno odlučujem koristiti - (sic!) za inače uvijek uravnoteženim doručkom, i odlučujem ne složiti bijelu salvetu u još jedan origami ždrala na slabim koljenima i pridružiti nadi redni broj
taj i taj, i odlučujem ne stvoriti valove plavog u vodi u koju ću umočiti i isprati prste prije fino balansiranog objeda, a s njih će onda otpasti plavetni pigmenti u ritmu lijepog plavog valcera, kojeg ću ja onda po sluhu otplesati trotočkama, jer trokorak je to je li, pa uvijek trotočke samo ne točka, samo ne brana, nikad brana na plavom Dunavu pa ni kao zalogaj u uskom grlu. Sve rijeke moraju teći i ne smiju završiti osim u moru, ni presušiti, a pogotovo ne moja, jer kako ću inače plešući zamišljati što ćeš pomisliti kad moje ostavljene plešuće stope kao slučajno pronađeš, hoćeš li se čuditi zašto sam ih ostavila ovdje, hoćeš li pogoditi koje značenje za mene ima prva, koje druga, a koje treća plava mrlja u mojoj trotočki... i koje sam tvoje vrline kojoj od njih nadjenula...
e to sve jutros revolucionarno - neću.
I ne da mi se jutros biti fina i mirisna za bečkim doručkom, ja i tako i inače ne plešem po klasičnim normama nego po intuiciji, i više od Dunava ja volim Amazonu i džunglu što zove se Tess, ali stavit ću joj točku danas svejedno, i potrudit ću se sama da mi jedan zalogaj najvažnijeg obroka u piramidi zdrave prehrane zaglavi u uskom grlu i da ga iskašljem bez dlana pred ustima.
A ako mi još kasnije uspije u glib uglibiti neko slovo iz gutljaja juhe s abecedom, ajmoreć ili
O... ili
W....e onda sam uistinu - (sic!) preko svake svoje mjere.
A zadaća. Intonacije su žice mislim... durovi i molovi u grlima... to je moja tema, mislila sam samo tri takta prije (sic!)-a za iskašljavanje i podizanje bunta kod stola, kojeg valjda bez vlastitog imuniteta sada trebam uzimati u pravilnim razmacima svakih osam sati da se razina bunta održi.
Sezona kašlja je, takva su vremena, mislila su moja druga vremena, malo moj bunt ima veze sa mnom.
Go with the flow... pa makar uz grlo.
Predloženu uvodnu rečenicu
Jučer je bilo sivo i maglovito jutro...
koja me danas rasturi svaki put, moj sin je odbacio.
Za deset godina bi mi vjerojatno rekao - Mama ne možeš nadopisati "Jučer je bilo sivo i maglovito jutro" ispred svakog jebenog teksta i onda prigodno završiti u suzama, pa makar hinjenim, dok si ispravljaš tipfelere.
Pomislila sam da jedan dan bolovanja i jutro u vlastita četiri zida ma kako romantično zvučalo, ipak gomila problem na probleme u pisanju, i da je uz sav luksuz bivanja doma u petak, možda ipak najlakša zadana tema i ispisivanje uobičajenih redaka Radnog Staža.
Ja sam jučer recimo u Radni Staž neuobičajeno upisala - "limfni čvorovi na vratu". Doktor je napisao dosta toga drugoga. Piše gore od mene.
Iako su limfni čvorovi jako literarni. Na kao ona udubina na mom vratu koji je jer je moj - osjetljiva Ničija zemlja s puno trusnih područja po liniji ošit-grlo, minulih tuga i čežnji, jako čulnih operacijskih šavova i morskih tjesnaca koji se svojataju s raznih strana, ne kao ta rupica na njegovom dnu koju bi Almasy u Engleskom pacijentu, na dan svog bolovanja, nazvao Almasyev Bospor... mislim, ne baš tako literarni.
Ali svejedno... Puno literarniji od upale mjehura na primjer. Ona je recimo samo nedovoljno profinjena istina koja će možda završiti u nekom okrajku mog inboxa kao mračna tajna, ali nikako i nikada neće isplivati u javnosti, osim možda jutros kao - (sic!).
Javnost je ovdje standardno pretplaćena na hinjene suze... to je njena svakodnevna
soup of the day s abecedom.
Mrzim umjetne trepavice, nacrtane obrve i hinjene suze - piše u svoj dnevnik likinja iz knjige koju ću jednom dovršiti. Potpuno sporedna likinja koja boluje od prenačitanosti Wildeom, upale mjehura i nekoliko dječjih bolesti, ali ima jako lijepe duge trepavice koje joj magle pogled. Pročitala je jučer ovo:
- Čovek vam je kao glavica crnog luka. Uvek pod jednom ljuskom naiđe druga; ljuštite i očekujete bog zna šta, a kad dođete do kraja, na dnu ne nađete nista. Ama baš ništa.
- Ništa? Kažete nista! Luk i voda. A suze? Šta je sa suzama? Suze ste zaboravili, moj gospodine.
(Predeo slikan čajem Milorad Pavic)
i briznula u plač, a ja sam pomislila kako to mora imati neke veze s njom... iako ne kontam baš to -
briznuti.
I fuck... sad vidim da ću joj odabrati krivo ime. Ne valjda Suzana... to moram ispraviti. To ću poboljšati kad dođem u situaciju da joj biram
omen. Ne smije biti Suzana. To je bar lako promjenjivo.
I tako je ovo što pišem prvih 40 godina samo nedorađena radna verzija.
No trebalo bi onda izbrisati i Wildea iz kliničke slike ... mislim kad već mijenjamo, jer...
pravi prijevod Wildeovog djela, koje u podnaslovu nosi "A Trivial Comedy for Serious People", je -
Važno je biti iskren.
(sa slovom manjka u iskrenosti... by tessa k)
Važno je biti Earnest, a da pri tom uopće nije bitno zvati se Ernest...
Važno je biti Suzna, a da pritom uopće nije bitno zvati se Suzana.
...
napisala mi je B. neki dan...
znaš kako svaka ovulacija ostavlja trag/ožiljak na jajniku? tako nekako ostavljaju i ljudi tragove na srcu. neki pliće, neki dublje. ciklički nas podsjete da smo živi i da osjećamo. nije to baš tako loše. iz traga na jajniku se rodi novi život ponekad. iz traga na srcu se rodi žena koja ima srce kojeg nudi da mu ostavi tragove. i nisam se usudila pitati, no ako ti je neka beštija slomila iznova srce, izmlatit ću ga, psa mi.
a ako si ti mene htjela pitati, a nisi se usudila, da ovuliram. možda i evoluiram. konačno!
S. mi je opet rekao jučer da je tek nakon laserske operacije oka ponovno počeo plakati od luka
... da te medicina ponekad ipak vrati tvojoj pravoj prirodi.
I pitam se... može li se to dogoditi meni. Evolucija. Ili da me medicina vrati mojoj pravoj prirodi. To pruža nadu. Možda napokon prigrlim svoju mračnu stranu.
Ono što znam je da je grlo zadnja linija obrane koju je sporedna likinja pustila braneći svoju bajku... zato jer je situacija tražila tu intonaciju, ali kao dvanaesta digresija ovdje koja nije numerirana nada u obliku ždrala složena od svilenog papira u pristojnom ženskom krilu, nego je zgužvana kukavica ispala iz što drugo nego - kukavičjeg jaja -
sljedeću bajku neću graditi više od svoga rebra.
Tko želi u bajku neka donese vlastito. Pa ćemo pustiti kliničkoj slici da se razvije.
A ti Suzana, vrati se za stol i napiši tu juhu do kraja... Do zadnje žlice!
...
Sve je žuljalo, smetalo u vječnom pokoju kad mi je vjerna čitateljica pozvonila u Šestu dimenziju-
Oscare, trebam Vas. Opet!
(
tessa k od
tesara)
