Nepoznati Zagreb

Pa sad to znaj postoji li neki standard za pisanje ovakvih imena ulica ili ne!
(ove su fotke snimljene u krugu od cca 400 metara)

A pitam se još i po kojem su ključu davana imena ulicama Gornje Dubrave (onom dijelu sjeverno od Oporovečke) kad su jedna do druge Celovečka (tj. Klagenfurtska) i Lelijska ulica.

Klagenfurt (slovenski: Celovec): Glavni grad pokrajine Koruške u Austriji (LINK)
Lelija: Planina u istočnoj Hercegovini, između Foče i Kalinovika (LINK)

No, barem su sve tri ploče istog tipa, kvalitetan lim, zaobljeni kutovi ...



Obje riječi istim velikim fontom ... Snimio: Vanja


Ime ulice velikim, a riječ "odvojak" malim ... Snimio: Vanja


... a može i ovako, obje riječi istim fontom, ali srednje veličine! Snimio: Vanja

Oznake: Gornja DUbrava, natpisi, ploče, ulice, Lelija, Klagenfurt

Nitko još nije otkrio na kojem principu rade sjećanja ... vjerojatno je to nešto jako individualno, svaki od nas ima neki svoj okidač koji baš tu situaciju, zvuk, riječ, sliku posprema duboko, duboko u riznicu naših osobnih sjećanja. Vjerujem da su sjećanja tim dublja, jača, dugotrajnija što su osjećaji vezani uz njih jači ... ali, kako objasniti to da su moja sjećanja tako često vezana uz slike - i to još slike raznih natpisa?

Ovo sam napisao malo u zbilji, a malo u šali ... ali, istina je da jako dobro pamtim neke prastare natpise, reklame, ulične table .... a jedan od "pojavnih oblika" koje najbolje pamtim su emajlirani natpisi, posebno ploče s imenima ulica. I ne bih rekao da to ima ikakve veze sa mojim emocionalnim "angažmanom" po tom pitanju - ploča k'o ploča - već, valjda je to do bistrih i čistih, prodornih boja kakve su obično emajlirane ploče. Naprosto zovu da ih se uoči, pogleda - uostalom, to im je i "posao", da budu viđene.

U nekim davnim godinama djetinjstva i rane mladosti, od 1971. pa do zaključno, mislim da je to bila 1980. godina, putovao sam s roditeljima i sestrom na more u Istru. Redovno smo kampirali u kampu "Lanterna" kod Poreča, i, uz jedan kratki posjet Tučepima, 1970. godine, taman pred moj polazak u osnovnu školu, to su jedina ljetovanja na koja sam išao s roditeljima. Nikad prije, a niti nakon toga nisam bio s njima na moru.

A sva putovanja u Poreč bila su, kako je to tih godina bio običaj, preko Slovenije. Ustajali smo rano ujutro, još za mraka, valjda prije 4 ujutro, na brzinu doručkovali, sjedali u već spakirani auto i kretali. Prve zrake sunca susretali smo negdje kod Novog Mesta. Prolazili smo kroz Ljubljanu još prije jutarnje gužve da bismo zatim nastavljali put u smjeru Postojne (prvo starom cestom, preko Vrhnike i Logatca, a kasnije taman izgrađenim autoputom), a onda su slijedili Razdrto, nizbrdica kod Črnog Kala, pogledi na more u Kopru, pa Izola, Buje, Brtonigla ... i dolazak u kamp.
I, tjedan dana kasnije, sve to isto, ali u suprotnom smjeru i to s nešto kasnijim polaskom (trebalo je, jelte, spustiti šator).

Od svih tih prolazaka kroz Sloveniju najbolje sam zapamtio četiri stvari:
- meni tako zabavno ime ceste kojom smo ulazili u ljubljanu: Lavrica
- uvijek veličanstvenu planinu Nanos, pogled na koju mi je uvijek izazivao strahopoštovanje i na koju sam se s veseljem poslije penjao kao planinar
- kraške pejzaže Primorske, mozaik livada, šumaraka i sela primorsko-talijanskog stila
- crvene emajlirane ploče kojima su u Sloveniji bila "opremljena" gotovo sva sela i koje su govorile o kojem se selu radi, te kojoj općini i zajednici općina pripada

Lavrica mi je i dalje simpatično ime, na Nanos u sam već bio više puta i još ću, primorske krajeve na kojima se susreću more i planine i nadalje jako volim, bez obzira da li su u Sloveniji, Hrvatskoj ili nekoj trećoj, petoj, desetoj zemlji ... a ove natpise - njih sam se tu i tamo sjetio, ali ih nisam već jaaaaako dugo vidio - a baš sam ih se zaželio!

I, k'o za vraga, sretoh ih baš jučer, na planinarenju u Posavskom hribovju, u selima Leše i Sava nedaleko Litije, kroz koja sam prošao za planinarskog izleta na Zasavsku svetu goru!

Baš mi je bilo milo pri srcu kad sam ih vidio, čak dvije u jednom danu nakon bar 15-ak godina nakon što sam ih vidio po posljednji put, negdje u Dolenjskoj, čini mi se!



Selo Leše. Snimio: Vanja


Selo Sava. Snimio: Vanja


A kakve to veze ima sa Zagrebom, pitate se možda vi čistunci koje zanimaju samo priče iz Zagreba?

Kao što već rekoh, smatram da su emajlirane ploče objekti koje se lako i rado pamti ... i vjerujem da ima ljudi, onih koji su posjećivali Zagreb otprilike onoliko četso koliko sam i ja posjećivao Ljubljanu i slovenska sela Notranjske i Primorske, koji tako dobro pamte stare zagrebačke ulične table s imenima ulica, jarko plave, emajlirane ... baš ovakve kakve su ove na fotki!

Jako sam sretan što ih još ima u Zagrebu i nadam se da će ih biti još jako jako dugo ... a priču na temu starih uličnih ploča s imenima ulica, s naglaskom na Trešnjevku, pogledajte njihovu kolekciju na ovom linku, a nešto više o povijesnom pregledu različitih oblika, dizajna i materijala na ovom linku!




Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: ploče, table, ulica, ime, natpis, slovenija

Ilica, kod Medulićeve ulice, najstariji "model" tabli koje se mogu naći u toj ulici. Snimio: Vanja


Najzapadnija tabla sa imenom Ilice i istodobno i najnovija, jedina sa zaoboljenim rubom, kod ž.st. Vrapče. Snimio: Vanja


Ako ikoja ulica u Zagrebu ima pravo nositi ime zagrebačkog simbola, onda je to Ilica. Ne samo zato što ona "izvire" iz glavnog zagrebačkog trga i najuže gradske jezgre i što se njeno ime može pratiti unatrag sve do 15 stoljeća i što je to jedina zagrebačka ulica koja u jednom potezu spaja centar grada i već poprilično udaljenu periferiju, već i zato što nosi jedinstveno i uvijek lako prepoznatljivo ime. Niti jedan drugi hrvatski grad nema Ilicu, za razliku od Jelačićevih, Starčevićevih, Tuđmanovih i svih drugih često sretanih imena ulica i trgova ... prema mojem kratkom istraživanju weba, osim zagrebačke Ilice isto ime nosi samo još jedan grad u Turskoj!

Ilica kao druga najduža ulica u Zagrebu (najduža je Slavonska avenija, a na diobi drugog mjesta je Radnička cesta) i ulica sa najviše kućnih brojeva (kbr 530 je najveći koji sam uspio pronaći) ima mnogo lica ....

.... njeno prvo lice, povijesno-urbanističko-arhitektonsko je odlično i iznimno detaljno opisao Krešimir Galović u postu na svojem blogu i ja tu nemam više što dodati. Bravo, Krešimire, taj tekst bi trebalo izdati u obliku posebne knjige!

.... njeno drugo lice je ambijentalno, može ga se vidjeti po haustorima, dvorištima, u trgovinama, iza otvorenih, ali i zatvorenih prozora i vrata .... na tu temu je već bilo različitih projekata, evo jednoga o kojem sam svojedobno i ja napisao post:

... a treće lice?

Ajmo ga nazvati trivijalnim, onim kojim se bave marginalci, znatiželjnici ... a to je ono lice koje je i meni blisko jer nudi novi pogled na već poznate stvari odnosno poznatu ulicu. I sa tom idejom, drugog (pardon, trećeg!) pogleda na Ilicu, sam odlučio podići pogled u zrak i obratiti pozornost na ulične table te ulice i prebrojiti ih, uočiti lokacije tabli, vrste, razne druge specifičnosti. Nije mi za to trebalo puno vremena, dovoljna su bila dva posjeta ulici biciklom i sveukupno 3-4 sata "na terenu" sa fotoaparatom i notesom.

Na cijelom toku te ulice se nalaze 42 raskršća (uključeni spoj sa Jelačić placom i prelazak u Aleju grada Bologne), od toga 29 važnijih) i očekivao sam da je većina njih opremljena sa bar po jednom tablom, a neka i sa više njih, kako bi se olakšalo snalaženje posjetiocima te ulice. Očekivao sam da ću pronaći razne vrste tabli, od najstarijih do najnovijih, i da će sigurno neke od njih biti iz raznoraznih razloga postavljene na neobična mjesta ili u neobičnom "društvu".

A što je pokazalo istraživanje?

Sve zajedno sam pronašao samo 32 table!

Dakle, u prosjeku jedva malo više od jedne po važnijem raskršću!



Margaretska/Gundulićeva S/Gundulićeva JZ/Mesnička


Frankopanska S/Frankopanska JZ/Medulićeva S/Medulićeva JI


Medulićeva JZ/Britanski trg S/Britanski trg J/Kačićeva


Primorska JI/Primorska S/Primorska JZ/Krajiška


Republike Austrije/Reljkovićeva/Čanićeva/Čanićeva


Slovenska/Nad Lipom/Vodovodna/Selska


Črnomerec/Kustošijanska/Vatrogasna JZ/Vatrogasna SZ


Roginina/Vrapčanska/Vrapčanska aleja/Aleja Bologne


Najbogatije je raskršće sa Medulićevom koje ima čak tri table, dok niti jednu nemaju npr. sam početak ulice kod Jelačić placa (mislim da je nekad bila jedna na zgradi gdje su nekad bile "Rukotvorine", no sada je zgrada zastrta zbog radova, a ploču nisam uspio uočiti), Domobranska, Szabova, Cankareva, Zagrebačka ...

Sveukupno je zastupljeno pet vrsta tabli - i tu nema niti jedne one najstarije, sive, kakve se mogu naći u strožem dijelu grada.

- pet je najstarijeg tipa, emajlirane, sa dvostrukim obrubom i naznakom općine/rajona (Medulićeva, Britanski trg, Kačićeva), potiču iz kasnih 50-tih ili ranih 60-tih godina 20. stoljeća
- dvanaest je nešto mlađih (iz 60-tih godina), emajlirane, sa dvostrukim obrubom, ali bez naznake općine
- četiri su još nešto mlađe (iz 70-tih), također emajlirane, ali samo sa jednom crtom obruba
- jedanaest je novijih tabli (postavljenih od 2000. godine do danas), od kojih su dvije karakteristične, jedna (kod ulice Črnomerec) je starija, većih slova no što je to uobičajeno, dok je druga najnovija (postavljena tokom 2012. godine), isto tako velikih slova, ali i zaobljenih rubova.





Zanimljivo je i pogledati s čime se sve table bore na svojim lokacijama - kablovi, reklame, cijevi, oluci, čak su tu i rešetke dućanskih vrata!

Također je zanimljivo i da se sve iličke ulične table osim jedne, posljednje, nalaze na kućnim fasadama, a posljednja se nalazi na uobičajenom metalnom stupu (štangi). Još do nedavna običnom prolazniku nije baš bilo jasno gdje zapravo prestaje Ilica, a počinje Aleja Bologne, ovom najnovijom tablom je to jasno definirano.

Zanimljivo je pogledati i kućne brojeve - njih nisam analizirao tako detaljno, no svejedno sam zabilježio neke tipične ... stari sivi brojevi se mogu naći isključivo do Črnomerca, pretpostavljam da su bili vezani uz teritorij grada Zagreba (koji se nekad prostirao samo do mitnice na Črnomercu).

Nakon toga, u Kustošiji i dalje, se može naći zbirka nešto novijih standardnih kućnih brojeva, iz 50-tih pa sve do 70-tih. Novije zgrade i kuće imaju često neke svoje vlastite kreacije, čini se da je na tome polju s vremenom sve veća raznolikost. najveći kučni broj koji sam uspio pronaći je 530, zaogrnut žbunjem na obiteljskoj kući pored knjižnice u Vrapču.




Prve sada vidljive neparna i parna ploča sa kućnim brojem. Snimio: Vanja






Sve snimio: Vanja


Kućni broj 500, malo iza Vrapčanske, na caffe baru Zebra te posljednji ilički broj. Snimio: Vanja


A za kraj - znate li zašto Ilica završava baš tamo gdje završava?
O tome će više biti riječi u slijedećem postu!

Oznake: ilica, table, ploče