Nitko još nije otkrio na kojem principu rade sjećanja ... vjerojatno je to nešto jako individualno, svaki od nas ima neki svoj okidač koji baš tu situaciju, zvuk, riječ, sliku posprema duboko, duboko u riznicu naših osobnih sjećanja. Vjerujem da su sjećanja tim dublja, jača, dugotrajnija što su osjećaji vezani uz njih jači ... ali, kako objasniti to da su moja sjećanja tako često vezana uz slike - i to još slike raznih natpisa?
Ovo sam napisao malo u zbilji, a malo u šali ... ali, istina je da jako dobro pamtim neke prastare natpise, reklame, ulične table .... a jedan od "pojavnih oblika" koje najbolje pamtim su emajlirani natpisi, posebno ploče s imenima ulica. I ne bih rekao da to ima ikakve veze sa mojim emocionalnim "angažmanom" po tom pitanju - ploča k'o ploča - već, valjda je to do bistrih i čistih, prodornih boja kakve su obično emajlirane ploče. Naprosto zovu da ih se uoči, pogleda - uostalom, to im je i "posao", da budu viđene.
U nekim davnim godinama djetinjstva i rane mladosti, od 1971. pa do zaključno, mislim da je to bila 1980. godina, putovao sam s roditeljima i sestrom na more u Istru. Redovno smo kampirali u kampu "Lanterna" kod Poreča, i, uz jedan kratki posjet Tučepima, 1970. godine, taman pred moj polazak u osnovnu školu, to su jedina ljetovanja na koja sam išao s roditeljima. Nikad prije, a niti nakon toga nisam bio s njima na moru.
A sva putovanja u Poreč bila su, kako je to tih godina bio običaj, preko Slovenije. Ustajali smo rano ujutro, još za mraka, valjda prije 4 ujutro, na brzinu doručkovali, sjedali u već spakirani auto i kretali. Prve zrake sunca susretali smo negdje kod Novog Mesta. Prolazili smo kroz Ljubljanu još prije jutarnje gužve da bismo zatim nastavljali put u smjeru Postojne (prvo starom cestom, preko Vrhnike i Logatca, a kasnije taman izgrađenim autoputom), a onda su slijedili Razdrto, nizbrdica kod Črnog Kala, pogledi na more u Kopru, pa Izola, Buje, Brtonigla ... i dolazak u kamp.
I, tjedan dana kasnije, sve to isto, ali u suprotnom smjeru i to s nešto kasnijim polaskom (trebalo je, jelte, spustiti šator).
Od svih tih prolazaka kroz Sloveniju najbolje sam zapamtio četiri stvari:
- meni tako zabavno ime ceste kojom smo ulazili u ljubljanu: Lavrica
- uvijek veličanstvenu planinu Nanos, pogled na koju mi je uvijek izazivao strahopoštovanje i na koju sam se s veseljem poslije penjao kao planinar
- kraške pejzaže Primorske, mozaik livada, šumaraka i sela primorsko-talijanskog stila
- crvene emajlirane ploče kojima su u Sloveniji bila "opremljena" gotovo sva sela i koje su govorile o kojem se selu radi, te kojoj općini i zajednici općina pripada
Lavrica mi je i dalje simpatično ime, na Nanos u sam već bio više puta i još ću, primorske krajeve na kojima se susreću more i planine i nadalje jako volim, bez obzira da li su u Sloveniji, Hrvatskoj ili nekoj trećoj, petoj, desetoj zemlji ... a ove natpise - njih sam se tu i tamo sjetio, ali ih nisam već jaaaaako dugo vidio - a baš sam ih se zaželio!
I, k'o za vraga, sretoh ih baš jučer, na planinarenju u Posavskom hribovju, u selima Leše i Sava nedaleko Litije, kroz koja sam prošao za planinarskog izleta na Zasavsku svetu goru!
Baš mi je bilo milo pri srcu kad sam ih vidio, čak dvije u jednom danu nakon bar 15-ak godina nakon što sam ih vidio po posljednji put, negdje u Dolenjskoj, čini mi se!