Nepoznati Zagreb

Na stazici u "džungli" Klake. Snimio: Vanja


Ponovo se vraćam temi gradskih vrtova (dakle, vrtova koji nastaju unutar ili na rubu grada, često na zapuštenim javnim površinama, i ne nalaze se unutar dvorišta pojedinih kuća) o kojoj sam već pisao ne samo ovoga proljeća (vezano uz moju matičnu "Eko Ekipu Prečko") već i prijašnjih godina. Lijepo je vidjeti ljude kako se posvećuju svojim vrtovima - neki zbog želje za zdravom hranom, neki zbog uštede, neki zbog ljubavi prema prirodi, neki (prvenstveno penzioneri) zbog mnogo slobodnog vremena kojeg ne žele protraćiti ispred televizora, neki zbog želje za druženjem (jer, vrtlari vrlo brzo nađu zajedničke teme). Štogod bio razlog za predanost vrtu (a svi gore navedeni su vrlo pozitivni i korisni) uvijek mi je zanimljivo vidjeti rezultate njihova rada, a posebno me fascinira kako ljudi za podizanje vrtova koriste neiskorištene i zapuštene gradske lokacije.

Serijal postova koji ću posvetiti ovom gradskom fenomenu započinjem posjetom vrtu koji se nalazi na istočnom rubu dubravskog kvarta Klake, između Aleje Blaža Jurišića i Dankovečke ceste. Do tog vrta sam došao posve slučajno, vozeći se biciklom istražujući put kojim bi se biciklom na ugodan i siguran način došlo iz Donje u Gornju Dubravu (vidi OVDJE post). I, gledajući naizgled neprobojnu šikaru istočno od Aleje Blaža Jurišića, uočio sam stazicu koja je ulazila u to negostoljubivo prostranstvo. Ispočetka mi se učinila kao uobičajena "WC staza" kakve se često znaju naći u takvim zaraslim parcelama, no drugi pogled mi je kazao da stazica ne završava iza prvog većeg grma već vijuga i dalje, nestajući u šikari. Odlučio sam okušati sreću i krenuh stazicom kroz šikaru koja je, na moje veliko čuđenje, postala nešto rjeđa i uočio sam prve tragove ljudske djelatnosti, ograde od gustog grmlja, a nedugo zatim i nekoliko vrata u tim bodljikavim ogradama iza kojih se skrivaju vrtovi. Neupućeni prolaznik ni na koji način ne može uočiti te vrtove bez ulaska u šikaru!

Na ovome mjestu bih progovorio o sigurnosti tih vrtova odnosno krađama iz njih, bilo to voće i povrće, alat spremljen u vrtu ili pak dijelovi opreme vrta (ograda, vrata, dijelovi baraka za alat ...). Mnogi ljudi smatraju takve vrtove pozivnicom za lopove i otvorenom "samoposlugom" za sve one željne vrtnih proizvoda bez rada pa ograđuju svoje vrtove visokim ogradama, opremaju bravama, stavljaju bodljikavu žicu ... i, što je također logično, u opremi vrta upotrebljavaju čim neatraktivnije materijale (stari žičani madraci ili zarđale sušilice kao ograda, kućice grade od dijelova otpada, stolovi su od limova sa štednjaka prekriveni najjeftinijom plastikom) koji ne privlače ničiju pozornost. Takvo je ponašanje posebno tipično za vrtove koji se nalaze na prometnim mjestima ili unutar naseljenog područja koja se izgleda smatraju manje sigurnima odnosno podložnijima krađama. Jedan od najboljih primjera takvog vrta je upravo ovaj, s gotovo neprobojnim ogradama od bodljikavog šiblja i vratima s dodanim granama koje onemogućavaju preskakanje. S druge strane, vrtovi koji su udaljeniji od "civilizacije", na rubovima Prečkog ili Trnovčice, su puno ležernije opremljeni, ograđeni tek ponekim užetom ili čak potpuno neograđeni.

Što se iskustava Eko Ekipe Prečko tiče, vrt je ograđen tek s jedne strane, granjem, ponajviše radi sprečavanja pasa koji lokalno stanovništvo često vodi u šetnju pokrajnjim stazama. No, usprkos takvoj otvorenosti krađa gotovo da i nije bilo - tokom posljednjih mjeseci nestala je tek jedna vesta zaboravljena na ogradi i nekoliko plodova iz vrta. Stoga smatram da je stvarnost ipak bolja od zlogukih priča tipa "cijeli svijet je lopov" što budi nade u ljudsku savjest - i ne samo kod nas.

Pogledajte sada kolekciju fotki iz Klake!



Ulazak u šikaru ... Snimio: Vanja


Pogled u jedan od vrtova kroz gustiš. Snimio: Vanja


Dobro osigurana vrtna vrata. Snimio: Vanja


Manje zastrašujuća, ali svejedno dobro osigurana vrata. Snimio: Vanja


Još malo vrtnih pogleda. Snimio: Vanja


Vrtna rezidencija. Snimio: Vanja


Glavna vrtna prometnica. Snimio: Vanja


Lokacija vrta (označeno plavim).

Oznake: Vrtovi, Klaka, Dubrava

Za danas jedna kratka crtica .... upravo pročitah novi broj njemačkog magazina "Der Spiegel" (broj 33 od 12.08.2013.) i u kratkom članku na stranici 16 pod naslovom "Boom der Baeder" nepotpisani autor navodi kako je u Njemačkoj, suprotno čestim vijestima o zatvaranjima javnih kupališta i bazena, zapravo povećan broj dotičnih i sad ih je čak 7499 u čitavoj Njemačkoj što čini porast od 10 posto u posljednjih 12 godina. Odnosno, autor navodi da je prema tim podacima u novim (istočnim) pokrajinama Njemačke prosječno po 15 000 stanovnika na jedan bazen/kupalište, dok je u starim pokrajinama (zapad)taj omjer još bolji: 11 000 stanovnika na jedan bazen/kupalište.

Ajmo sada uzeti taj omjer i primijeniti ga na Zagreb - grad službeno ima 790 000 stanovnika i ako to podijelimo sa 15 000 dobijemo broj od 52 bazena koliko bi ih grad trebao imati kad bi bili na (istočno)njemačkom prosjeku.

A koliko ih mi zapravo imamo?

Savu, Daničićevu, Šalatu, Utrine, zatim Jarun i Bundek kao otvorena kupališta, Svetice kao bivši i, nadamo se, također budući bazen ... i to je to. Dakle, fali nam točno 45 bazena .................... bez komentara.

P.S. Obzirom da trenutno nisam u Zagrebu do 01.09. ćemo se, na žalost, čitati nešto rjeđe no obično .... no, u mislima sam uz vas i pomalo pripremam nove postove! ;o)

Graffiti na zidu kod raskršća Ulice Kršnjavoga i Jukićeve/Jagićeve. Snimio: Vanja

Oznake: Graffiti, kršnjavoga, bunt

Evo me sa još jednom crticom s puta ... Putovanje je obuhvatilo i Nizozemsku, a tada se kao jedna od tema razgovora neumitno nameće i bicikl. Kako je, do vraga, moguće da toliko ljudi u Nizozemskoj upotrebljava bicikl kao svakodnevno prijevozno sredstvo? Da li je to zato što im je na raspolaganju gotovo nevjerojatna, prekrasna biciklistička infrastruktura pa čovjek jedva da ima neki izgovor da ne upotrebljava bicikl ... ili je infrastruktura tamo zato što su je zahtijevali sami stanovnici i vršili pritisak na upravu kako bi im omogućila čim bolje korištenje bicikala u svakodnevnom životu?

Koliko sam uspio saznati, odgovor je negdje u sredini, a puno više detalja vam može pružiti članak BBC-ijeve dopisnice iz Nizozemske koji možete naći OVDJE (nemojte ga propustiti!).

Obavezno pogledajte i dva prateća filmića (linkovi unutar teksta), kao i priložene brojke o visini ulaganja u biciklističku infrastrukturu u pojedinim evropskim gradovima kao i postotak stanovništva koje koristi bicikl svaki dan!

Ono što je posebno privuklo moje oko ovoga ljeta su bila parkirališta/garaže za bicikle na najprometnijim punktovima u Nizozemskoj - željezničkim stanicama. Natkrivena parkirališta za bicikle nisu nepoznanica niti u ostatku Evrope - prošloga ljeta sam na omanjem željezničkom stajalištu lokalnog vlaka, stanici Wetzelsdorf, uočio lijepo natkriveno parkiralište za desetak bicikala, dok je na važnome prometnom čvoru Graz-Puntigam u južnom Grazu (prijelaz sa vlaka na autobusa na tramvaj, blizina velikih trgovačkih centara) postavljeno dvadesetak ormarića za bicikle te natkriveno parkiralište za stotinjak bicikala (pogledajte moj post na tu temu otprije godinu dana). Isto tako, slično parkiralište sam uočio ove zime i u Stuttgartu, no za manji broj bicikala ...

... no, sve to je tek blijeda sjena onoga što na tome području rade u Nizozemskoj. Ovogodišnji posjet Amsterdamu smo moja obitelj i ja započeli u gradiću Rijenu otkuda smo krenuli vlakom. To je gradić sa oko 1600 stanovnika i, pazite sad, više od tisuću parkirališnih mjesta za bicikle uz željezničku stanicu! Tu je dvjestotinjak ormarića za spremanje bicikala (raspitali smo se, godišnji najam je cca 500 EUR) te još gotovo tisuću besplatnih natkrivenih mjesta za preostale bicikle od kojih je toga jutra kad smo kretali na put bilo zauzeto otprilike polovica.



"Park and Ride" prostor u Rijenu na kojem je moguće smjestiti preko tisuću bicikala i stotinjak auta. Snimio: Vanja


Niz ormarića na željezničkoj stanici. Snimio: Vanja


Ostatak parkirališta (sva mjesta su natkrivena). Snimio: Vanja


Oblik parkirališnog mjesta. Snimio: Vanja


Pogled sa perona na nizove nadstrešnica. Snimio: Vanja


U uglavnom praznome lokalnom vlaku (prijevoz bicikala je dozvoljen nakon 9h ujutro). Snimio: Vanja


Rijen se nalazi na pruzi između gradova Breda i Tilburg i stanica je samo lokalnih vlakova koji u njemu staju dvaput na sat ... u vlaku nije bilo puno putnika (bile su školske ferije, a i prošla je jutarnja špica), no neki od njih su sa sobom ponijeli i svoje bicikle za koje ima više nego dovoljno mjesta.

A kad smo došli u Amsterdam jedna od prvih stvari koje su nam pale u oči je bila ogromna višeetažna biciklistička garaža zapadno od kolodvora u kojoj je, tako kažu, 2000-3000 mjesta za bicikle.



Troetažna biciklistička garaža u Amsterdamu. Snimio: Vedran


Posve jasna poruka Snimila: Bubamara šarena


A kako je kod nas?

(za generalni pregled mogućnosti za parkiranje bicikala u Zagrebu pogledajte moj lanjski post na tu temu!)

Neke željezničke stanice uopće nemaju parkiralište za bicikle (Zapadni kolodvor npr), neke imaju tek poneko mjesto (Glavni kolodvor) ..... no, postoji i jedan pozitivan primjer, željeznička stanica Vrapče, koja ima novo (natkriveno!) parkiralište za 20-tak bicikala. Pretpostavljam da je to za sada posve dovoljno, no nadam se da je to tek prvi korak, vjerujem da bi kvalitetna parkirališta na važnijim prigradskim stanicama poput Sesveta, Podsuseda, Klare ... bila nešto što bi mnogima koristilo.

Što vi kažete?
Kakvo je stanje sa parkiranjem bicikala na stanicama koje vi poznajete?



Na željezničkoj stanici Vrapče. Snimio: Vanja

Oznake: bicikl, Nizozemska, parkiranje, željeznica

Drage i dragi moji, evo me opet u suncem isprženom Zagreb-gradu!

Kako ste?

Kako ste preživjeli ovo vruće ljeto?

Ja sam se upravo jučer vratio sa obiteljskog putovanja zapadnom Evropom i put nas je ove godine odveo u posjete četirima obiteljima u četiri različite zemlje (Švicarska, Francuska, Nizozemska, Njemačka) gdje smo imali prilike vidjeti kako izgleda njihova svakodnevica tako da će u slijedećim tjednima biti dosta postova vezanih uz usporedbe života u Zagrebu sa onima u posjećenim gradovima.

Za kratki početak, prisjetite se mojih priča o raspoloživosti pitke vode na javnim mjestima u Zagrebu - vidi OVDJE!

Osim "Franceka" na Zrinjevcu, česme na Cvjetnom placu, pipa sa vodom na tržnicama koje su najčešće sakrivene kojekuda (da vidim tko od vas zna gdje se ona nalazi na Trešnjevačkom placu!) i ponekog preživjelog "Franceka" na Trnju nema drugih mjesta gdje umoran/na zagrepčan(ka) ili putnik namjernik može popiti koji gutljaj svježe vode.

Što se toga u svijetu tiče, primjetne su razlike između zemalja. Francuska je na samome čelu - gotovo da i nema gradskog parka bez pumpe za vodu, a oduševio me je Strasbourg gdje se na nekoliko ključnih gradskih mjesta nalaze moderne česme sa pitkom vodom, čak i ispred same katedrale!

Njemačka je po tom pitanju korak ili dva iza Francuske, no pitku vodu je svejedno često moguće naći nagdje uz rub centra većine gradova. Švicarska je također tu negdje.

Nasuprot tome, u Nizozemskoj i Belgiji tokom našeg posjeta Amsterdamu i Bruggeu nismo uočili niti jednu pumpu sa pitkom vodom!



Moderna pumpa za vodu ispred katedrale u Strasbourgu. Snimio: Vanja


Fontana u centru Heidelberga. Snimio: Vanja

Oznake: voda, Strassbourg, Heidelberg

Pred koji tjedan sam se zaputio biciklom prema sjeverozapadnoj Dubravi i Sesvetama. Obzirom da živim na potpuno drugoj strani grada odlučio sam skratiti put vlakom - biciklom se odvesti do željezničke stanice Vrapče (o kojoj smo već dosta pisali u posljednje vrijeme), vlakom se prebaciti do željezničke stanice Trnava i zatim krenuti dalje. No, kojim je putem najbolje i najugodnije doći biciklom do Granešine?

Dubrava mi nije nepoznanica i prilično dobro poznajem i njen gornji i donji dio, nema šanse da se pogubim u spletu njenih ulica i uličica, no kako ipak rijetko zalazim u taj dio grada ne poznajem baš dobro prometne tokove i eventualne neugodne (ili pak ugodne) prometne točke. Gledajući u kartu uočio sam da se paralelno sa prometnom Osječkom nalazi i Vinodolska ulica koje sam se sjećao kao ne odveć prometne pa sam zaključio da bi se taj pravac mogao idealno spojiti sa Alejom Blaža Jurišića koja, opet paralelno sa prometnijima Grižanskom i Dankovečkom, spaja središnju Dubravu sa njenim sjeverom. Iskušao sam taj smjer i čini mi se posve ugodan pa ga sada želim podijeliti i sa vama i čuti i vaše komentare, pogotovo od vas koji ste puno češće od mene biciklom u Dubravi!

Dakle, od ž.st Trnava sam se zaputio po kvazibiciklističkoj stazi uz Branimirovu do Osječke, a tamo sam, izbjegavajući promet, skrenuo desno u mirnu Goričansku ulicu i zatim lijevo u tamo još posve mirnu i usku Vinodolsku ulicu. Uz to što su te ulice prilično mirne one i daju uvid u pravo lice Donje Dubrave sa njenom mrežom uličica i kućica svih oblika i veličina.

Napredujući Vinodolskom prema sjeveru susreće se sve više prometa, a ulica je u njenom gornjem dijelu i jednosmjerna u smjeru juga, no nema tu većih problema (odnosno, bar ih nije bilo u to popodnevno doba kad sam tamo prolazio). U najsjevernijem dijelu, kod ulice Dubrava, primjetna je i jedna intervencija koja se dosta rijetko viđa u nas - dio ulice je žutom linijom odvojen za parkiranje i, vjerojatno, pješački promet jer nema pločnika. Taj dio je idealan i za bicikliste - bilo bi lijepo kad bi (p)ostao slobodan bez auta! Od željezničke stanice do ulice Dubrava trebalo mi je 10-tak minuta vožnje.

Tamo sam prešao Dubravu na semaforu i nastavio dalje uz poštu prema Aleji Blaža Jurišića koja vodi ravno na sjever. Prometa tu ima, no puno manje nego u Grižanskoj i Dankovečkoj, tu je i širok pločnik za one koji se ne vole voziti po kolniku, a ima i dovoljno hlada. U slijedećih deset minuta sam bio na Oporovečkoj i vrlo brzo na ulazu u Granešinu, kod mosta preko potoka Trnave.

Gledajući kartu Dubrave nameće se raster glavnih ulica koje se čine posve dobre za brze veze s kraja na kraj, no zahtijevaju i poneku prilagodbu.

Za promet u smjeru istok-zapad tu je prije svega potez uz željezničku prugu koji ima nevjerojatno puno potencijala i o kojem sam već detaljno pisao OVDJE

(ekipa iz Sindikata biciklista i Sekcije mladih iz Društva arhitekata Zagreba je prema toj ideji čak napravila idejni projekt i ponudila ga gradu i HŽ-u). Sjevernije od toga je ulica Dubrava koja baš i nije pogodna za bicikliranje (previše pješaka, semafora itd), no usporedno sa njom su Ulica Hrvatskog proljeća i Ulica križnog puta od kojih se može nastaviti dalje na obje strane. A još sjevernije je Oporovečka koja već ima biciklističku stazu.

U smjeru sjever-jug je tu Mandlova (kojoj bi dobro došla staza), pa Štefanovečka koja nije previše prometna, a nakon nje bi baš Vinodolska mogla biti slijedeća veza između sjevera i juga - nakon nje bi se mogla naći slična zgodna veza paralelna prometnoj Čulinečkoj (možda Aleja lipa ili Aleja javora?) i tako bi cijela Dubrava bila pokrivena direktnim putevima.

Biciklisti, stanovnici Dubrave, kako se to vama čini?

Vjerujem da bi označavanje tih pravaca putokazima ili barem natpisima na kolniku te izdavanje karata sa ucrtanim tim glavnim pravcima pomoglo sigurnosti i ugodnosti vožnje biciklom kako bi se biciklistima pokazalo da postoje i dobri alternativni pravci onima gdje je vožnja nesigurna i/ili spora (tu mislim prije svega na prometne ulice poput ulice Dubrava, Osječku, Čulinečku, Dankovečku koje zaista nisu ugodne za vožnju biciklom)





Označio: Vanja



Vinodolska ulica u njenom sjevernom, širem i prometnijem dijelu. Snimio: Vanja


Aleja Blaža Jurišića. Snimio: Vanja



A u nekom od slijedećih postova ćete moći pročitati više o nekim zanimljivostima koja nam pruža sjeverozapadna Dubrava!

Oznake: Dubrava, bicikl, Vinodolska, Blaža Jurišića