Nepoznati Zagreb

Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Proljeće je već snažno zakucalo na naša vrata i današnji dan mi je čak pobudio misli na ljeto ... a taman u doba prijelaza s proljeće na ljeto, tamo negdje za dva mjeseca, čekaju nas prve trešnje!

Kad se Zagrepčanima spomenu trešnje, većina se automatski sjeti Trešnjevke ... nekad je vjerojatno tamo bilo puno trešanja, no uz svu tu nezaustavljivu urbanizaciju vrijeme je vrtova i snažnih stabala trešanja već odavno prošlo. Mene osobno trešnje posljednjih godina podsjećaju na podsljemenske kvartove - recimo na Bukovac, Markuševac ... ali ponajviše na Bačun.

Vjerojem da mnogi od vas nisu još nikada čuli za Bačun - to je vrlo samozatajan kvart koji se nalazi između dva puno poznatija brata, Markuševca i Gračana, sa kojima dijeli geografski prostor i oblik terena, no ne i njihovu slavu i važnost. Gračani ugrubo zauzimaju dio podsljemenskog područja između Mihaljevca i odvojka ceste za Sljeme, odnosno dolinu potoka Medveščaka i njegove padine. Taman kod okretišta tramvaja br. 15 i početka staze kroz Tunel nalazi se prvi od dva cestovna prijevoja na tom području, onaj koji dijeli Gračane i Bačun, odnosno na koji se naslanjaju Remete.

Zatim slijedi Bačun, koji se ugurao u podosta uske doline potoka Blizneca (koji stiže uz Sljemensku cestu i odlazi uz ulicu Jazbinu prema Maksimiru) te Črne Vode. Na njegovom istočnom rubu, kod odvojka ulice Klinovec se nalazi drugi prijevoj Markuševečke ceste nakon koje se ona već malo pomalo spušta ka centru Markuševca koji se nalazi uz crkvu Sv. Šimuna i potok Štefanovec. A kod tog prijevoja u stvari počinje šuma Dotrščina koja seže duboko na jug prema Dubravi i Maksimirskoj šumi.

Za razliku od Gračana i Markuševca Bačun nema ni crkvu, nema ni osnovnu školu (samo područnu, 4 razreda), ima tek jednu pažnje vrijednu trgovinu, a nema, koliko ja znam, čak ni ulicu nazvanu svojim imenom (najbliža mu je ulica Bačunski Krč). No, samo naselje je u stvari dosta zanimljivo - prije svega zbog položaja, naguranosti u uskoj dolinici, što je rezultiralo vrlo gustim "pakiranjem" kuća, osobito oko ulice Jurini gdje se nalazi nekakvo "povijesno jezgro" naselja sa nešto starijih kuća (uglavnom u zapuštenom stanju). A drugi razlog za pozornost su lijepi krajolici i vidici na sve strane - na zapad (prema Gračanima i dalje), sjever (iz ulice Bačunski krč je najljepši pogled na Sljeme i TV-toranj te trasu bivše žičare), istok (prema Markuševcu, Markuševačkoj Trnavi i vrhu Lipe) te jug (uz Dotrščinu pogled ponegdje seže sve do grada).

A jedan od meni najdražih detalja u Bačunu su trešnje ... na padinama oko naselja je dosta voćnjaka, a čini mi se da su u neuobičajeno velikom broju tu zastupljene trešnje ... one prave, stare i kvrgave. Vrhunac te priče o trešnjama dosiže u veoma lijepom starom trešnjiku (za koji vam neću odati točnu lokaciju!) u kojem se nalazi više od dvadeset vrlo starih trešanja te, na mjestima onih koje su ipak podlegle bolestima i starosti, desetak mladih sadnica. Sam pogled na ta stara kvrgava stabla sa karakterističnim "trešnjastim" pojasima na kori me uvijek razveseli i podsjeti na branje trešanja (jedna od meni najdražih aktivnosti iz mladosti, kada sam u dvorištu imao dvije isto takve vrlo stare trešnje!), doba završetaka nastave i početka ljeta ... a to je, priznajte, ipak najljepše doba godine, zar ne?


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

A uz taj zanimljivi stari trešnjik evo još nekoliko lijepih detalja zabilježenih za današnje šetnje Bačunom i okolicom!


Napuštena vrtna baraka. Snimio: Vanja


Pogled prema Markuševcu i Lipi. Snimio: Vanja


Antena pored ulice Bačunski krč u blizini koje je najrazglednije mjesto u okolici naselja. Snimio: Vanja

Za kraj: primio sam sa više strana prigovore kako su ispravni nazivi ulica i kvartova ZorkovEčka ulica, MarkušEvec itd, dakle kajkavska, a ne ZorkovAčka ulica, MarkuševAc, štokavska. No, kako je tokom godina istiskivana ta kajkavska varijanta i uobičajila se štokavska, tako je i meni u glavi i "ustima" najčešće baš ta "novokomponirana" iako znam da je kriva. Slažem se da je kajkavska varijanta ispravna, no kako u uobičajenom životu upotrebljavam ova "druga" imena onda ih tako pišem i u blogu osim kada baš nemam posebnu želju pisati ih originalno.
U svakom slučaju, hvala vam svima na primjedbi, drago mi je što tako detaljno pratite moje tekstove!

Matetićeva ulica, pored križanja sa Petrovaradinskom. Snimio: Vanja

Proljeće je zaista doba posebnih prizora ... kada čak i sive betonske zgradurine postanu ljepše kad ih zaogrne proljetno šarenilo boja. Kako vam se sviđa ovaj proljetni šal ružičasto-lila tonova obrubljenih crvenom linijom krovova prizemnica?

Matetićeva ulica. Snimio: Vanja

Prošli tjedan je otvorena nova poslovnica "Lidla" u Trgovačkom centru "Prečko" i otvaranje je popraćeno sa nizom plakata na ključnim najprometnijim mjestima ... nekoliko dana nakon otvaranja oni još nisu skinuti, a oni koji su preživjeli nisu baš u originalnom stanju.

Evo još jednog zgodnog blog-priloga kojeg mi je poslao VT!

Iskusni opažači već znaju da su preuređenja i rekonstrukcije građevina trenuci kada na svjetlost dana često izađu neki dotad nepoznati detalji iz njihove prošlosti: uzorci nekadašnje boje, stari natpisi, stari dijelovi interijera pomiješani sa šutom ... a tako je bilo i ovaj put za preuređenja nekadašnje knjižare "Mladosti" na ćošku Ilice i Preobraženske!

Kad su radnici skinuli već nekoliko desetaka godina stari reklamni natpis "Mladosti" (ah, nema više onog njihovog zelenog natpisa i ptičica na knjizi na njihovom logotipu ...!) ispod njega je izvirio još stariji natpis na fasadi na kojem se sasvim razumljivo može pročitati "Bačić i Vurdelja". Kratka potraga po webu je rezultirala informacijom kako je ta zgrada nekad pripadala Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a dotična trgovina "Bačić i Vurdelja" je navodno bila jedna od uglednijih trgovina tkaninama u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata.


Snimio: VT

Prometni znakovi na ulazu u trešnjevačku Remizu: ograničenje brzine za tramvaje (četverokutni znak) je "drastičnije" nego za ostala vozila.


Snimio: Vanja

Zid bivše radionice u kojoj su se izrađivale i održavale Samoborčekove "Srebrne strijele" - sadašnja streljana Streljačkog kluba "ZET", Ulica Božidera Adžije. Snimio: Vanja

Prečko, točna lokacija izgubljena u preslagivanju fotografija . Snimio: Vanja

Ne tako davno Fedor Kritovac je fizički napustio ovaj svijet, no njegov duh je još itekako prisutan u našem gradu ... a za posebnu prigodu, izložbu "Crno/bijelo urbani svijet" (otvorenu do 08.04.2011.) u trešnjevačkoj Galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka, Fedorov duh i njegove fotografije i ideje su se udružile sa Ivanom Meštrov i njenim suradnicama Tonkom Maleković, Nives Sertić i Nikom Pavlinek i svi zajedno su kreirali zanimljiv kolaž fotografija, ideja, poruka, video isječaka, obrađenih razglednica obogaćenih čak i jednom sadnicom drveta pajasena.

Ne bih želio prepričavati izložbu koja se ponajviše bavi gradskim "sukobom" crnog i bijelog s jedne strane i šarenog sa druge, odnosno pitanjima uniformnosti, harmonije i raznolikosti grada i njegovih detalja - najbolje da ju sami pogledate, a ovdje možete vidjeti nekoliko njenih detalja i par prizora sa svečanog otvaranja koje je bilo 22.03.2011.


Poruka od Fedora: Tu smo, moje fotografije i ja, dobri duh grada živi i dalje. Snimio: Vanja


Kolažni okršaj šarenila i crno-bijelog svijeta. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Gledajte u svim smjerovima, pa i pod noge! Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Čitajte nogama! Snimio: Vanja


Snimio: Vanja



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Obrađena razglednica grada. Snimio: Vanja


Sadnica pajasena, gradskog "uljeza". Snimio: Vanja


Voditeljica centra za kulturu Trešnjevka, Ljiljana Perišić, sa autoricama izložbe. Snimio: Vanja


Riječ imaju autorice. Snimio: Vanja


Posjetioci. Snimio: Vanja

Jučer sam pisao o "pogledu" na more ... a na dan kao što je današnji, sa kristalno plavim nebom, plavim gotovo kao morska pučina, i vjetrićem koji mrsi grane i djevojačke kose, svi koji to mogu plove punim jedrima!


Zorkovačka ulica. Snimio: Vanja

A oni koji su vezani ... lješkare na suncu i čekaju svoju priliku da zaplove!


Zorkovačka ulica. Snimio: Vanja

Niti sa jednog zagrebačkog lokaliteta nije moguće direktno vidjeti more - čak se i sa sljemenskog TV-tornja, najviše točke koju netko na području grada i okolice može doseći, može tek vidjeti Velebit, a more se krije iza njegovih padina (Ovo je provjereno - dok sam bio mali, uspio sam s roditeljima pogoditi jedan od onih kratkih perioda kad je razgledna terasa bila dostupna posjetiocima!) ... no, neka gradska mjesta ipak nude lijep morski "pogled" pomoću drugih osjetila, istančanijih od vida.

Za mnoge je sinonim za more Rotor u Remetincu, kao oproštajno mjesto od gradske gužve i startna točka za put prema jugu ... možda je u tome još direktnije Lučko, odnosno naplatne kućice - između njih i mora dijeli nas tek nekoliko sati vožnje i prvi mirisi mora se već mogu naslutiti uzimanjem naplatne kartice na automatima (tko zna, možda ih zaposlenici Hrvatskih auto cesta zaista malo poškrope svako jutro nekakvim "morskim" parfemom? ). No, uz sve te prometno-cestovne konotacije i Rotor i Lučko su mi potpuno neatmosferična mjesta, ne mogu se zamisliti kako sjedam na ležaljku ispod Rotora ili pored naplatne kućice i prepuštam se morskim mislima ... kod Rotora mi je prva asocijacija kantica boje u spreju, a kod Lučkog zadah ispušnih plinova.

Puno više morske atmosfere mi nosi jedna mala kućica u neposrednoj blizini Cibonina tornja, skromna kućica sa brajdom ispred ulaza okrenutog ka jugu. Kućica se nalazi tik uz prugu, upravo onu po kojoj moraju proći BAŠ SVI vlakovi koji kreću ka moru ...

... tu prolazi brzi vlak B 700 koji u 06:35 kreće za Rijeku i stiže tamo u 10:29.
... tu prolazi i InterCity vlak ICN 521 koji u 07:50 kreće put Splita i stiže na odredište u 13:38.
... tu prolazi i vlak za Sarajevo i Ploče, B 397, koji polazi u 08:53 i u stanicu Ploče stiže krajem dana, u 22:25.
... tu su prolazili i svi oni vlakovi koji su nekad preko Siska, Bihaća i Knina kretali Unskom prugom ka Splitu, Šibeniku i Zadru.

Svatko tko ide vlakom ka moru i jugu mora proći ispred te kućice, tu je početak one ravnine pruge koja nakon početnog zavoja i izlaska s zagrebačkog Glavnog Kolodvora u dugoj ravnoj liniji koja se gubi u daljini prelazi Savu i nastavlja dalje put Karlovca i Siska i još dalje ka moru.


Kolosijeci ka jugu. Snimio: Vanja

Mogu si zamisliti stanovnika te kućice kako u prvim proljetnim danima uzima novine i sjeda na stolac ispod sada još gole brajde i sunčajući se i čitajući osluškuje vlakove koji kreću put juga. Jutarnja kavica sigurno dobro prija uz odsjaj sunca na beskonačnim tračnicama!

U ljetne dane on uživa u hladu i dokonim pogledom ispraća školske ekskurzije koja vlakom kreću na more (idu li još uopće škole vlakovima na more? Čisto sumnjam ...), a klinci mu mašu ispraćajući svoj grad sa prozora vagona. Mogu si zamisliti stanovnika te kućice kako iz frižidera uzima ledenu pivicu, sjeda u hlad brajde i nazdravlja ponekom prijatelju koji mu kimne iz vagona koji se tek zakotrljao.

Siguran sam da je to mjesto vrlo idilično i u ljetnim večerima, kad grad bruji od života, a oko kućice, koja uživa u poziciji zaklonjenoj od glavnih prometnica, ispod brajde i u sparušenoj travi uz kolosjeke cvrče cvrčci. Mogu si zamisliti stanovnika te kućice kako si u goste poziva svoju djevojku, ljube se, dok brajda zaklanja svjetlost iz obližnjih ureda ona mu sjeda u krilo, on joj miluje grudi, zavlači ruku ispod haljine ... a potom se povlače u kućicu, poliježe ju na veliki stol i pažljivo vadi svoju kolekciju žigova i jastučić sa tintom te joj, dok noćni vlakovi voze pozaspale putnike, kao u Menzlovim "Strogo kontroliranim vlakovima", odmjerenim pokretima iz kojih isijava strast prema njenom tijelu otiskuje pečate na čvrstu i oblu guzu.


Kućica sa brajdom. Snimio: Vanja


Sjeverozapadni krak pruge ka Zapadnom kolodvoru. Snimio: Vanja


Istočni krak pruge ka Glavnom kolodvoru. Snimio: Vanja


Stara skretnica koja sigurno nije često u funkciji. Snimio: Vanja

Ovaj lagodni život stanovnika te kućice je tek plod moje mašte i nema baš nikakve veze sa stvarnim životom željezničara koji koriste tu kućicu na južnom vrhu trokuta gdje se južna pruga račva na istočni krak upravljen ka Glavnom kolodvoru i zapadni koji vodi ka Zapadnom kolodvoru ... No, samo mjesto je zaista vrlo idilično, s jedne strane okruženo modernim zgradama, sa pogledom na neke od najpoznatijih poslovnih građevina grada Zagreba iz 60-tih, 70-tih, 80-tih i 90-tih godina, a sa druge opet pomaknuto u stranu od najvećih izvora buke i gužve.

Jedini pravi pješački prilaz je uska stazica koja se penje na željeznički nasip i dalje ka kućici iz Ulice Florijana Andrašeca, tamo negdje na polovici parkirališta ... naravno, potrebno je biti na oprezu radi vlakova, a ni željezničar smješten u kućici ne voli odviše nenajavljene posjete, no isplati se baciti makar kratki pogled na okolicu iz potpuno drugačije perspektive!


Pogled ka sjeveru. Snimio: Vanja


Pogled na "Zagrepčanku" iz neuobičajena kuta. Snimio: Vanja

Podvožnjak Vukovarske ispod pruge. Snimio: Vanja

Ljudi, znate li da smo ostali bez najveće gradske olovke koja je desetljećima "pisala" svjetlom iznad naših glava dok smo čekali tramvaje na Jelačić placu?

Čini se da firmi "TOZ Pankala" (nekada samo "Tvornica olovaka Zagreb") baš i ne ide najbolje, jer je reklama na takvome mjestu ipak pitanje tradicije i prestiža (čisto sumnjam da će ju zamijeniti neka nova njihova reklama, već je vjerojatnije da će osvanuti neka nova imena na njoj ...).

U svakome slučaju, čestitam VT-u na oštrome oku i dobrom zapažanju - hvala ti i na ovom vrlo aktualnom prilogu!


Snimljeno 04.09.2010. Snimio: VT


Majstori na djelu - snimljeno 09.03.2011. Snimio: VT


Snimljeno 20.03.2011. Snimio: VT

U ovom našem uvijek zanimljivom gradu ima svakojakih interesantnih sitnica ... neke su čisto vizualnog tipa (stari natpisi, neobične poruke, čudni znakovi, zanimljiva pročelja, ograde ...), neke su pak priče i pričice vezane uz neke davne, manje davne ili pak vrlo nedavne događaje, no ima i onih koje se ne daju strpati u bilo kakvu kategoriju osim "razno". A jedna od tih sitnica je i svakodnevica parka pored Trešnjevačkog trga.

"Kojeg parka?", vjerojatno će pitati neki od vas ... i to je baš ono o čemu vam želim pisati u današnjem postu.


Pogled kroz park prema jugu. Snimio: Vanja


Pogled na zapad. Snimio: Vanja

Naime, Trešnjevački trg je nadasve prometno i gužvasto mjesto ... Tu se nalazi velika tržnica (po veličini i važnosti broj 2 u Zagrebu, odmah iza Dolca), pa bivša "Nama" odnosno sadašnji "Konzum", prometne tramvajske stanice, nedaleka crkva sv. Josipa, dvije nedaleke osnovne škole i jedna srednja, prilaz Domu Sportova i bliskim mu hotelima, nekoliko većih firmi ... i svakodnevno deseci tisuća ljudi prolaze uzduž i poprijeko tim trgom koji u stvari uopće i nije trg u nekom klasičnom smislu jer tu jedva da postoji neka slobodna javna pješačka površina. Istina, tu je tržnica (koja se prelijeva i preko okolnih ulica), pa proširenje ispred "Name" i crkve ........ ali, i onaj dio trga kojeg, u stvari, većina ljudi gotovo da ne primjećuje, koji gotovo da ne sudjeluje u tom živom i bučnom životu trga: park.

Sam Trešnjevački trg datira iz 30-tih godina prošlog stoljeća ... plan grada iz 1926. pokazuje na tom području tek pokoju ulicu i nekoliko kuća, čak i Tratinska cesta još nema svoju sadašnju poziciju. No, tržnica je otvorena 1930. (pod imenom "Tržnica pod črešnjom"), a plan grada iz 1939. već pokazuje više-manje sadašnje stanje ulica i izgrađenosti (u to doba je i dovršena izgradnja crkve sv. Josipa na početku Trakošćanske).

Nakon drugog svjetskog rata pa do osamostaljenja se trg zvao Trgom Oktobarske revolucije, u 60-tim godinama je sagrađena i zgrada "Name" i od tada se nije puno što mijenjalo na Trgu i najbližoj okolici. Što se parka tiče, o njegovom postanku nemam nikakvih podataka, no po stilu izgradnje (npr. kamene stepenice na ulazu sa zapadne strane) pretpostavljam da je i on sagrađen krajem 30-tih ili početkom 40-tih.


Pogled na sjeveroistok, ka Novoj cesti. Snimio: Vanja


Pogled ka bivšoj "Nami". Snimio: Vanja

Sam trg i najbliža okolica su ostavili trajni trag u životu moje obitelji - 1941. godine je u obližnjoj Novoj cesti rođena moja mama i živjela je tamo s manjim prekidima sve do početka 60-tih, a nedugo zatim sam se rodio ja, a Nova cesta (tada zvana Lenjingradska) mi je bila važna zbog posjeta baki. Početkom 80-tih sam kao srednjoškolac neko vrijeme radio na praksi u "Nami", nedugo nakon toga mi je umrla baka u nedalekom Umirovljeničkom domu u Drenovačkoj ulici, a od 1989. sam pak svaki dan prolazio preko Trga idući na posao i s posla. I tokom svih tih godina jedva da sam nekoliko puta zašao u spomenuti park ... u doba dok je tramvajska stanica u smjeru centra bila uz njega nekad sam čekajući tramvaj znao sjesti na klupu u hladu i to je bilo to - nikad nisam doživljavao taj park kao mjesto za odmor ili pak igralište za djecu. I čini se da ga upravo takvim doživljavaju i svi ostali prolaznici trga - brzo prođu PORED njega (tek vrlo rijetki i PREKO njega!), a oni koji nisu u žurbi radije odu predahnuti u neki od kafića na obodu trga, daleko od parka.

Nekad je to izbjegavanje parka i imalo nekog smisla - kako se uz svaku tržnicu skuplja galerija svakojakih tipova tako je i taj parkić bio idealno mjesto za sjesti na klupu i pojesti mastan burek ili pak porciju ćevapa (to sam i ja učinio 2-3 puta! ), popiti pivo kupljeno u dućanu, ali i beskućničko spavanje na klupi, razbijanje boca, pišanje iza drveta i služio je kao "dnevni boravak" kojekakvim likovima koji baš nisu ukijevali povjerenje.


Stup javne rasvjete iz parka, izrada "Elektrotehne". Snimio: Vanja


Lampa "staroga kova". Snimio: Vanja

No, čini mi se da su ta vremena prošla i za mojih povremenih posjeta parku tokom zadnjih godina on se činio beznadno praznim i napuštenim - ne sjećam se da li sam ikad vidio ikoje dijete na njegovim njihaljkama i toboganu, čak se ne sjećam ni prizora pijanaca, tek ponekog dokonog čitača novina ili besciljnog sjedioca na klupi. A toj čudnoj atmosferi parka doprinosi i uljez sa istočne strane - benzinska pumpa "INE" koja je tamo tko zna otkad, od pamtivijeka. I tako je to park sa dječjim igralištem na kojem ne možete sresti dijete, ali zato na njemu, parku, možete nataknkati auto .. ili, kao što velika većina Trešnjevčana radi, samo ga pogledati iz tramvaja ili sa zebre kojom se prolazi od "Konzuma" ka placu i obratno.


Benzinska pumpa u zaleđu parka. Snimio: Vanja

Jučer je tema posta bila kruh i mlijeko, sasvim nostalgična tema ... a danas je vrijeme za vruću suvremenu temu, temu kruha i igara. Kruh je i dalje nužan i nezamjenjiv, no igara je, čini se, svima već polako dosta.

Ne znam koja će biti sudbina ovog niza prosvjeda i hoće li oni rezultirati postizanjem željenih ciljeva ... no, jedan cilj je već postignut, prosvjedi su bar malo razmrdali ljude, nadam se da će ipak svi postati svjesni da na kraju sve ipak ovisi samo o nama i da će nam biti upravo onako kako si sami izaberemo i za što se sami izborimo.

A kao prigodnu ilustraciju, odraz tekućih zbivanja na ulicama grada, nasumice sam odabrao tri slikovna zapisa sa gradskih ulica.


Tratinska ulica. Snimio: Vanja


Prolaz Neboder. Snimio: Vanja


Selska, podvožnjak Zagrebačke avenije. Snimio: Vanja

Da li se možda nekad i kod vas prije odlaska u dućan govorilo "Idem samo po kruh i mlijeko!" iako se možda išlo i po još ponešto?

Za mene je to "ići u dućan po kruh i mlijeko" u mladosti bila šifra da se ide u malu kupovinu, tek po najnužnije stvari. Istina, onda nije ni bilo "velikih kupovina" u sadašnjem smislu, čak se i ne sjećam da sam igdje viđao kolica u trgovinama izuzevši samoposluživanje u "Nami" koje je tada bilo pojam veličine i ponude (barem ono na Kvatriću! Sjećate li se još samoposluživanja u Iličkoj "Nami"? Bilo je smješteno tamo gdje su sada čarape, dugačko i usko!). Ali, velika kupovina je nekad uključivala i šećer, brašno, koji začin, WC papir, možda i neku malu čokoladicu ili kekse!

(Kad smo već kod keksa, jel se sjećate uske i dugačke napolitanke "Jadranke", jednog od prvih "Kraševih" slatkiša koji se prodavao uz blagajne?)

Naravno, i kruha i mlijeka je bilo tek od po jednog proizvođača.

A kako to danas izgleda?

Naravno, i kruh i mlijeko stižu i dalje u trgovine, ponekad čak i istovremeno ...


Dobronićeva ulica, Prečko. Snimio: Vanja

... ali zato mlijeka imamo od bar dva proizvođača, a o kruhu da i ne govorim kakva je ponuda - pekarski kamioni se maltene utrkuju na ulicama!


Selska cesta. Snimio: Vanja

Čuli ste za Loleka i Boleka, Mirka i Slavka, Pata i Mata, Stanlija i Olija, Muharka i Kamička, Toma i Jerryja, Ivicu i Maricu, Ivicu i Janicu ... a sada nam stižu i Rum i Zum!


(Ke)Rum u Jurišićevoj i (Kon)Zum u Zorkovačkoj. Snimio: Vanja

Jučer sam vam ponudio pregršt reklama starih 71 godinu, iz 1940-te ... a danas vam stiže nekoliko tekstova i fotki starih "svega" 40 godina, iz 1971.!

Usporedite ponovo tekstove, stilove ... usporedite TV program tada i sada, a pomoću reklame iz "Vikenda" možete čak usporediti i TV-prijemnike!

Obzirom da sam '64-to godište, ovo su bile novine uz koje sam odrastao: "Studio" (prvi TV smo nabavili kad sam imao 6 godina, 1970.!), "Vikend", "Plavi vjesnik", "VUS" (na žalost, nemam ovdje niti jednu kopiju iz njega!). A ako se pitate otkuda mi te novine, nabavio sam nekoliko primjeraka na Hreliću pred par tjedana, 2 kn komad!


Top lista u "Plavom vjesniku" - obratite pažnju na komentare!. Skenirao: Vanja


TV program iz "Studija". Skenirao: Vanja


"Vijenci i kaktusi", rubrika "Studija" koja se održala dugi niz godina. Skenirao: Vanja


Naslovnica "Vikenda", jednog od prvih časopisa namijenjenih ... ajmo reći zabavi. Ako se ne varam, tu su se nekako u to doba pojavile i prve obnažene ženske grudi (popraćene uobičajenim humorističko-blesavim komentarom :op ), da bi se kasnije, tokom osamdesetih, gola poprsja proširila i po "Večernjaku" i kasnije ponovo nestala. Skenirao: Vanja


Reklama za čuveni "TV grand" RIZ-ov proizvod (moj je prvi TV bio "Rudi Čajavec", a slijedeći je bio upravo ovaj i poživio je skoro pa 20 godina!). Skenirao: Vanja

Drage i dragi moji, jučer sam se bavio vrtovima, a danas krećemo na drugo područje!

Malo ćemo se zabaviti čitajući stare reklame koje je VT pronašao u gospodarskom godišnjaku iz 1940. godine, prije točno 71 godine! Zanimljivo je pratiti stil i poruke, ali i pokušati odgonetnuti što se danas nalazi na mjestima gdje su djelovale dotične forme i obrti!

VT, hvala ti još jednom što svoju vrlo vrijednu obiteljsku arhivu dijeliš i sa nama!

Kad sam već na temi spoja grada i sela ...


Budnica za stanovnike novih zgrada u Jarnovićevoj ulici, Prečko. Snimio: Vanja

Vjerujem da nam je svima (htjeli mi priznati ili ne! ) lijepo čuti kad pronađemo ime našeg grada u istom kontekstu sa gradovima tipa Beča ili Helsinkija ... usprkos tome što nam usporedbe sa njima ne idu baš uvijek u prilog ipak je lijepo biti "na istoj nozi" sa drugim svjetskim gradovima tog tipa. I Zagreb i Beč i Helsinki su glavni gradovi svojih zemalja, u sva tri tramvajski prijevoz je dio tradicije i jedan od dijelova identiteta grada ... a sva ta tri grada imaju i svoje "vrtne oaze", dijelove grada u kojima stanovnici (pretežno oni koji žive u stambenim zgradama) traže svoj djelić zelenila, mira, rada na vrtovima.






Sve fotke snimio: Vanja

U Beču su ti vratovi (najčešće organizirani u udruženja zvana "Kleingartenverein" - "Udruženja mlaih vrtova") vrlo često na neupotrebljavanim javnim površinama - recimo, na lokacijama koje je nekad upotrebljavala željeznica ili pak neke druge gradske službe, a zatim su napuštene pa potom preuzete od strane građana. Te male vrtne parcele se u pravilu ne posjeduju već drže u najmu, a taj "sport" se plaća i nije baš jeftin. Zanimljivo je i da su te parcele obuhvaćene posebnim propisima i zakonima, recimo do pred 15 godina nije bilo moguće priključiti kućice na tim parcelama na vodovod i kanalizaciju (struja je bila OK) i tehnički i administrativno se u njima nije smjelo stanovati, dok se izmjenama zakona tamo negdje oko 1996-1997 to dopustilo što je izazvalo pravi val modernizacije kućica i osposobljavanje za suvremeni život u njima.

Što se uređenja vrtova i kućica tiče, germani ostaju germani i u tom segmentu života tako da su oni uglavnom sređeni "pici-pici", sa hiperuredno sređenim vrtovima, manikiranim travnjacima, čestim vrtnim patuljcima ...

U Beču sam živio i radio 6 godina, a prozori mog ureda su gledali baš na jedno takvo "Kleingartensiedlung" i uvijek sam sa veseljem prolazio kroz njega osluškujući ptičice i gledajući vlasnike parcela (često penzionere!) kako sa veseljem i ljubavlju rade u vrtovima ili se jednostavno sunčaju na klupicama ... uz ta naselja su obično vezane i gostionice koje često služe kao nekakav zajednički "dnevni boravak" korisnika i njihovih gostiju. (vidi OVDJE i OVDJE za fotke "Hauserl am Spitz", lokala u kojem sam ljeti često svraćao na ručak za stolovima i klupicama u vrtu!)


Miran kutak sa uredno podšišanim travnjakom. Snimio: Vanja


Uredni bečki vrtovi. Snimio: Vanja


Uredna pravolinijska staza - uočite da su sve parcele ograđene! Snimio: Vanja


Zgodan detalj - umjetso vrtnog patuljka vrtna vještica na vratima! Snimio: Vanja


Red i disciplina: zabranjena je vožnja biciklom, pse treba voditi na uzici, a korisnici parcela su dužni održavati staze urednima. Snimio: Vanja

U Skandinaviji nisam proveo toliko vremena tako da nisam tako dobro upoznao njihove "vrtiće" ... iako je gradić Karlskrona na jugu Švedske, u kojem sam živio nekoliko mjeseci, imao jedan od najpoznatijih "vrtnih naselja" u čitavoj Švedskoj, otočić Brandaholmen. Moje sve fotke iz tog vremena su u obliku dijača, no na webu sam pronašao jednu zgodnu fotku Thomasa Schaffera koja u najboljem svjetlu pokazuje taj otočić prepun vrtova. Meni osobno su skandinavski mali vrtovi ljepši od austrijskih - nisu tako cifrasto i sterilno uređeni, već više dopuštaju prirodni izgled vrtova ... no, kućice su uniformno skadinavske, sa neizbježnim državnim zastavama u doba praznika, i iako pomalo "kitchy" svejedno meni osobno vrlo drage.


Otočić Brandaholmen pored Karlskrone, čest motiv razglednica iz Švedske. Snimio: Thomas Schaeffer, preuzeto odavde

Za mog posljednjeg posjeta Skandinaviji, Helsinkiju, sam obišao i jedan od njihovih vrtnih predjela smješten u sjeveroistočnom dijelu grada, na putu prema "Arabiji" (novom naselju sagrađenom na lokaciji nekadašnje pržionice kave). Bila je jesen, maglovit i prohladan dan, i atmosfera je bila mirna i sjetna, no vrtovi su svejedno odisali duhom prirode - čak sam šetajući kroz vrtove sreo i zeca!


Vrtna zajednica u Helsinkiju - uočite da dosta vrtova nema ograde! Snimio: Vanja


Tipična skandinavska kućica. Snimio: Vanja


Put sredinom vrtova (naravno, neasfaltiran!). Snimio: Vanja


Rubni put sa drvoredom, ne baš tipičan za skandinavske vrtove. Snimio: Vanja


Mjesto dodira grada i vrtova. Snimio: Vanja

A Zagreb?

Zagrebački vrtovi nisu obuhvaćeni zakonima i propisima, njih obrađuju uglavnom stanari susjednih zgrada (dok Bečani do svojih vrtova često putuju iz drugih krajeva grada) češće uzgajajući povrće nego cvijeće, kućice su sagrađene od odbačenih dasaka i limova i više sliče južnoameričkim favelama nego elitnim gradskim vikendaškim oazama (takav "otpadni" izgled je vjerojatno i diktiran mogućim provalama pa onda vlasnici ne žele stavljati ništa vrijedno u i na kućice!), blatnjavi puteljci su u potpunom kontrastu urednim bečkim i skandinavskim stazama (bečke su uvijek asfaltirane, skandinavske nikad!) svakom novom novogradnjom smanjuju se vrtne parcele koje se nalaze na tko zna čijoj zemlji ... no, opet su zgodna mjesta za posjet i šetnju i uvijek donesu neki zanimljiv motiv, lijepo uređeni vrt, zgodan detalj na baraci ...

A kao primer zagrebačkih malih vrtova evo kolekcije fotki iz vrtova na jugozapadnom dijelu Prečka, grupiranih oko zgrade CAOP-a južno od Jarnovićeve ulice (nedavno je to vrtno područje smanjeno za 20-tak posto izgradnjom dvije nove zgrade). Znam da su svi ovi vrtovi ljepši u "zeleno" doba godine, posjetit ću ih i tada, no ovako, bez zelenila, su bolje vidljivi svi detalji kućica, ograda i pribora u vrtovima.


Jedan od najdrastičnijih primjera vrtova koji koriste svaki slobodan prostor - stiješnjen između ograde CAOP-a i dječjeg vrtića, ukliješten dvjema metalnim ogradama kojima je dodao još i svoju improviziranu. Snimio: Vanja


Kućerak od otpadnih ploča sa svim "obaveznim" prirborom: starim kalemom od kabla, improviziranom drvenom klupicom, plastičnom kanticom za zalijevanje ... Snimio: Vanja


... i obaveznom bačvom za skupljanje kišnice za zalijevanje. Snimio: Vanja


Još jedan neizbježni detalj: klupica za domaćine i goste. Reklo bi se da se ovdje zna skupiti poprilično društvance! Snimio: Vanja


Jedna od baraka sa starim naslonjačem od ratana koji će sigurno još godinama bespotrebno visiti na zidu dok se ne raspadne sam od sebe. Snimio: Vanja


Obavezan dio zagrebačkih vrtova su improvizirane ograde u kojima se nalazi svašta ... Snimio: Vanja


Ograda od granja i ostataka žice. Snimio: Vanja


Priručno složena vrata. Snimio: Vanja


Na brzaka skalupljeni WC sa pogledom, tik uz ogradu CAOP-a i nadzorne kamere. Snimio: Vanja


Pogled na vrtove obilježava i poneki osmišljeni detalj kao ova zanimljivo podštucana živica. Snimio: Vanja


Stazica između vrtova. Snimio: Vanja


Jedna od solidnijih kućica. Snimio: Vanja


Limena obhrdana baraka, ali uredan vrt. Snimio: Vanja


Susjedi. Snimio: Vanja


Kolje spremno za grah. Snimio: Vanja


Možda najpoznatiji "vrtlar" Prečkoga je izvjesni Joža koji uzgaja desetak koza i prodaje kozje mlijeko i sir, a o njemu je već izvještavalo i "Globalno sijelo" - često ga se vidi sa njegovim kozama napasajući ih po savskome nasipu. Snimio: Vanja


Granica grada i vrtova uz Jarnovićevu ulicu - dodir nije tako drastičan zbog nsikih kuća. Snimio: Vanja


Granica grada i vrtova južno od Jarnovićeve ulice. Na mjestu tih zgrada se još do prije 2 godine nalazila parcela sa tridesetak vrtova. Snimio: Vanja


Grad i polje ... Snimio: Vanja


Granica prema CAOP-u: informatička tehnologija vs. drvena kućica i smetlište. Snimio: Vanja


Granica na drugoj strani - tamo gdje su barake i vrtovi sve rjeđi i polako prelaze u livade i grmlje. Snimio: Vanja


Vrtovima je kraj. Snimio: Vanja


Nakon zapuštenih livada i ponekog još uvijek obrađivanog polja počinje "džungla", područje šumaraka, guštara i livada kao stvoreno za dječje avanturističke igre, o njemu sam već pisao u ovom postu Snimio: Vanja

Park pored Zorkovačke ulice. Snimio: Vanja

Jarnovićeva ulica. Snimio: Vanja

P.S. Htio sam vam, u stvari, ponuditi danas nešto drugo ... ali, i ponovo ne uspjeh tokom prijepodneva ubaciti fotke u Picasu pa ćete se danas morati zadovoljiti ovom fotkom "s lagera" ...

... tvojem je putovanju došao kraj,
ulaskom u ulicu ovu,
nemaš za izlaz šansu novu!


Naselje Siget, pored "Super Andrije". Snimio: Vanja

Vozači su oduvijek bili poznati kao dosjetljivci koji će uvijek smisliti neki novi izlaz iz nezgodnih situacija - kao, naprimjer, prometnih gužvi. A čini se da su u tome osobito spretni vozači iz zapadnog dijela grada (ili ja, stjecajem okolnosti, saznajem samo za te slučajeve zato što i sam živim na zapadu zagreba? ) ... recimo, pred nekoliko godina me dobro nasmijala informacija da neki vozači vozeći iz smjera Podsuseda prema jugu i istoku zaobilaze gužvu na Aleji Bologne vozeći kroz tvornički krug bivše cementare i dolazeći sa sjeverne strane čuvenog raskršča s kojeg se ide prema Škorpikovoj. Od tamo mogu bez problema dalje po Karažniku ili pak, uz manje čekanja na semaforu, južno ka Jankomiru.

A ovih dana me je jedan od kolega s posla (hvala mu na informaciji!) upozorio na novi fenomen koji je uočio tokom svakodnevne vožnje vlakom iz Zaprešića. Naime, slučajno je uočio novi odgovor na pitanje kako na najbrži način doći iz Orešja, Strmca Samoborskog, Samobora i okolnih mjesta ka Zaprešiću? Postoji mogućnost vožnje obilaznicom, ali i skelom kod Medsava ... no, lukavi vozači su otkrili još jednu skrivenu verziju!

Dolazeći preko "starog" samoborskog mosta u Podsused južno od pruge onaj tko želi nastaviti put ka Zaprešiću ili Bistri ili nekom drugom mjestu s te strane mora se prvo odvesti sve do Škorpikove, tamo stat u red i na uvijek zatrpanom raskršću skrenuti lijevo u Aleju Bologne. No, dosjetljivci su skužili kako se može skratiti taj put ...

... prođu kroz relativno novo uređeno parkiralište kod željezničke stanice Podsused, provezu se pored igrališta NK "Podsused" i nekadašnje gostionice, nastave dalje kolskim putem između Save i željezničke pruge ... i onda kod potoka Sutinska vrela pregaze potok, provuku se uz korito potoka ispod pruge i Aleje Bologne i naposlijetku izrone van kod dvorane "Sutinska vrela", ispod kopije kostura kita koji je iskopan u Podsusedu kojeg sam već spominjao u postu o "Zagrebu kad ga još nije ni bilo"!

Eto, zanimljiva avanturistička vožnja koja štedi koji kilometar puta i pokoji semafor ... a sad da li je legalna, to ne znam - ako se ne varam, nema prometnog znaka zabrane prometa (za razliku od recimo podvožnjaka kod potoka Dubravice koji spaja Gajnice sa Samoborskom cestom).


Igralište NK "Podsused", lanjskog travnja. Snimio: Vanja


Zapuštena gostionica iza igrališta, snimljeno lanjskog travnja. Snimio: Vanja


Spomenuti kolski put, snimljeno lanjskog travnja. Snimio: Vanja


Izlaz kod dvorane "Sutinska vrela", ovog ponedjeljka. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Prelazak potoka Sutinska vrela, snimljeno ovaj ponedjeljak. Snimio: Vanja

Napokon nas je jučer posjetilo i sunce (a i danas je s nama, koliko vidim)!!!

A za ovakva bistra dana nema ljepše stvari nego posjetiti neko od mjesta koje krasi lijepi pogled. I kako mi se u jučerašnjem prijepodnevu ukazalo ničim ispunjenih sat vremena odlučio sam ih iskoristiti na posjet Meglenjaku, već u mojim postovima spominjani vrh na krajnjem zapadu Medvednice, tik iznad Podsuseda i zaprešića!


Smjer Zaprešić. Snimio: Vanja


Smjer Samobor. Snimio: Vanja


Smjer Rakitje. Snimio: Vanja


Smjer Bistra. Snimio: Vanja

Lagao bih kad bih rekao da je boravak na Meglenjaku bio ugodan - ledeni vjetar je puhao barem dvostruko jače nego u gradu i mrznuo obraze, ruke, noge ... no, pogled je definitivno bio jedan od boljih koje sam vidio sa toga mjesta.

No, iako se pogled od mog zadnje posjeta nije osobito promijenio, sam ugođaj na vrhu jest - u posljednjih godinu dana podignute su dvije vikendice neposredno ispod vrha i T-comova odašiljača. Jest da su obje dosta lijepe, izrađene od drveta i oku ugodne, no činjenica je da sam vrh time gubi na dosadašnjem koliko-toliko prirodnom izgledu (jednom kad ste na vrhu tad visoku antenu gotovo da i ne primjećujete, no vikendice se taman nalaze na putu pogledima na sjeverozapad) i u stvari se polako pretvara u naselje. A samim time svo i još jednog razloga za postojanje ovog bloga - bilježenje grada takvog kakav jest kako bi bili ukorak sa njegovim "sadašnjim trenutkom", ali i kako bi u budućnosti imali zapis kakav je on jednom bio.


Vikendica s pogledom br. 1. Snimio: Vanja


Vikendica br. 2. Snimio: Vanja


Vrh Meglenjaka sa svim sadašnjim objektima: tri odašiljača raznih generacija, stup napuštenog dalekovoda te dvije vikendice. Snimio: Vanja

... i kad se skinu sve skele
... i kad radnici pokupe svoje krampove, lopate i prazne pivske flaše
... i kad dizalica odnese i posljednji radnički kontejner
... i kad se proda prvi stan
... i kad se otvori prvi kafić
... i kad se asfaltira pristupna cesta
... i kad se proda i stoti stan
... i kad se zasije ona dosadna "engleska trava" i zasadi ukrasno grmlje
... i kad se raskopa pristupna cesta i opet zakrpa
... i kad se proda i dvjestoti stan
... i kad se skine tabla s imenom investitora i graditelja i brojem građevinske dozvole

... uvijek ostane negdje nekakav prazni kalem od kablova, nekakve zaostale kanalizacijske cijevi ili zarđali dio krana koji stoji ... i stoji ... i stoji ... kao spomenik graditeljima, mali lokalni tehnički muzej ili modernistička skulptura koja slavi snagu tehnike.


Jarnovićeva ulica. Snimio: Vanja

Gundulićeva ulica. Snimio: Vanja

Sudeći po ovoj slici, reklo bi se da poslovno i informatičko obrazovanje nisu djelatnosti od kojih se može živjeti (i plaćati najamnina za prostor), a to bi bio još jedan simboličan pokazatelj da je puno toga u ovome društvu otišlo vrit.
(ova poruka o iznajmljivanju stoji u prozoru već vrlo dugo ...)

Svi vi koji se ovih dana šećete Cvjetnim placom sigurno primjećujete kako se iza visoke ograde malo pomalo pomalja završno, definitivno lice Horvatinčićeva shopping centra. Prosvjedi, protesti i žalbe, na žalost, nisu uspjeli spriječiti gradnju centra i sad se, htjeli ili ne htjeli, moramo pomiriti sa njegovim prisustvom na tom mjestu. Većina nas ga nije željela, no on je ipak tu i moramo ga gledati i živjeti sa njime. I uskoro ćemo vidjeti kako će njegovo otvaranje utjecati na život Cvjetnog placa i okolice - navodno je već za početak travnja najavljeno otvaranje prve zagrebačke trgovine H&M-a i ne sumnjam da će druge trgovine slijediti njihov primjer, onaj tko je u društvu H&M-a rijetko loše posluje.

Prve promjene su već vidljive - bivša Prosvjetina knjižara sa najboljom papirnicom u gradu u podrumu se preselila 100 m prema sjeveru i do otvaranja centra se krije iza Horvatinčićevih "barikada" na početku Preobraženske ulice. Na žalost, ponuda knjižare se svela na tek nekoliko polica vlastitih izdanja, no dobra vijest je da se ponuda papirnice ne mijenja. Što će se dalje dešavati na tom području na i oko Cvjetnjaka ostaje nam tek da vidimo ... kad ću biti u prolazu otvorit ću četvore oči i izvijestiti vas o zanimljivostima!

A jedan od usputnih pogleda na još uvijek raskopanu Varšavsku mi je otkrio zanimljiv detalj: sa lijeve, zapadne, strane "varšavskog" ulaza u Horvatinčićeve shopping-dvore nalazi se "Ham ham", a sa druge, istočne, strane je dućan "Noa Noa" ... nije li tad logično nazvati novi centar "HoTo HoTo"?


Snimio: Vanja

Dragi moji, božica Picasa mi se napokon smilovala i pripustila u svoje dvore još jednu fotku!

I u to ime svima vama, čitaocima oštra oka, postavljam pitanje: Koliko ima razlika u dizajnu ("layoutu") između ova dva putokaza postavljena na istom stupu? Promotrite i javite komentarom!


Izlaz prema Velikoj Gorici i Sisku, susret sa ZG-obilaznicom kod Buzina. Snimio: Vanja

Drage i dragi moji, možda ste primjetili da se posljednjih tjedana (a pogotovo dana) donekle usporio priljev mojih novih postova ... razlog za to nije niti gužva u privatnom ili poslovnom životu (iako toga uvijek ima ), pogotovo nije manjak ideja (njih još ima neograničen broj!), a krivica ne leži niti u sivom i melankoličnom vremenu, povećanoj količini vlage u zraku ili pak konstelaciji planeta ili zvijezda. Razlog je sasvim prozaičan i, rekao bih, podosta blesav: problemi sa web servisom za stavljanje fotki, Picasom.

Unazad nekoliko tjedana imam sve češće probleme sa ulogiravanjem u Picasu, a kad i uspijem ući u web aplikaciju onda se ona svako toliko sruši i cijeli proces počinje iznova ... bilo je dana kada sam pokušavao i stotinu puta, bez uspjeha, nisam uspijevao staviti nove fotke na web. Obzirom da sam do sada sa Picasom imao pretežno vrlo dobra iskustva (a sa drugim sličnim aplikacijama ne tako dobra) dat ću im još malo vremena za popravak - ako se ne poprave, tada ću prijeći na neku drugu aplikaciju slične vrste.

Eto, hvala vam svima na razumijevanju, znate i sami da fotke igraju veliku ulogu u mojim postovima - nadam se da će uskoro postovi poteći uobičajenom brzinom!

Vjerujem da većina vas zna za KSET - Klub Studenata Elektrotehnike, jedno od najomiljenijih sastajališta ne samo studenata elektrotehnike već i svih onih koji vole dobru muziku, koje zanima fotografija ili video snimanje, planinarenje, dramsko ili pak tehničko stvaralaštvo, biciklizam, računarska ili disco sekcija ...


Iz monografije KSET-a presnimio: Vanja


Iz monografije KSET-a presnimio: Vanja

2008. godine je KSET slavio 32 godine života u kojima se nosio sa raznim događajima, dobrim i lošim, velikim i malim, no duh entuzijazma nije nikad napuštao KSET i njegove članove - volontere. Oni nešto stariji se dobro sjećaju nenadmašnih Brucošijada ETF-a/FER-a koje su se dugo godina održavale na samome fakultetu uz bogat program i tisuće posjetilaca, a i Elektrijada, natjecanja studenata svih elektrotehničkih fakulteta tadašnje Jugoslavije. Neki su sigurno čuli i za Elektroplaninarski reli, planinarsko-orijentacijsko-zafrkantsko natjecanje, ili za Groodanje kao zanimljiv muzički program, KSET-ovske jazz festivale ...

Dakle, svi oni koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u životu KSET-a (a tu se ubrajam i ja sa svojim dvogodišnjim stažom u planinarskoj sekciji, učešćem na dvije Elektrijade, jednom oddežuranom Brucošijadom i više plesnih večeri petkom ...) se mogu prisjetiti tog doba života pomoću pomalo neuobičajene, ali vrlo dobre KSET-ove monografije koja je, navodno, izašla još 2009. godine, no tek sam nedavno čuo za nju i pred koji dan je imao priliku kratko i prelistati.

Monografija je pomalo neuobičajena izdužena formata i ima isto tako neuobičajenih 536 stranica ... punih novih i starijih fotografija, kopija raznih zapisnika, karata, programa, ali i interesantnih pričica iz starije i novije povijesti KSET-a koje su vrlo često ispričane bez dlake na jeziku, ne prešućujući neminovne kontradiktorne momente koji se javljaju kod svake ljudske djelatnosti, ali se najčešće u knjigama ovog tipa prešućuju.

Fotografije i priče su prikupili, zapisali i obradili troje autora, Marko Kaplan, Sanja Ribarić i Lasta Slaviček kojima zaista treba uputiti svaku pohvalu za učinjeni rad, pogotovo imajući u vidu količinu sakupljenoga materijala. Koliko sam ja uspio vidjeti, u radu na knjizi su surađivali gotovo svi bitni likovi iz KSET-ove povijesti tako da i to daje posebnu težinu cijelome djelu.

Za kraj, knjiga se još uvijek može kupiti, naravno, u KSET-u, po cijeni od 260 kn pa tko voli nek izvoli! A za vas slijedi nekoliko kratkih nasumice odabranih foto-izvadaka iz knjige (na žalost, nisam pri ruci imao skener tako da sam kao ilustraciju morao odabrati fotke)!


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja