gustirna

četvrtak, 27.06.2013.

A co je vo?



A co je vo? = A šta je ovo?



Pričalo se ove zime kako će u Velom polju ponovno zaživjeti nekadašnji saveznički aerodrom iz 2.svj.rata.



Ili sanjam i zapravo sam se probudila negdje u Lici? I sad je preda mnom onaj fotografski motiv kojeg već dugo želim fotografirati.....
definitivno sanjam... bale sijena dokotrljale su se do mene, kad ja već nisam otišla k njima u Liku ili već tamo gdje se ovakvi motivi viđaju svaki dan!



Srećom nisam još otišla na kvasinu pa znam šta se događa na mom otoku.
Vrijeme prolazi i promjene se neumitno događaju. Prema pričama onih najstarijih, u neka davna vremena u ovom polju sadilo se žito...pšenica, raž, zob i već šta je tribalo otočkom življu za normalan život.
Zatim su došla neka druga vremena kad je unosno bilo saditi vinovu lozu, pa je u ovom polju niknula i loza.....pa su došla ružne ratne godine i došli su neki vojnici, saveznici...rekli da oni trebaju napravit aerodrom za svoje ratne avione, pa su se počupali vinogradi i napravio se ratni aerodrom.....kad rata više nije bilo otočani su se vratili svom uobičajenom životu, opet su niknuli vinogradi i ovaj put bilo ih je sve više i više....veliki plantažni vinogradi prostrli su se skoro cijelim Velim poljem.... ovako je to izgledalo u kolovozu 1990.godine...



Prije nekoliko godina vinogradi su se prestali obrađivati, jer ljudi više nisu dobivali plaću za svoj rad, firma je posve propala i vinogradima nije bilo spasa...nitko ih nije htio...lani su počupali sve "starice" (trsove) i ostala je čista zemlja po kojoj raste trava, a tu travu pasu ovčice.....pomalo su dovezli strojeve koji će travu požnjati i upakirati je u bale za zimsku pašu.

I tako to valjda mora biti....
Polje je oduvijek bilo tu i bit će, a kako će se po njemu gospodariti to ovisi o čovjeku.
Čovjek je taj koji sadi, čupa, kopa, ore, sije, žanje i radi ono što mu se prohtije,
a zemlja....zemlja šuti, trpi i daje.

- 18:45 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2013 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi