gustirna

Kozjačka pustopoljina

"Pamtim samo sretne dane...."
pjeva mi Gabi u pozadini,
a ja se prisjećam... samo sretnih trenutaka, onih dobrih osjećaja...u meni su ostale pohranjene samo dobre vibracije i njih vadim na površinu kada u moje priče unosim sjećanja.
Takva je i ova sad priča, priča kako smo Danica i ja krenule malo planinarit po Kozjaku, a doživile smo pravu pustolovinu usred Kozjačke pustopoljine.
Nego, idemo po redu. Došle smo autom do Voljaka iznad Solina, točnije naselja Ninčevići - nekada bila spomen šuma, danas devastiran lokalitet sa tragovima vandalskog divljanja po spomeniku borcima 1.solinskog partizanskog odreda... spomen ploče više i nema. Glavom mi se vrte prizori iz života proživljeni baš na ovom mjestu...kao neki film sa puno dobrih vibracija....protupožarna dežurstva usred ljeta u hladovini guste borove šume, predstave i igrokazi na Dan ustanka, pa 10.kolovoza, polasci na noćni marš tragom 1.solinskog.partizanskog odreda - dan kada je solinski odred krenuo s onu stranu Kozjaka da se pridruže partizanskoj borbi / 10. kolovoza – Kod Sv. Jurja (trig. 677), pod Kozjakom, po odluci Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, formiran je Solinski partizanski odred. U odred se javilo 215 članova i kandidata KPJ i članova SKOJ-a iz Solina i obližnjih zaselaka. Zbog nedostatka oružja, zadržana su svega 72 borca. Izvjestan broj boraca upućen je za Splitski partizanski odred. Solinski odred je sutradan krenuo prema Sinju. Gizdić, 1941.,247-250, Kronologija/ .....i tako sa punim ruksakom sjećanja krenusmo puteljkom uz ogradu iza koje se čuje meketanje koza i lavež psa iz betonske štale.
Danici sam obećala da je neću puno davit sa mojim omladinskim sjećanjima, osim kad je vezano za samu stazu kojom ćemo se penjati gore do svetog Jure. Iako, za pravo reć, slabo se sjećam tih pojedinosti oko staze. Znam da sam se penjala, ispred i iza mene je bio netko od mojih prijatelja, bila sam uzbuđena što su me roditelji uopće pustili na taj noćni marš...i to pred sam polazak, nakon šta sam im napričala da svi moji prijatelji idu i da nema straha, da sam bila u organizaciji i da ja moram poći iiiiii baš taj dan je padala kiša, ali je prestala pred polazak na marš ....i na koncu su napokon popustili: " Možeš, ajde, ali ....pamet u glavu i noge!" .......
Juhuhuuuuuu!!!!! Ko sritniji od mene!!! Napokon idem na noćni marš - od Solina, priko Kozjaka, Blaca, pa logorovanje i noćenje na nekom proplanku, pa sve do Dicma gdje će nas čekat prijevoz kojim ćemo se vratit u Solin....imala sam tada...ufff!?....19 godina tek! I ništa mi nije bilo teško, pa kako onda da zapamtim težinu tog uspona kad sam zapravo letila na krilima uzbuđenja?!
Danas sve izgleda drugačije, nailazimo na markacije i slijedimo ih. Idemo gore priko Grede do svetog Jure, 676 m.n.v. - nije bogznašta, al nas veseli
Greda - to je naziv kojim stanovnici podno Kozjaka nazivaju onaj sivi kameniti dio Kozjaka, koji se nadvisuje kao zid, ili kao neka visoka greda koju treba preskočit.

Krajolik je potpuno izobličen. Nekadašnja gusta borova šuma sad je opožarena pustoš.
Tuga me prožima dok prolazimo pokraj izgorenih borova kroz koje nazirem grad u pozadini...

Gubimo markacije, pa ih opet nalazimo...u meni se kovitlaju bogate uspomene iz prošlosti naspram siromašnih slika u sadašnjosti. Planina pod kojom sam rasla proživljava teške dane, liječi opekotine i zaliječit će ih...jednom će ponovo izrasti šuma, ako joj dozvole

Prije požara izgledalo je otprilike ovako, gledajući sa vrha (uslikano prije 5 godina)

Danas je ostao samo ovaj komadić borove šume na Voljaku - sve ostalo prema Klisu i prema Kaštelima je progutala vatra

Gledajući ovu kavu (kava = tupinolom; tupina = lapor = vrst kamena od kojeg se proizvodi cement),
koja se malo pomalo dubila i širila uzimajući komad po komad šume, ne mogu a da ne pomislim - nije samo vatra unakazila planinu,
čovjek ju je počeo grickati još prije 80 godina da bi od njenog mesa napravio sirovinu za gradnju kuća, nebodera, gradova, tvornica, šoping-centara....
Grickanje je počelo malim zalogajima da bi se do danas pretvorilo u pohlepno žderanje.
Tu nema nade da će kamen ponovo izrasti ...duboki ožiljci ostat će zauvijek...dok neki tektonski pomak opet sve ne ispremiješa

Nego, pustimo sad cementare, njih se teško može izbrisati sa ovih prostora, uspon je pred nama i izgleda da baš i nije tako lako kako se meni činilo iz mojih sjećanja. U odnosu na onda sada nosim teret viška 30 godina, te viška, hm? recimo 15-20 kila....i izostanak onog adrenalina: "juhuuuuu, idem na noćni marš!!!!!"
Ufff, ovo izgleda strmo

No, ne tužimo se...idemo dalje....u osunčanoj zavjetrini ćemo nazdraviti ostatku posljednje borove šume na Kozjaku...
(dodajem malo boje, nek se vidi raskošna vedrina ovog dana)

Stigavši do crkvice Sv.Jure pružio nam se pogled na zaleđe Kozjaka: polje Blaca sa praznim zaselcima čiji stanovnici su odselili u Solin, pa još iza Konjsko, Broćanac gdje su nikle neke nove vjetroelektrane, pa još dalje prema Sinju, Drnišu, Kninu.....

Nastavljamo grebenom prema Škrabutini, prijelazu kojim su se mnoge generacije zakozjačkih sela spustile sa planine prema moru, a išlo se i u suprotnom smjeru i to ne samo radi izletničkog planinarenja, ali otom-potom

Usput smo naletili na putokaz za Splitov klinčani put i zamalo krenuli tom stazom, ali smo se na vrijeme dosjetili da bi pridjev "klinčani" mogao imati nekakve veze sa alpinističkim penjanjem, pa smo produžili dalje

... i stigosmo do Škrabutine, e tu je počelo spuštanje prema Piramidi i to vrlo strmo i zafrkano spuštanje. Što me opet iznanadilo jer u mojim najboljim sjećanjima nije bilo tako zafrkano. Znate ona sjećanja od prije 30 tak godina?

Pažljivo i oprezno, često i uz pomoć guznih amortizera spustismo se do Piramide,
gdje nas je čekao zasluženi odmor uz sendvič i pivu, te još poneko sjećanje

Sve što vam mogu ispričati o tom mjestu vezano je za moja osobna sjećanja.
Ovaj dio Kozjaka uzdizao se iznad mjesta mog odrastanja, mjesta igrara, lutanja po livadama iza kuće, pa odlazak u istraživačke avanture "priko magistrale",
otkrivanja tunela do dna napuštene kave, obiteljski i omladinski izleti do vrha, pa još iza do Blaca, branja šparoga,
šetanja sa psima koja su nerijetko završavala nadomak Piramidi - kamena gromada koja se, tkoznakad? odlomila od Grede
i zapela negdje po sredini, taman na granici sa šumom i tupinom.
Pošto oblikom najviše sliči piramidi tako je nastalo i ime.
Tim putem preko Piramide i Škrabutine penjalo se svakodnevno u onim davnim vremenima kada nije bilo automobila,
ni ceste do svakog sela iza Kozjaka i dok su ta sela još bila naseljena.
Baš kao što svaka planina na svijetu ima puteve koje je čovjek utabao tragajući za... boljim izvorima egzistencije, ljepšim životom, duhovnim izvorima, avanturom, za samim sobom....danas sam i ja bar na kratko opet dotakla onu sebe nekadašnju, ali razlika ima...i u meni i oko mene.
Ono mjesto na granici šume i kave gdje bih odmorila uz cigaretu s pogledom na more i udaljeni otok čežnje, dok bi se uz moj bok stisla Ajša - moje najdraže društvo u tim šetnjama do Piramide i naša najdraža pasica, tu negdje ona je ostala zauvijek....to mjesto više ne postoji...
pojela ga je nova kava....nadam se samo da jednom neće pojesti i Piramidu.

Završetak ovog prekrasnog izleta ću ipak obojati bojicama, skupa sa sjećanjima na sretne dane.

NOVA SAZNANJA IZ NOĆI MUZEJA , 25.01.2013.

U Noći muzeja saznala sam dosada mi nepoznate pojedinosti o lokalitetu kojeg oduvijek zovem Piramida.
U Muzeju grada Kaštela naišla sam na fotografiju i opis koji mi daju točan naziv tog mjesta, te spominju njegovu arheološku važnost.
Prilažem fotografiju i tekst:

"Na Kozjaku iznad Kaštel Sućurca, pod jednim usjekom, u strmoj i krševitoj kruni na mjestu zvanom Tomića tori
nalazi se manji proplanak jedva primjetan do samog pristupa. Na istočnoj strani gromade razabire se vrlo izlizan reljef koji prikazuje antropoteriomorfni oblik ilirskog boga Silvana."

A danas na istoj toj istočnoj strani mogu se primjetiti neohrvatski grafiti pod zajedničkim nazivom "imena luda nalaze se svuda"