gustirna

Rodile su mamine trišnje

Od početka svibnja, pa do sredine lipnja, vrijeme je berbe trešanja.
Prve su male i vodenaste bez osebujnog okusa, srednje su baš onako u sredini - može stat, a zadnje su kapitalke - velike crvene, mesnate,
sočne pune okusa, ali i podstanara (njih ćemo u ovoj priči zanemarit)



Moja mama je Kaštelanka, a to znači da njenim žilama ne teče obična krv nego je pomiješana sa sokom od trešanja,
a samim time i mojim žilama teče bar 50% trešnjina soka. Pošto idemo u Kaštila trešnje ćemo od sada zvati - "trišnje".
Berbe trišanja kod dide i babe bile su vrlo važan i drag dio mog odrastanja. Kad bi dida objavio da su trišnje sazorile za branje,
svi bi se skupili i krenuli u polje. Natovareni "koficama" (pletene košare), skalama, "gančima" (kuke u obliku slova S za potezanje visokih grana ili za objesit koficu na granu). Dida i konj Lisko na čelu, baba, mama, barba, tete i mi dica složili bi se u karavanu,
pa priko ledine i gomila, puteljkom kraj stare masline došli bi na "Bučinjake" di su bile didine trišnje.
Rasporedili bi se po stablima i berba pi počela.
Žene su brale sa poda i potezale grane "gančima", muški su obično bili na skalama,
a mi dica smo se penjali po stablima i pobrali sve šta se nije moglo dohvatit sa poda.



Šuškalo se među lišćem, pričale priče, crvene slatke okruglice punile su kofice...broj koštica po zemlji se množio...a onda bi u neko doba dida
viknija : "Ajmo zapivat! Pivajte, pivajte svi!" - pa bi svi lipo zapivali. Mi dica smo se nadglasavali ko će jače, više, bolje.
"Kofice" i "kofe" su bile sve punije i crvenije.....jednom mi je mama ispričala zašto dida voli kad svi pivaju dok se beru trišnje -
Dok se piva ne mogu se jest tišnje! Ahahahahaha- a bila sam sigurna kako je didi drago slušat naše pivanje!!!
Od poljoprivrede se živjelo u familiji moje mame. Trišnje su išle u prodaju, tek manji dio dijelio se među beračima, odnosno nama.
Osim trišanja bile su tu i "praske" (breskve), salata, grožđe u vinogradima za vino, prošek, rakiju...
Prošle su godine, došle nove generacije...odavno nisam bila u berbi trišanja u Kaštelima.
Nikako da urode one mamine trišnje?!



Sve do nekidan. Napokon su rodile mamine trišnje i to bogato!
Već je 7-8 godina otkad ih je mama usadila na komadiću zemlje kod stare didine kuće, a nijedna godina baš nije bila rodna.
Spakovale smo skale, kofice, kantice (nova vrimena-novi materijali)... ali zaboravile smo "ganče" za potezat grane. Ma, snaći ćemo se!
Popet ću se na stablo, neće valjda puknit grana poda mnom (iako, nisam baš sigurna??). Daleko sam od one dječje okretnosti i lakoće,
ali još uvijek znam pljuckat koštice na tle.



Sa otežalih grana počele smo brati okruglaste plodove....malo u kanticu ....malo u drobicu.....mmmmmm šta su slatke, lipe....
"Ovo je život !!!!!" - reče mama, a ja se jednoglasno složih!







Penjem se na skale, berem, pljuckam, ubacujem u kanticu, pljuckam, berem .... prisjećam se i pogledavam naokolo....
kuća, palme...sve izgleda isto...a opet...


Pogledam prema Kozjaku u čijem podnožju su bila polja i ono didino polje sa trešnjama. Kozjak je još tu, ali...


Okrenem se tamo gdje je bio vinograd sa vinogradskim breskvama - one male "bilice", mirišljave, a kad zagrizeš....nikad više takvog okusa....
i vidim...davno se Jugovinil proširio preko didine zemlje (otkupljene, naravno), postavio ograde, sagradio nova postrojenja i hangare za
skladištenje svojih kemikalija.... sad su ruševine...


Dole prema moru, u hladu velike smokve modrulje, igrali smo se kod lokvice i proučavali kako od punoglavca nastane mala žabica...
kad bi nam dosadilo uputili bi se puteljkom prema moru. Na obali je bio veliki "slani kamen" - naša mala planina za veranje,
a u plićaku "crni pijesak"...u kojem smo tražili školjkice i maštali kako je to poseban čudotvorni pijesak.....a onda su nam odrasli rekli da
se ne smijemo tu kupati, niti skupljati školjke jer je taj pijesak otrovan....bila je to odbačena "šljaka" iz Jugovinila...
danas kad pogledam u pravcu mora...smjestila se kaštelanska marina



Pogledavam mamu... i ona je zašutila....sigurno prebire po svojim sjećanjima...djetinjstvo uz more, polje...nije bilo industrije,
samo čisto more i obrađivana polja...
....jedna od njenih najčešćih izjava bila je kako kraj mora nikad nije dosadno, uvik možeš sebi naći zanimaciju i zabavu...



U konobi....dida već odavno ne priliva vino iz bačvi u demejane, a baba ne prostire suhe smokve ...
... dica se više ne igraju "kukala" u njoj ...



Razbudi me crvenilo pred očima!



Kofica, kantice, lavori .... sve je bilo prekriveno crvenim ... rastjera mi ovaj košmar od prošlosti i sadašnjosti koji me obuzeo



Hvala ti mama, tvoj ostvareni san o trišnjama vratio mi je bar na kratko, trenutke djetinje sreće i bezbrižnosti.
Kofica je puna....moja duša je prepuna...