gustirna

petak, 17.02.2012.

To je to !


Promatrajući umjetnička djela, znamo često biti zbunjeni i pitamo se: Što je ovo? Što je umjetnik htio reći, pokazati svijetu?
Umjetnička djela svatko gleda svojim očima i nerealno je očekivati da će se svaki individualni pogled poklapati s onim
što je umjetnik htio reći svojom kreacijom.
Ipak, događa se da ponekad stanemo pred nekim umjetničkim djelom, promatramo ga...ponekad kraće, ponekad duže...
i pomislimo - To je to!
Bar se meni to dogodilo kada sam posjetila izložbu Neafirmirane umjetničke scene.
Učenici Škole likovnih umjetnosti u Splitu izrađivali su svoje prijedloge za službeni plakat izložbe



Odabran je jedan



Promatrajući izložena umjetnička djela koja su stvorili mladi neafirmirani umjetnici, zastala sam pred mnogima i osim što bih kliknula snimak,
ujedno bih i nijemo uskliknula:
To je to!

Možda ja jesam majka dvojice mladih umjetnika, možda sam i pristrana, ali zaista volim vidjeti i osjetiti kako mladi danas razmišljaju,
osjećaju, stvaraju...usprkos tome što njihove kreacije nisu komercijalne, usprkos tome što im njihova struka možda neće "dati kruha"
i egzistenciju kao nekom trgovcu, automehaničaru, menađeru, političaru, ...(slijed nastavite sami)...
usprkos svemu i svima.....oni stvaraju...jednog dana neki od njih možda će biti afirmiraniji, ali ovo što su stvorili kao neafirmirani,
ovo je ono pravo...ono čisto i iskonsko, iz dubine njihovih duša....i zato ih neizmjerno volim i divim se njihovoj hrabrosti...
da se suprostave, da budu drugačiji...da pokažu svijetu...tom usranom svijetu politike, zavisti, konzumerizma, sitnih duša...
da su iznad sveg tog sranja i da dišu punim plućima!

Ovo će biti priča u nastavcima.
Kako ćete promatrati pojedinu kreaciju to ovisi o vama samima.
Uz svaku kreaciju bit će priloženo ime autora i tekst kojeg je autor sastavio i priložio.

Gledajmo svojim očima, zaključujmo svojim srcima.
Ne pokušavajmo im nametnuti svoje viđenje stvari, jer njih to ne zanima...
ne pokušavajmo njihovu viziju pretvoriti u nešto što je lijepo našim očima,
ne pokušavajmo ih ukalupiti, uroniti u sivilo prosjećnosti...
naša djeca imaju vlastito viđenje stvari ,
sviđalo se to nama ili ne.....najčešće su u pravu.


Dio prvi
- 22:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi